In memoriam Majci Srebrenice

Hatidža Mehmedović, Majka Hrabrost, Majka Srebrenice. I da samo ovo napišem dovoljno je za jedan stravični, preteški i prebolni epitaf ženi koja je prije dvije godine u Memorijalnom centru Potočari ostavila svo svoje bogatstvo, svoja dva sina i supruga.

Ne usuđujem se niti pomišljati sa koliko je bola ustajala svakog jutra i lijegala svake večeri, svjesna da njih nema među živima. Da su onkraj duge, u svijetu sjena, nijemi i nevidljivi majčinom oku. Da ih ne može zagrliti, razbarušiti im kosu, poljubiti onako glasno i jako kako samo majka može. Da su zauvijek otrgnuti iz njenih ruku i zagrljaja. Da zapravo živi za dan kada će im se pridružiti u vječnosti, gdje je čekaju zaustavljeni u vremenu, onakvi kakvi su bili kada ih je posljednji put vidjela žive.
Hatidža Mehmedović živjela je sama, grleći jele koje je njen sin davno posadio. Majka naprosto mora grliti, pa makar to bilo i stablo koje su posadile ruke njenog djeteta.
U jednom razgovoru rekla je : „Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih. Ako su mi došli na san ja kažem ljubi vas majka, je li ja ovo sanjam ili ste se stvarno vratili. Oni mi kažu došli smo majko, ne sanjaš. A onda se probudim i opet nema nikoga“. Majka mora sanjati; ako ju je snašla strašna sudbina da bude Majka Srebrenice, onda jedino u snu vidi svoju djecu.
Njeni su dani bili more tuge. Krhotine nekadašnjeg života, nekadašnje sreće koje je od srpnja 1995. mogla vidjeti jedino u svojim mislima i snovima. Koliko je snage morala smoći da, sve dane iza onoga dana kad su njeni sinovi zauvijek otrgnuti iz njenog zagrljaja, jutrom otvori oči.

Hatidža Mehmedović više ne grli jele u svom dvorištu. Grli svoje sinove, u vječnosti. Sigurna sam da joj konačno lice obasjava najljepši osmijeh koji Majka može imati. Konačno je uz njih, smirena i spokojna.
Neka ti je rahmet, Majko. Velik, veći od širine nebeskog svoda.