| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Godine
- 23:01 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Što li vrapci osjećaju pored tih silnih petardi? Iz sna će se trgnuti golubovi, grlice. Psi će uplašeno bježati u skloništa, a poneki će i pobjeći. Vidjeh danas jedne, što autom išli okolo, i pitaju me, da li sam vidio jednog lijepog bijelog psa s crnim točkama. Možda mu netko prasnuo petardu. A ljudi, kao da vole što više i što jače. Nešto kao u djeteta što otkrije bezopasnost u nećem čega se bojalo, pa krene prekomjerno to činiti. Kao da svima želi reči, kako se ono ne boji. I ja to nosim sobom. Znam da mi to nije neka vrijednost. I ja volim pričati o događajima pomalo nevjerojatnim na način kao da sam hrabar. Još samo da šakama počnem lupati u prsa skačići i vičići 'Oaoa', 'Oaoa', 'Ooooo', bio bi pravi. Nismo se nešto odmakli od toga vladanjem, ali sredstvima iskazivanja, da. I došla je ta noč što najluđom je zovu. Biti će svijetla, pucnjave, praskova. Biti će pijanih, nasmijanih do ludila, otkačenih, jer to je najluđa noč. Brojalo se i dobrojalo. Rijeke će i dalje teči. More će se talasati jednakim valovima. Vjetar će, kao i uvijek, po razlici tlaka slijediti smjene što izjednačiti će htijeti ono što se nataložilo. Godina je prošla. Koje li radosti? Novi će se broj pisati. Kojeg li napretka? Sjedim tako i mislim. Dolazi godina nekima bez radosti. Da poželim im sreću i bolje sutra, osmjehom i odem? Meni ljudi baš i nije do nekoga slavlja. Ne vidim neke valjane razloge za to. Poželjeti ću stoga svim žalosnima i nesretnima prosvjetljenje i vjeru u ljubav. Poželjeti ću obespravljenima, da im se glas čuje i ljudsko poštovanje oda. Poželjeti ću bolesnima, da nađu vjere i snage u potiskivanju i rješavanju razloga njihove nesreće i da pokrenu harmoniju odnosa u njihovu životu, jer tu vidim put zdravlja. Poželjeti ću nemoćnima, da ne odustanu i da nađu i male znakove promjene, jer od malenog se kreće. Poželjeti ću napuštenima, da praštaju i vole, jer ljubav uvijek polazi od njih, kao i prosvjetljenje, da to shvate. Poželjeti ću poraženima, da nađu vrijednost u porazu i poštuju pobjednike, ako je poraz slijed poštene i razložne viteške borbe. Poželjeti ću mladima, da strpljivo rastu u životu s ljubavlju i njeguju dobro. Poželjeti ću bebama, majke pune ljubavi i brižne očeve. Poželjeti ću majkama i očevima, puno ljubavi kojima će odgajati djecu za svijet pravednih i pošetnih ljudi uz suosjećanje za sve što svijet čini po dobru. Poželjeti ću cvijeću, da cvate. Poželjeti ću zaljubljenima, da čuvaju ljubav Poželjeti ću prijateljima, da čuvaju prijateljstva. Poželjeti ću neprijateljima, da shvate smisao života i prekinu neprijateljstva. ........... A godine, neka idu. Nisu one toliko važne. A sebi tek da poželim moć praštanja i ljubavi uz dobro kao dar Božji, jer dobrota jest poštivanje dijela Gospodnjeg ljubavlju. Zemljice draga, što sve ovo nosiš, moj duboki poklon. A godine neka idu, jer nisu one toliko važne. Prijatelji dragi, još sat do ponoći, kada će se neki broj, što godini se pripisuje, promjeniti. Broj u stalnom slijedu promjena, što tek je po našim mislima i načinu gledanja na pojave u svijetu. Okrenula se Zemljica još jednom oko Sunca. Nit je stala, a ni ubrzla. Sve je to kao i uvijek. A Vas dragi moji pozdravljam uz želje, kako se to i doliči, za sretnu Novu 2006. Voli Vas Vaš Mladen |
Godine što život mi obilježiše
- 13:02 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Sada, kada su zamnom već godine što se broje, vidjeti je, da bilo je. Zanimljivosti je tu raznih, događaja maltene nevjerojatnih, uzbuđenja, radosti i tuge. I tako gledajući do dubina vidim da ima nešto što obilježava ovaj moj život. Već kao dječarac, slabašan, ali željan znanja i spoznaja, odražavao sam nemiran duh. Duh, koji kao da uhvaćen bije u granice svijeta. Kao da došao je od nekuda gdje ni granica ni vremena nema. I tako u dubini svijesti, tamo gdje podsvijst počinje, odražavala se i razvijala želja viđenja stvarne stvarnosti. Već kao maleni osjećao sam, da sve ovo što vidim, jest tek ono što mi je građom dato i da jest i ono što vidjeti ne mogu. Ne bijaše smisleno, ni razloga, da glasno viknem: 'Privid'. Na svijetu ovome uvijek ima da ima i da nema; ima i ovdje i ondje; ima 'istina i neistina' za što mislim da su riječi neprimjerene; ima zlo i dobro; ima jesam i nisam; ima bilo je i nije bilo; ima pobjeda i poraz...... Prihvatih. Ta zar se i nešto drugo može. Prolazili dani, tjedni, mjeseci, godine..... Stojim u trenutku ovom, a pitanja još su ista. Pitanja? Jedan dječak još odgovore nema. Godine u tragovima ostaviše i odnose. Bez odnosa ni tragova nebi bilo. Gledam tu raznolikost što nekako vezanim nizom tvori jedan život. Život što bez drugih života nebi biti mogao. Što te nosilo životom Mladene? Pokušavam doprijeti laganim uronom u čimbenike svoje sada i ovdje. Motorika, što drži sve aktivnosti života, tek je materijalni izraz postojanja. Tu, tik uz, je nešto što kao čudo mi izgleda. Nešto što kao da stvara neki nemir, nešto što traži, nešto što želi, nešto što voli, nešto.... I nema to ni tijela, ni misli, već kao da traži iz nekih dubina po kojima jesam. Tijelo i misao tek po tome se ravna ili možda i opire. Gdje su putevi onoga, što time nošeno, nalazi potvrdu i ostvarenje? Vezano bijaše to nešto sa spoznajom zatečenosti ovdje i sada u svakom trenutku života. Mogao bi razumno kazati: 'Živjeh s ljubavlju.' Volio sam život i razumom tražio veze što potvrđivahu ga. Bijaše nešto što obilježilo je veći dio moga života. Doživjeh i neuspijehe u normalnostima života zbog tog predavanja putu tome. Jednoga ljetnoga dana 1963. moj najbolji prijatelj Đorđe i ja igrali smo ko zna koju partiju šaha za redom. Znali smo tako igrajući odrađivati veliki dio školskih praznika. Zbrajali smo rezultate bez gornje granice. Ne sjećam se više do kojih smo brojeva došli. I desilo se nekako, da sam bio uspješniji. Već tri godine sam zalazio u šah-klub 'Mladost' i podosta o toj igri znao. On nije, ali se pouzdao u svoju inteligenciju. Ipak to nije bilo dovoljno, pred mislenom mašinom većeg iskustva u tome. Nisam bio neki jaki šahista, ali imao sam neku kategoriju. U ŠK 'Mladost' mi je ipak glavno zanimanje bilo u slobodnim trenucima igranje tamo već izlizanoga biljara. Izgovori tada Đorđe riječi od kojih je krenulo nešto, što ostavi najjači trag u mom životu. 'Ajde da igramo neku drugu igru, pa da vidimo tko je bolji u misaonim igrama. Nije šah jedini, da po njemu odmjeravamo tko je bolji.', reče Đorđe. Izgledalo mi opravdano takovo njegovo razmišljanje, ali šah je najjača misaona igra, koliko sam znao. Ipak pristadoh. Našao je on u 'Plavom vjesniku', tadašnjem listu za mlade, pravila igre Go. Bilo je to otisnuto na srednjim stranicama lista. Pročitah i vidjeh da ima nekakovih zarobljavanja kamenčića. Nisam vješt, a nije ni on. Tek je vidio to kao i ja, mada malo ranije od mene. Dolazim drugi dan do njega doma, gdje smo igrali većinu naših partija, i imam što vidjeti. Izradio je on preko noći čitavu garnituru sam na 'šeles-hameru'. Umjesto kamenčića uradio je kružiće također od papira. Pola ih je tušem pocrnio. Sve bijaše već suho. Kaže: 'Ajde da probamo', i držimo otvoren Plavac s pravilima. Ubrzo smo uočili da nam svaki propuh ili povjetarac smetaju. Odpušu nam poziciju. I prebije mene Đorđe. I prebije me još jednom. I uglavnom tako to bijaše neko vrijeme. Tada ja zatražih da igramo i šah. Mislio sam kako je našao nešto bezvezno, samo da se izvuče iz loše slike prosudbe snage među nama. I godinu dana ja bijah Đorđu 'kanta za nabijanje'. Moralo je tako biti, da bi on odigrao i pokoju šaha. Bilo je i slučajeva gdje pobjedih u gou, ali to bijahu baš slučajevi. Mislio sam i dalje kako je to bezvezna igra, kakovih ima diljem svijeta. Šah je kruna svit takovih igara. Igrajući sam se i podosta izvještio. Imali smo u Plavcu i jednu zagrebačku adresu na koju se on obratio i povezali smo se sa još nekolicinom početnika. Tek jedan bijaše jači od nas i to upravo taj čiju smo adesu našli. Okupili smo još svojih prijatelja i naučili ih igrati. Doznali smo da su, nevezano za nas, moj bratić Krešo i njegov frend Milivoj također sami počeli igrati go. Osnovala tako samosakupljena grupa mladih ljudi prvi go-klub u Hrvatskoj. Nazvali smo ga Go-klub 'Zagreb'. Neko kraće vrijeme smo se sastajali u prostorima pored današnje 'Tvornice' u prizemlju, a godinu potom u Klubu omladine u Gundulićevoj ulici i sve tako redom dalje. Krajem 1964. u organiozaciji 'Plavog vijesnika' i izravnog zalaganja danas pokojnog novinara Milenka Srdića, organiziran je prvi turnir gradova. Igrali smo u Novinarskom-klubu na Preradovićevom trgu. Sudjelovale su vrste Rijeke, Sarajeva i dvije Zagreba. Đorđe je bio na prvoj ploči vrste Zagreb 1., a ja na prvoj ploči vrste Zagreb 2. U prva dva kola su obje vrste Zagreba odigrale sa Rijekom i Sarajevom i pobjedile. U poslijednjem kolu je na redu odlučujući susret između dvije vrste Zagreba za prvo mjesto. Završile druga i treća ploča i rezultat je 1:1. Igramo još samo Đorđe i ja na prvoj ploči. Naša partija odlučuje o pobjedniku. I kako je to obično bilo on ima više i već obojica namjeravamo završiti partiju. U nadzoru turnira je bio jedan od tadašnjih majstora goa iz Ljubljane. Oni su dosta ranije krenuli s goom i već imali i dan-igrače. Kažemo nas dvojica 'pass', a ovaj sa strane kaže: 'Nije još gotovo.' Mi bi bez toga završili i prebrojali po svome, naravno krivo. A ostala je još kombinacija žrtvovanja kamena uz uništavanje očiju. Ne vidjesmo ni on ni ja to, ali stručno oko sa strane da i nalog je: 'Ispravno završiti partiju'. Gledamo i gledamo nas dvojica. Ne vidje on ništa. Meni odjednom sijevnu. To je kao da vam netko upali lampicu. I sve vidjeh i odigrah i pobjedih. Bi njemu sada krivo, jer je to tek na intervenciju nekoga tko nije igrao. I moja vrsta Zagreb 2. odnijela je prvo mjesto. Pobjedio sam protivnika koji me skoro redovno pobjeđuje. Njemu ostade neka gorčina s osjećajem nepravde. Jesam li trebao ne odigrati i pokazati mu što treba? Bilo je razmišljanja u mene. Njemu ostade stav. A što sada pokrete taj događaj. Od tada je to moja glavna igra. Igrah je s ljubavlju. Našao sam u njoj širinu i velike vrijednosti. Zar tako, jedna pobjeda, da okrene moj tako čvrsti sud o odnosu šaha i goa? Nekako zaboravih na šah. Sve te resurse svoje dadoh gou. Ojačao sam dodatno. Često sam kasnije igrao sa Đorđem. Nije to više bio onaj odnos snaga kao u početku. Teško je biti objektivan za takova odmjeravanja, ali kasniji ukupan rezultat je bio na mojoj strani. Prošlo je uskoro već deset godina kako je Đorđe napustio svoj životni put. Otiša je u tragove i tamo odakle sve ovo crpi motivaciju i inicijative za postojanje. Ovdje je na taj način i on, a posebice i mojim životom. Đorđe hvala ti, mada sam nekoć bio protiv. Od tebe sam puno toga naučio, a najviše u trenucima kada si mi oštro ukazivao na ono što nije dobro u mene. Primao sam to na granici neprijateljstva. Počivaj u miru prijatelju, a ja nosim dalje dar što ga preko tebe dobih. Vrijedilo je! Prijatelji dragi i nije sve baš tako kako Vam izgleda na prvi pogled. Vrijednosti se nalaze cjelovitošću, a često u nas živih ljudi za to treba vremena. Stoga ne odbacujete, jer puno toga se može oplemeniti ili oplemeniti i Vas. Srce i razum zajedno s ljubavlju stvaraju. Zar nije tu dvoje? I bio je to još jedan dijelić mene po tragovima i uz neke sudove iz ovoga trenutka ovdje. A Vas prijatelji pozdravlja i voli Vaš Mladen. Lijep je ovaj život. Pišem i na novogodišnju noć, jer ću je dočekati na compu, jer tu mi je u novije vrijeme važan dio života. Biti ću sam u prijateljevom stanu, ali uz Vas mislima i pisanjem. |
Reprezentacija ali ....
- 13:20 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
Kurashiki, grad u prefekturi Okayama. Stanovnika negdje poput Zagreba, ali većinom nekako zbijenog stambenog prostora, malih uličica uz malen broj većih prometnih. Grad je to koji odiše povješću, što simbolizira stari Japan. Došla je skupina od oko stotinjak ljudi iz cijeloga svijeta. Zbivanja moga života dovela me u tu skupinu. Nalazim se ovdje kao jedan od dva predstavnika Europske Go Federacije. Svaki kontinenat daje po jednog predstavnika u organizacijski odbor prvenstva svijeta u gou za amatere. Kako je godinu dana ranije 2003. prvenstvo bilo neodržano zbog osiguranja uslijed tadašnje opasnosti širenja SARS-a, jedan je dodatni predstavnik bio pozvan kako se nebi desilo da bude nenazočan. Predstavnik Europe na tim prvenstvima je jedan od vodećih organizatora zemlje koja godinu dana ranije organizira Europsko prvenstvu u gou. 2002. smo odradili Europsko prvenstvo u Zagrebu i nekako mene odrediše, da budem predstavnikom Europe na WAGC (World Amateur Go Championship). I tako se to prebacilo godinu dana kasnije 2004. Drugi je predstavnik bio iz Rusije. Smjestili nas u povjesnom dijelu Kurashikija. Bio je to dio poznat po samurajima koji su tamo obitavali, te ga nazivaše gradom samuraja. Moje obveze su bile u nadziranju tijeka i pomaganju pri osiguranju pravodobnog dolaska na partije predstavnika Europe. Zanimljivo je kako su Japanci veliki značaj dali sveprisutnosti natjecatelja na početku svakoga kola. Jednom sam tako morao tražiti predstavnika Rumunjske, koji je noć ranije imao nekontroliranu konzumaciju alkohola. Kasnili smo koju minutu sa startom, ali se to ipak smatralo incidentom, ali tek onoliko da se zna. S ljudima u organizaciji odnos je bio izvanredan. Osmjesi i nakloni redoviti. Pomalo mi prešlo u naviku lagano naklonjanje uz osmjeh. Divni ljudi. Čuo sam kod nas raznih priča o japanskom osmjehu. Mnogi misle da je on tu za sakrivanje i kao paravan. Ne, ni u kom slučaju. Onom koji nije viješt vidjeti dušu čovjeka tome bi moglo tako izgledati. Vidjeh kako ljudi idu dušom naprijed i ne pokazujući vidne znakove. I kada duši dušom odgovaraš, sve postaje prekrasan doživljaj. U pretposlijednjem kolu nastade problem. Parove treba odrediti prije starta kola i to je bio zadatak ljudi iz Nihon-Ki-Ina, vodeće profesionalne go-organizacije Japana i najjačom u cijelom svijetu. Vrijeme je rano poslijepodne taman završenog ručka. Lagano krećem put dvorane u kojoj se igra. Vremena još ima, ali je već vrlo blizu. Dolazi pred mene predstavnik Južne Amerike, Argentinac, i kaže mi da me čekaju u organizaciji. Pitam ga što, a on, da je zapelo sa izborom parova. Razgovaramo engleski, jezikom u kojem sam kod kuće bio toliko nesiguran, ali ovdje sve ide, jer mora ići. Dolazim tamo i vidim kako drušvo Japanaca muku mući. Kazuju mi da nije moguće odrediti parove po programu koji imaju u computeru. Određeno je kako se biraju parovi i oni na svoju ruku ništa ne rade. Blokirani su i svakakve ideje im padaju na misao. Mene čudi što baš mene trebaju, jer ima još predstavnika kontinenata. No, ostavljam to po strani, jer to sada nije predmet. Pokazuju mi kako sistem bira i kako nema izlaza. Ja Balkanac pitam, po meni, vrlo jednostavno pitanje: 'Pa, u čemu je ustvari problem?' 'Program ne može dati parove i nema izlaza. Trebamo Vaše mišljenje.', izčitavam iz njihovog govora. Razmišljam i nije mi jasno kako jedan computerski program može blokirati čitavo svijetsko prvenstvo. 'Znači program je problem.', glasno konstatiram ja. 'Da na neki način.', složili se oni. Ovdje se susrećem s načinom poimanja odnosa u Japanaca. Oni 'slijepo' poštuju dogovoreno i obećano. Pravilo je takovo i oni to nesmiju mijenjati. Čudim se pomalo i kažem moje mišljenje: 'Mijenjajte program. Promjenite u njemu ono što sprijećava izbor parova.' To znači i premošćavanje problema. Kako to izgovorih svi kao da su to čekali. U trenu su nestali i krenuli na izradu parova. Za par minuta na glavnoj ploči postavljaju se parovi i sa nekoliko minuta zakašnjenja kreće pretposlijednje kolo. Sticajem okolnosti našao sam se u ulozi onoga koji je po njihovom načinu suradanje u organizaciji mogao tako promjeniti njihovo pravilo. Osjetio sam ih kao radišnu cjelinu punu poštovanja organizacije u kojoj djeluju. I ispalo je sve najbolje, jer taj izbor parova je dao prave finalne borbe. Tijekom boravka u Kurashikiju družio sam se uglavnom s Niđom iz Kragujevca i Draganom iz Sarajeva, koji su ovdje bili na prvenstvu natjecatelji svojih zemalja. Nakon popodnevnih kola odlazili bi redovno u šetnje gradom nastojeći što prisnije osjetiti duh ljudi. Zalazili smo među kućerke, po malim dućanima, u zalogajnice da pojedemo ponešto od ovdje tradicionalnih jela. I tako jednom u šetnji krene razgovor o nama sada i nekada. Sjetili se Juge i tadašnjih svijetskih prvenstava. U Japan, gdje se skoro redovno prvenstvo održava, odlazio je samo tadašnji državni prvak. Bio je to samo jedan predstavnik. Sada smo s tih prostora petorica, računajući i mene koji sam u organizaciji. I kažem ja, kako je za nas dobro, da više nismo zajedno u Jugi. Divni su to dečki, Niđo i Dragan. I tako srdačno pričajući Niđo konstatira: 'Pa ovdje smo sada čitava reprezentacija' i kao malo zastade, ali nakratko, jer nastavi: 'Da reprezentacija, ali neznam čega.' Sva trojica smo okretali misli svoje. Vidjeli da vrijeme mijenja puno toga u životu. Ima dobrote, samo je treba vidjeti i naći. Mi smo i dalje prijatelji, kao i ranije, bogatiji za neka iskustva. Prijatelji dragi, među prijatelja nema granica i nitko nas ne može uvjeriti da smo na neprijateljskim stranama. Kotač nekih namjera, onih što interesima gledaju, zastirao nam je vidike. Prošao je između i ostavio tragove. I da samo napomenem. Evo me ponovo u Zemlji izlazećeg Sunca slijedećga lipnja, ali ovaj puta kao predstavnika Hrvatske među natjecateljima. A Vas dragi moji pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Moj prijatelj Tihi
- 13:50 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Sjećam se proljetnog dana 99. Poziva me prijatelj Tihi, pod pauzom u firmi, da dođem u prostore službe kojoj pripada. Svijet je ugledao njegov sin. Tihi sav sretan, mladi tata. Očistili njegovi kolege stol od computera, koje su tamo popravljali, i prostro on raznog jela i pila. Želio je podjeliti sa svima svoju sreću prvorođenog svoga. Sretan je to dan bio, mada ..... Miran je to čovjek, šutljiv, ali dobar. Spreman je uvijek pomoći, savjetovati, darivati. Često sam s njime razgovarao. Nalazili bi se u nekim prostorima van vremena. Vidjeh, vidi i on. I kada bi otišao tamo iza barijere materijalnog, on bi bljesnuo od oduševljenja. Bavio se dosta neuobičajenim aktivnostima. Dugo je dolazio na posao na biciklu i to ne bilo kakvom. Uživao je u kross vožnjama. Često je šumom jurio biciklom. Pitam ga je li koji puta pogodi u brzini u drvo. Ima i toga, ali na sve je on spreman. Viđah ga centrom grada skroz blatnjavog kako juri biciklom. Idući kao majstor za popravljanje computera po ispostavama upoznavao je mnoge korisnike. I naišao je na osobu koja ga je u mislima ponijela i stvorila mu svijet koji ga je pozivao životnim radostima u kojima je mjesta i za njegovo djelovanje. U nekom naletu, kao novi put pred kotačima bicikla, rodila se ljubav. Promatramo ga mi, prijatelji iz firme, kako se odjednom promjenio. Ona mu je bila sve. Nije ga smetalo što je ona već imala sina iz prvoga braka, koji se nedavno raspao. Sretan je bio što daruje i što mu se uzvraća. Vrlo brzo je bila i svadba. Dijete na putu. Idila. Sretan brak. U nekoj istosti, vrijednosti mijenjaju svoj izgled u nama. I naš Tihi odjednom stade. Ni sam nezna što se događa. Ona više ne želi biti s njime. Optužuje ga za nasilništvo prema njenom djetetu, a kako kaže, mali je od njega radio što je htio. I tako njegova, sada trudna ljubav, ne želi više s njim dijeliti išta. On je spreman na sve. Ne vjeruje. Ali tamo je zid. Trajalo je godinu dana brakorazvoda. Htio je vratiti zajedništvo, ali očito je on takav u njenom svijetu, da tu nema povrata. Maleni se rodio i krenuo svijetlom dana. Živi s mamom, a Tihi ima svoje termine za zajedništvo s malenim. S vremenom se došlo i do toga, da su on i ona mogli tek nešto malo popričati. Kupio si on komadić zemlje van Zagreba. Uredio pčelinjake i počeo s pčelarstvom. Prolaze godine. Teme su nam opet, kada se nađemo, one od nekada, ali sada s više iskustva. U međuvremenu ja doživjeh možda još i gori raspad braćnog sustava. Tu i tamo izmjenimo poneka mišljenja, što nam iskustvima nastadoše. Ne mrzi on, ne. Ja nikako, ne. Dogodilo nam se nešto što ne razumjesmo. U mene vrijeme otrežnjenja, a Tihi već pun veselja i dalje nastoji darivati okolinu blagošću i dobrotom. I nedavno opet Tihi sav sretan. Kaže: 'Zamislite imam prijateljicu.' 'Je li ozbiljno?', pitam ga, a on ne čini razlike na ozbiljno i neozbiljno. Ili je ili nije. 'Sastajemo se. Ima kčer, a ja sina, pa su nam i teme slične.' Vidi on kako sve to ima smisla. Otvorio je srce svoje i pun je oduševljenja. Vidim kako se u njega stvara svijet želja, svijet zaljubljenog čovjeka. Nekako svi sudjelujemo u njegovoj sreči. Kolegice posebice skoro radoznalo prate sve što se zbiva. Vide kako Tihi ponovo pronalazi sreču. Bliži se Božić, a Tihi sav sretan, ali ....... Odjednom ona više ne htjede ni čuti za njega. On sav zdvojan dolazi kod nas. Nezna što se dogodilo s njom. Tako bez razloga i odjednom. Sve je najbolje htio. Zašto? Kolegice mu daju savjete. Čujem pričaju mu o darivanju buketa ruža. Na sve je spreman samo da sačuva ono što mu izmiće. I opet zid. Nema više susreta, a njemu osta praznina. Vidim ga nekako izgubljena, mada kaže da vjeru ne gubi. Ostala mu je praznina i neka bol. 'Što sam to uradio', pita se on. Kolegice ga tješe govoreći kako je ona sigurno bolesna, jer normalno bi bilo barem se ljudski rastati. Slušam ja, koji sam u sobi često kao inventar čukajući po computeru, najviše vremena provodeći na blogu, ali ne zanemarujući posao. I nekako mi bi dosta toga sentiša i pekmezanja. 'Stanite malo! Što ste navrli na tu ženu? Sve je to normalno'. Vidi Tihi da se javlja glas trezvenosti. Koji puta nije blag, ali može otvoriti oči. Sve je to normalno. Žena ima neke razloge u načinu svoga gledanja svijeta. Ti Tihi ušao si u druženje koje se razvilo do zaljubljenosti. Vidiš da je tvoj pogled na svijet različit od svijeta koji gledaš. Darivao si sobom i spreman si voljeti i darivati dalje. Sve je to tako u tvome svijetu, u svijetu kakovog ga ti vidiš. Voliš. Da. Želiš znati, da bi po svijetu svom činio dobro dalje. Želiš da ljubav traje. Neznaš što se zbiva. Razlika je to između svijeta tvoga i ovoga realnoga. Pokušaj vidjeti što se stvarno dešava. Zaljubljen si i ovo ti je bolno. U tvom svijetu ona je još uvijek onako stvarna kakovu si je želio. Ljubav jest darivanje. Ne i očekivanje da se uzvrati. Otuda je i mogući bol. Nije ti lako. I nebi bilo u redu da zahtjevaš od nje, da i ona voli tebe. Ona ima svoj svijet. Tamo je nešto što nisi vidio, a možda ti nije ni dato da vidiš. Kod nje je vjerojatno to nešto drugo. Nemoj sada sebe u svijetu svome određivati neuspjesima. Nastavi voljeti dalje. Zar da prekrasnog leptira zadržiš zbog njegove ljepote. On će zalepršati krilima i odletjeti. Zar da ga zato više ne voliš? I neka joj je sa srečom. Darovao si po sebi, a nije ti uzvraćeno. Bol ti je iskaz vrijednosti darovanoga. To jest vrijednost. Ta zar bi te boljelo da si učinio bezvrijednost? Nebi ni upamtio. Sve je tu prijatelju moj u redu. Daruj životu uvijek. Sluša me Tihi i klima potvrdno glavom. Vidi to i on, kao i obično kada razgovaramo. Sada je duboko u tome o ćemu mu govorim. Znam kako mu je. Vidjeti, nasuprot onoga što u svijetu svome vidi, nije lako. Tek okrećem mu glavu i priznajem mu vrijednost bola što ga u duši osjeća. Nači će on put. I kažem još, da možda ni neće doznati razloge za odlazak. Zar treba znati zašto leptir odletje. Sretno mu bilo. I tako Tihi ponovo doživje slično. Možda će biti još takovih doživljaja. Tihi ti voliš i nastavi tako, jer svi su slobodni koliko svojim svijetom to pripreme. I neka sve tvoje pčelice i dalje imaju tebe koji o njima brineš. A jednoga dana možda naiđe i ........... Prijatelji dragi koliko svijetova, koliko raskoraka, koliko ljudi vezanih samim sobom, koliko bola koji dušu tište neznajući kako ga poštivati, koliko zaljubljenih u prazno zato što sami ne žele darovati bez osjećaja da se treba uzvratiti, koliko ljudi što odustadoše od ljubavi. A ljubav jest dar Božji, a nadasve za svakoga dar jest moć voljenja. Ne lišavajte se dragi moji toga dara. Neka svaki leptir bude u društvu Vas koji ga volite onako slobodnoga, jer on je leptir. Neka svaki cvijet bude blagoslovljen Vama. Ovo je svijet stvoren ljubavlju i za ljubav. A Tihi i dalje ne odustaje. Shvatio je priču o leptiru i kaže kako se trudi na 'Iskrici' naći srodnu dušu. Srce to traži. Tihi kao što rekoh:' A jednoga dana možda naiđe i ......' I još da pridodam, da on dozvolje ovo staviti na blog. Dragi moji prijatelji i svi koji me i ne čitati htio bi još jednom potvrditi da je ovo svijet stvoren ljubavlju. Ljubav je moć koja svijetom postoji. Svijete volim te! Uz najljepše pozdrave i sve Vas voli Mladen |
Kako sam izgubio nevinost od instrumenata prinude vlasti
- 20:04 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Godina je 1964. ako me sjećanje ne vara. Ljetni sunčan dan. Sve ispite na fakultetu sam dao u ljetnom roku i bez nekih većih priprema. Nekako sve ide kako treba. Moje aktivnosti su igranje goa i vožnja biciklom. Ranije sam igrao šah u svaki slobodni trenutak, ako bi našao protivnika. Većina mojih vršnjaka ima drugačije zanimacije. To su odlasci na čage, sastanci s djevojkama i sl. Nisam bio jedini, jer i prijatelji s kojima se družim nemaju takovih zanimacija. U to vrijeme sam se često nalazio s Marijanom. On je bio učenik srednje tehničke škole elektro smjer, što sam ja maturirao prošle godine. Bio je jedan od najjačih šahista škole, što sam ja ranije bio. Našli smo se uz bicikle. On je bio inicijator. Imao je stari bicikl, koji je od muškoga s ramom prepravljen u ženski bez rame. Naslijedio ga je od sestre. Njegov je tata svojevremeno odpilio ramu. Tako ga je i on, kao manji, mogao voziti onako stoječki sa dvije noge na pedalama. Rama bi mu smetala. Moju veliku želju za posjedovanje bicikla ostvarili su mi roditelji dajući mi novac. Kupio sam Pretisov na koji sam ugradio kranz sa više brzina. Pripreme za planirani put do Varaždina, pa Čakovca, Radgone i nazad do Varaždina je obavio Marijan. Na uobičajeni papirić napisao je mjesta na putu kojima ćemo ići, uz kilometraže. Proračunao je očekivana vremena stizanja. Jutro je. Vručine još nema. Prognoze su bile za sunčano vrijeme. Kod njegove kuće slijede zadnji dogovori. U meni poigrava neka želja, da se što prije krene. U njega je to još i više. 'Idemo?'. 'Idemo!'. Vrlo brzo se sve pretvara u okretanje pedala uz lagani povjetarac nastao jurnjavom. Prolaze kilometri i mjesta putem. U ona vremena još nije bilo nekog velikog prometa, pa ni na toj međugradskoj cesti. Do Varaždina nema odmaranja. Kasnije smo često prolazili i tu dionicu. U Varaždinu nema nekog zadržavanja. Prelazimo mosta na Dravi i deremo već prema Čakovcu. Cesta je uglavnom ravna. Ni tu nema većeg odmora, jer pratimo zacrtani plan. Skrećemo prema Gornjoj Radgoni. Ulazimo u Sloveniju. U ona vremena se zapravo nije ni vidjelo gdje je prelaz. Svi smo bili Juga. Dolazimo do Radgone. Polaganije vozimo i pratimo putokaze. Vidimo natpis 'Državna meja' ( ne sjećam se točno jeli pisalo tako ili Deželna ). Pogled tim putem otkriva nam željezni most preko Mure. Ja odmah Marijanu: 'Ajmo tamo pa negdje sjesti uz Muru. Već nam je vrijeme da nešto i pojedemo. Nikada nisam bio na državnoj granici.' 'Možda nije dobro tamo ići. To je granica.', kaže Marijan. 'Pa nebumo prešli prek.', ja odmah na to. Da ispustim susret s granicom? Ne! 'Pa, dobro, idemo,' nekako nesigurno odvraća Marijan i krećemo prema mostu. Pred mostom skrećemo na desno puteljkom po nasipu Mure. Tu je kao neko šetalište za ovdašnje stanovništvo. Vidimo klupicu. Sjedamo na nju. Vadimo sendviće koje nosimo od kuće. Već je vrijeme ručku. Voda Mure, lagano talasajući se, uz poneki manji vir, dijele nas od Austrije. Gledam na drugu stranu. Prvi puta vidim stranu zemlju. Kuće su nekako drugačije. Krovovi su više nakošeni. Nekako mi izgleda uređenije. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću doći tik do Austrije. Misli su mi bile na cestu i kilometre. Sada odjednom doživljaj u mjestu. Gutamo zalogaje ko gladni lavovi. U sjeni krošnje, već punog stomaka sjedeći na klupici, uživamo u trenucima susreta sa stranom zemljom nasuprot vode što nas razdvaja. Mura. Vidimo dolazi nam u susret vojnik. Propisno je uređen s puškom o ramenu. U to vrijeme još nisam odslužio vojni rok i nemam nikakovih očekivanja. Prođe pored nas i padne ono 'Dobar dan' s obje strane. Uradi par koraka pored nas, te se okrene. 'Jeste li vi iz Radgone?', upita nas. 'Ne, nismo, a što?', mi njemu onako, malo jedan, malo drugi. 'A, odakle ste?' Nastavlja on, nekako službeno. Mi smo očekivali nekako prisniji razgovor ljudi u prolazu. 'Znadete li da nesmijete biti ovdje?', on će sve ozbiljnije. Meni se počne vrtjeti film. Imao sam dosta ranijih iskustava s milekima, ali ovo je vojnik. Treba samo odgovarati i vidjeti što će biti. Taman nam treba da dokazuje svoje vještine s naoružanjem. 'Pojma nemamo. Nismo prešli granicu. Sjedimo ovdje i gledamo preko Austriju.' objašnjavamo vojniku. 'Ovo je pogranični pojas i ovdje nije dozvoljen pristup osim stanovnicima ovoga mjesta. Pogranični pojas je 500 metara od granice.' objašnjava nam vojnik. Traži nas legitimacije. Dajemo mu ih i meni već sve postaje jasno. Pitam se kada ćemo moći dalje uopće nastaviti. Gleda vojnik u legitimacije i kaže nam kratko: 'Morati ću vas privesti u karaulu.' Primamo svoje bicikle i guramo ih. Vojnik nas vodi putem do jedne manje kuće s visokim prizemljem. Vidimo, u dvorištu kuće, vojnici. Stepenice vode do ulaznih vrata. Odmah nas razdvojiše. Ja na jednoj klupici, a na drugoj strani Marijan na drugoj. Prosjedili smo tako dosta vremena. Vojnici nas promatraju i pada neka zafrkancija na naš račun. Gledaju bicikle. Posebno sumnjivo im je bilo kod Marijanovog mjesto gdje je bila piljena rama. Zagledavaju u rupe. Gledam ih i sve mi nekako liče na majmune. Ružno, ali mi je tako izgledalo. Majmuni su dobre životinje, ali ljudi nisu majmuni i čemu ih glumiti. Da im zaplješćem na dobroj glumi, tek tada bi se proveo. Promatrali su i da li ćemo si slati neke znakove. Mi smo njihov plijen. Nakon duljeg čekanja pozivaju Marijana na ona vrata. Ode on, a ja i dalje sjedim na klupi. Nema majci micanja. Izlazi Marijan i pozivaju mene. Ulazim u prostoriju u kojoj je neki vojnik sa činovima. Kratko mi objašnjava pravilo pograničnog pristupa. Ja kažem da pojma o tome nemam. On meni, da to piše u Ustavu SFRJ. I to je kraj. Kaže još da će nas predati civilnim vlastima tj. miliciji. Sa milicijom već imam iskustva. Sada će nas sigurno tretirati ko zadnje kriminalce. Spreman sam na najgore. Sjedimo nas dvojica i dalje na svojim razdvojenim klupama i čekamo da dođe vlast po nas. Dolazi srednje visok milicioner u pratnji jednog malo višeg. U ruci nosi lisičine i lagano se poigrava s njima. Meni kosa na glavi ide u zrak. Osjećam to. Dolazi do mene i daje mi pokretima do znanja stogost. Nikada nisam imao lisice na rukama. To je za mene pitanje časti. Ne mogah izdržati i osorno prvi progovaram milicioneru: 'Meni ovo nećete staviti na ruke!' Začuđen stade i kaže mi: 'Vidi ti njega još se buni.' I uhvati me za kosu pored uha. Nastavlja superiorno: 'E, tebi ću ih i staviti. Vidjeti češ ti!' Stavi mi lisice na ruke i zaključa ih. 'A što sada kažeš?', tek me upita da vidi što ću sada. Osjećao sam se kao nasilno izgubljenom nevinošću. Odgovorih tek kratko, izgubljenog ponosa: 'Stavili ste mi ih. Sada mi je svejedno.' Ode on do Marijana, koji čutke odradi sve što je ovaj htio. Bio je to sajmeni dan u Radgoni. Put od karaule do milicijske stanice vodio je preko sajma ili to tako odabraše ljudi od vlasti. Ja naprijed s lisicama na rukama. Uz mene milicioner kao pobjedonosno vodi kriminalca i to bundžiju. Ljudi napravili špalir. Ja pognute glave tek osjetih poglede. Mogli su me i ispljuvati, ja to nebi primjetio, jer sam se već unaprijed tako osjećao. Dolazimo do jedne jednokatnice. Ulazimo sa stražnje strane. U podrumu teška vrata, zatvorena. Vjerojatno ću tamo završiti. Odvode nas na prvi kat i tamo nas opet razdvojene staviše da čekamo. Bicikli su ostali tamo negdje vani. Sjedimo i opet čekamo. I opet kao i kod karaule prvo pozivaju Marijana. Valjda im je to praksa da prvo pozovu mlađega, da bi iskusnijeg lopova lakše ispreskakali. Nema Marijana i nema. Konačno izlazi. Vidim da nije loše volje. Sjeda na svoje mjesto i ulazim ja. Spreman sam na sve najgore. Sjedi milicioner s nekakvim činovima. Mora da je to načelnik. Već s vratiju osjećam nešto sasma novo. Čovjek s osmjehom odmah kreće u razgovor: 'Pa kuda ste se to zaputili?' Odgovaram: ' Preko Varaždina, Čakovca, Radgone, natrag za Varaždin.' 'Pa dobro, ali zašto baš tuda i zašto uopće tako?', pita me on dalje. I tada kao da me pogodio u ono glavno. Raspričao se ja o našim treninzima o putu i kondiciji, o Marijanovom papiriću s etapama i vremenima. Sluša on pažljivo. Zamislite, pa njega je interesiralo to što mi radimo. Konačno naiđoh na čovjeka. Ispituje potom o biciklima i o planovima. Meni sve žao, ali on prekida razgovor: 'Vidim ja da ste vi dečki u redu, ali ovo je pogranična zona i nesmije se bliže od 500 metara granici'. Ponavljam mu ono o nepoznavanju toga pravila i o tome da Ustav nisam tako detaljno proučavao. Upoznaje me s pravilom da će morati upoznati zagrebačku miliciju sa ovim slučajem. Takovo je pravilo. Slijedi konačno jedan srdačan pozdrav. Kaže da će nas dežurni odvesti do izlaza iz Radgone i neka nastavimo put Varaždina. I vodio nas je onaj isti koji mi je lisice na ruke stavio. Ispričava se uz objašnjenje da ovdje u pograničnoj zoni treba biti veća strogost. Kazuje nam kojim putem da idemo, ali mi znamo da je tim putem slabija cesta. Slijedi pozdrav i mi krećemo dalje. Već je bila poodmaklo poslijepodne. Kratimo trasu, ali ipak biramo bolji put. Navečer smo stigli do Marijanovih rođaka u Varaždinu gdje smo prenoćili. I tako sam izgubio nevinost spram instrumenata zakonske prinude. Dragi moji prijatelji još jedna priča izašla je na svijetlost. Marijan i ja još smo puno nabijali kondiciju. On je nabavio i novi bicikl. Bio je to sportski Dijamant. S njim se više nikako nisam mogao mjeriti i najčešće bi on otišao naprijed i čekao da ga stignem. Prošlo je čerdeset godina, a kao jučer bijaše. Nekim čudom ostalo je sve to zabilježeno. Sve je tu s osjećajima, zbivanjima ...... Kao da je stvarno. Dragi prijatelji sve Vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Blagoslovljen Božić
- 15:53 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Otišli svi kućama. Priprema se božićno slavlje. Ja sam još ovdje uz computor. Božić, u ljudi oko mene, puno znači. Simbolizira obitelj kao osnovu društva. Još kao malen, odgajan van tradicijskih uzora po vjeri, nisam doživljavao Božić kao neku svetkovinu, kao neku vrijednost porukama čovjeku. Sve u vezi religije, a nekako i vjere bilo mi je strano. Odrastao sam tražeći vrijednosti života. Poštenje, rad, poštivanje bile su mi vodilje. Ostajale su neke nejasnoće da povežu cijelu ovu priču, cijelu ovu čaroliju, što životom je nazivamo. Tražio sam čarobni odgovor svagdje u sebi i van sebe. Vidjeo sam dva svijeta. Onaj unutarnji i onaj vanjski. Nitko mi nije ukazivao na čarobno rješenje. Ostajalo je pitanje. Moji vršnjaci većinom su imali pripremljene sve odgovore. Vjera, kakovu su dobivali tradicijom, davala je tumačenja. Mnogima je to bilo 'a priori'. Pokoljenima je to tako bilo. Bilo je i u mojih pređa, ali tatek je to životom uklonio, doživljavajući nepravde. I tako ja, dolazeći iza tateka, tražim nešto što se inače prijenosom po koljenima naslijeđuje. Prošao sam kroz život velikim dijelom. Na svoj pomalo neubičajen način vidio mnoge vrijednosti koje prosuđivah sam. Tražio sam razložnost svoga postojanja, pa čak i do te mjere da sam se pitao: 'Postojim li uopće.' Vidjeh, čak, da to pitanje i nije bez osnova. Vidjeh jedinstvo svijeta. Nađoh duh po kojem sve postoji. Osjetih lagano uzbuđenje kada 'kao u mislima' u nekom kao prostoru osjetih cijelinu. I kada prihvatih ono tamo, ono što nema mjere, ono gdje nije vrijeme, ono gdje je svemu ishodište, osjetih da sve ima smisla. I vidim, sve spekulacije, tek kao prividnu osnovu imaju neosnovu. Stvarno bi nemoguće bilo da svijet postoji na način kako mi ljudi spekuliramo. Da spekuliramo mi, a jesmo osnovom koju često ispuštamo iz 'vida'. I dolazi Božić dragi moji. Radost. Ljubav. Život. Ja neću slaviti tradicijski. Neće biti u mene jela i pila. Neće biti ni zaboravljenosti opuštanjem u veselju što ga stvara unijeto u mene. Biti će to još jedan u nizu prekrasnih dana što mi je Gospodom darovan. Kao i svakom stvoru svijeta što Gospoda svjedoći, pa i mimo svijesti svoje. Znam da su u mom životu mnoge kontradikcije. Znam da oni koji me poznaju već dugo, mogu kazati kako nemam nekog moralnog prava o tome besjediti. Bio sam ja komunist, a i sada osjećam neku pripadnost. Bila je to pobuna obespravljenih, što je oni potonji pretvoriše u njenu suprotnost. Bio sam i sekretar OOSK u firmi s preko dvije stotine duša. Svašta se govoriti može. Okretanje kaputa. Ta zar ne vide neki da su kaputi kaputi. Ne, nisam okretao nikakav kaput. Išao sam putem svojim kroz život i sada još idem. Svašta se može govoriti, a ne isključujem u tome niti sebe. I kao voda što od izvora ušću svome stremi nošena svijetom takovim, prolazi i život moj. Još sam ovdje takvim kakav postaoh na načik koji nađoh i usvojih. I još sam spreman i mijenjati. Ne uzimanjem onoga što se govori ispravnim i normalnim. Slijediti ću srce i razum svoj. Nisam učen obvezama tradicije. Vrijednosti mi nisu imenice, već vrijednosti kojima ih pripisuju, ali ne po pripisu. Tako i ne činim granice imenične, već vrijednosne. Ishodište mi je tamo negdje. I tako pred Božić što dolazi mislim na sve živo u svijeta. I zar da vrapcu u letu poželim sretan Božić. Vrijednosti života po Gospodu uvijek su ovdje. Neka mi oproste vjernici. Volim Vas sve. Sve što životom svjedoćite život. Blagoslovljen Vam život svima dragi moji. Ne, ne mislim ovim ništa obezvrijediti. Sve ovo je predivno. Želio bi svima onima, koji se u ovome ne nalaze, podariti riječ poštovanja i ljubavi. Isto što bi na njihov takav dan bilo dobro obrnuto. Stoga neka su nam svi dani Gospodnji blagoslovljeni, jer svi su dani Gospodnji. I ja slavim, mada na svoj način. Prijatelji dragi neka Vam je blagoslovljen Božić Voli Vas Mladen |
Prvi uspon biciklom na Sljeme
- 14:40 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Godine su rane 60-te. Sljemenska cesta. Serpentine. Okrećem pedale šarajući biciklom s lijeve da desnu stranu da uspon pretvorim u što blaži. Hvatam zrak i pritišćem pedale svom snagom. Misao mi se lomi, ali nedam. Bicikl skoro da je stao. Stišćem zube i guram nogama u pedale. Marijan je lakši i brži. Odjurio je svojim biciklom naprijed. Ostao sam sam sa sobom i jednim biciklom. Bio je to običan Pretisov, ali sam mu ja dogradio kranc sa brzinama. Šuma s obje strane čuva bar neku svježinu koja mi je potrebna da izdržim. Mogao bi sići s bicikla, odhodati dio dok ne prikupim snagu, a onda tamo pri vrhu odvoziti završetak. Tako bi izgledalo kao da sam skroz vozio, ali jako polako. Ne, ne vozim ja to zbog Marijana, da njemu pokažem da sam uspio, mada to i nije za odbaciti. Vozim radi sebe. Odlučio sam biciklom na Sljeme zajedno s Marijanom. On nije izdržao mojom sporošću, ali to ne znači da i ja neću doći do vrha na biciklu. Bio je to moj prvi uspon biciklom na Sljeme. Cesta nije stalno istoga nagiba, mada je većini to neprimjetno. Ovako, kada krajnjim naporom savladavam svaki njen dijelić, to dobro osjetim. Negdje oko pola uspona više nisam mogao postići okretaj kotača. Stao sam na pedalu, ali se bicikl samo nagnuo na stranu i jedva stigoh ispružiti nogu, da se ne razbijem na cesti. U to vrijeme srečom još nisam montirao klipsere na pedale. Stojim na cesti raširenih nogu biciklom između. Stojim i gledam ko tele. Stojim. U meni sumiranja s akcentom na mojoj sposobnosti. Došao sam do oko polovine i išlo je. Ovo poslijednje s velikom mukom. To mi govori da se to može, ali sam nešto uradio, da se u trenu sve ispraznilo. Vrijedi uzeti nešto zraka i smireno nastaviti. Osjećam kako mi se film mijenja u nešto pozitivniji. Lagano sjedam na sic i isto tako lagano krećem okretanjem pedala. Išlo je! Vrijedi sada tako umjereno do kraja. Ne treba ubrzavati i kiksati, a isto tako niti misliti kako je skoro sve gotovo. Uhvatio sam ritam. Sve je krenulo kao neka melodija. Znam da svaki prijeđeni metar jest metar više i bliže Sljemenu. Marijan je tamo negdje već na vrhu. Pa što? To je Marijan na vrhu. Mladen polako okreće pedale i tek je prešao polovinu. Ma, biti će i Mladen na vrhu, ali nema vrha prije svih dijelova puta do njega. I sve je nakako sa zadovoljstvom odrađeno. Na kraju, prije Tomislavca, nešto je jači uspon. Ništa strašno, jer ja sam krizu već prebrodio. U prilazu tome usponu malo sam ubrzao i išlo je. Pod kraj malo sam mjerio cestu, ali problema nije bilo. Marijan mi, dočekujući me, govori kako me dugo čekao. Meni to nije ništa negativno značilo, jer ja sam došao do vrha. Pri tome nisam uradio niti korak nogom tim putem. Sve sam odradio biciklom. Bio je to moj prvi uspon biciklom na Sljeme. Marijan i ja smo kasnije puno puta radili te uspone, a ubrzo smo nosili i satove i mjerili vrijeme uspinjanja. Bilo je sve brže i brže. Noge su očvrsnule. Planirali smo i ostvarivali razne rute ravničarskih cesti. On je pripremio plan puta na papiričima s razdaljinama i predviđenim vremenima. Bio je on mozak. Ja sam sa svoje strane dao noge i dušu za jedan od bicikla. Sve te razne etape stvarale su kondiciju, a kruna svega je trebao biti put Jadranskom obalom. Znali smo da je to veliki put i da treba biti spreman po svim pitanjima. Nisu u pitanju samo noge nego i psiha. Bilo je puno zanimljivosti na tim vožnjama biciklom. I to je bio jedan od načina upoznavanja sebe sobom. Jedno su priče i razmišljanja. Drugo je kada sebe upoznaješ tijelom na mukama. Te muke prelaze u spoznaje i zadovoljstva. Ne, nije to mazohizam, jer muka brzo nestaje. To je širenje spoznaje o svojim mogućnostima. Puno toga o sebi neznamo. Velika je moć u spoznaji sebe. Idemo sada malo pedalama na razna putovanja. Dragi moji evo i ovo za trenutke čitanja, a razmišljam o tome kako ću tako napisati puno pričica iz moga života; sve to odprintati i spremiti mojim unucima. Kako bi meni bilo lijepo, da sam imao neke pričice svoga djeda ili bake iz njihovih vremena. A svima vama želim reči da ne podliježete svojim ishitrenim emotivnim zaključcima, ili onima koji vas vode u neku bezbrižnost i lagodu. Život ima prekrasnih darova, a većina ih je iza barijere razmišljanjem o nemoći ili lakim zadovoljstvima. Sve Vas najljepše pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Kupanac na potoku
- 15:31 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Ranije pedesete godine. Sjećam se vručih ljetnih dana, prašnjave ceste pred zgradom, livada i vrtova, prizemnih kućica naselja. Posebno se sjećam našega potoka na kojemu smo mi dječurlija provodili veliki dio našeg vremena. Zaigrani, onako bosi sa samo kratkim gačicama, bili smo svagdje. U ljetno doba bi i količina vode u potoku bila smanjena. Trava na padinama potočnog korita bila je bujna. Samo dno potoka razlikovalo se od ostaloga dijela. Bilo je sivo smeđe boje, ali je više ličilo na neku umjetničku kreaciju. To govorim stoga što je dno bilo ukrašavano ponekom starom cipelom, autogumom, razbijenom flašom i slično. To se posebno isticalo u vrijeme kada bi vodostaj pao na nulu. Ipak je pretežno bilo vodotoka. Bilo je situacija kada bi odjednom došla nama klincima vijest: 'Dolazi voda!'. Tamo negdje više puštali bi vodu iz jezera. Bila je tamo jedna brana koja je zaustavljala dolazeće vode od Medvednice. Mi klinci bi odjurili do Maksimirske ili čak malo dalje, da pratimo prve nadolazeće vode. Ta voda je u pravilu bila vrlo prljava, sva u nekoj prljavoj pjeni. Nadolazak vode bilo je veselje među nama. Za potrebe našega kupanja pobrinuli smo se sami. Stariji dečki su tu bili glavni, a mi manji klinci bi samo gledali ili čak i pomagali. Kupališta smo radili uz sadašnje ili bivše mostove preko potoka. Mostovi su imali betonske pristupe s obje strane potoka. Tu nije bilo onih travnatih padina korita potoka. Na te betonske dijelove stavljala bi se konstrukcija mosta. Time se uredio i slap i to je tu bilo i pravilo. Iza slapa je bilo udubljenje u kojem se sakupljala voda. Dno toga je također bilo betonirano. Od tri takova, na ovom dijelu potoka, u funkciji je bio samo jedan most između naselja i Ravnica. Sva tri smo koristili za naša kupališta. Sam betonski dio nakon slapa je bio premalen za kupanje i u njemu nije bilo dovoljno vode. Da bi kupalište bilo pravo trebalo je dizati nivo sakupljene vode. Za to smo upotrebljavali pažote. Tako smo tada zvali busene trave s podosta zemlje. Njima smo gradili nasip. Da bi nasip bio čvršći uz njih smo stavljali i kamenje i cigle koje bi našli. Veličina takovog bazena je ovisila o udaljenosti nasipa od slapa. Ipak je to trebalo biti u betonskom dijelu. Nismo se s nasipom udaljavali na zemljani dio korita potoka. Bilo bi to vrlo lijepo kupalište. U takovim kupalištima nije bilo nekoga plivanja, jer je bilo prekratko. Glavna zanimacija je bila skakanje s pute uz potok. To je bila specijalnost starijih dečkih. Znali su se zaletavati, pa lastavičjim stilom fiju u vodu. Kratki uron i izron, a voda bi sve zapljusnula. Često bi jedva nasip izdržao. Ja sam skakao samo s poluvisine. Sjećam se jednom Ćoke iz Ravnica. Bio je odvažan, ali podosta nespretan. Visok, ali strkljast. Njegovi skokovi su bili prava komedija. Jednom se zaletio prema betonskom slapu, a slap bio star i već ruiniran. Tako je nastala čitava šupljina u betonu i to pod vodom. I naš Čoko fiju i ravno u tu rupu. Dignu se i tresnu glavom u gornji dio. Razbio si je glavu, ali ostao živ. Ne sjećam se da sam ga kasnije vidio skakati na potoku. Prvo takovo kupalište prozvano je Mexico i tako je netko i napisao na betonu uz slap. Drugo je bilo uz postojeći glavni most prema Ravnicama, a treće na mjestu nekadašnjeg mosta odmah iz željezničke pruge. Na ovom trećem sam se najčešće kupao. Posebna zanimacija je tu bila željeznička pruga i propust za potok izpod nje. Pruga je preko potoka išla mostom koji ustvari i nije bio kao neki most. Na mjestima gdje šine prolaze bilo je udubljenje i nosaći za šine. U tom udubljenju je bilo dovoljno mjesta za nas male klince. Vidjevši da iz daljine dolazi vlak uletavali bi unutra u ščućurili se. Kada bi vlak stigao, njegovi kotaći bi nam išli tik iznad glava. Da dignemo ruku opalio bi nas kotač. Koji doživljaj; kotači brzoga vlaka jure nam desetak centimatera nad glavom. Bilo bi to otprilike ovako. Kupamo se skačući u bazen. Odjednom jedan od nas zaviće: 'Ide vlak!' Slijedi jurnjava kroz propust potoka ispod pruge i smještanje u udubljenja. Poneki bi znao i vrištati od zadovoljstva. Vlak bi odjurio, a mi polako van i u potok i po potoku u bazen. Kasnije smo često namjeravali ići do izvora potoka i/ili do ušća. Nažalost ništa od toga ja nisam ostvario. Pokušaji su redovno završavali na nekim dijelovima gdje se nije smijelo prolaziti. Možda se i to moglo riješiti nekim zaobilaženjima, ali to se nekako nije uradilo. A voda? Bila je uglavnom nečista, ali nikome se ništa strašnije nije desilo. Znalo je biti prištavosti, ali to je prolazilo. Bilo je porezivanja na razbijene flaše. Sjećam se i vrtova uz potok. Bilo je tamo finih paradajza, kolerabice, rotkvica, mrkvica ... Kaj mislite kako znam da su bile fine? Nama malima je to bila klopa. Mame i tate nisu znali kaj mi to jedemo, a nismo im ni pričali o tome. Vlasništvo, što je to nama značilo. Samo to, da nas zbog toga neko može natjeravati. Bili smo stoga dost pažljivi. Ipak tu rabotu sam dost brzo napustio. Bil je tamo i vrt mojih roditelja, pa sam ipak najrajše u njega išel. Nekak sam se tak najboljše osjećal. Uz tuđe paradajze uzimam još nekaj kaj se ne vidi, dio njihovog vlasnika. Kasnije, kada sam već odrastao, a potok je još bio u funkciji, čuo sam da se jedan mali u njemu utopio. Bio je s prijateljem i ronio je. Prijatelj ga je čekao, a ovaj nije izronio. Pričaju ljudi kako je prijatelj došao doma i na pitanje roditelja ovoga drugoga rekao: 'On je zaronio i još nije izronio, pa sam došel reči da on dugo roni.' Mali ni htel verovati. Danas je sve to zatrpano i smješteno u kanal. Tamo su nove velike zgrade Novih Ravnica, a na mjestu potoka je cesta uz Kraš. Uz Maksimirsku je i onaj propust za naš potok Bliznec, koji je Okeco u svom postu prikazao. Ostala su ta, uglavnom bezbrižna, vremena u tragovima meni dostupnim. Riječima ih sada i vama darujem. Bila su to meni lijepa vremena. Dragi moji sve Vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Idemo dublje u Veternicu
- 15:24 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Nekako sve više dolazim u situaciju da neznam što sam napisao u postovima, a što ne. Ne idem nekim redom, već kako mi što padne na pamet i kako mi se što samo od sebe iz mene najavi za output, onaj unutarnji glas. Radi toga sam počeo pisati neki sadržaj, da na jednostavan način vidim. Razmišljajući o tome vidim da ima toga za napisati u mene čudo jedno. I tako, malo po malo, kao neka moja ispovjest, slijede doživljaji vanjski i unutarnji. Svijet viđe i doživljen mnome posredstvom tragova što ih u meni ostavi. Htjedoh pričati o kupanju u potoku, na što me naveo Okecov nedavni post, ali da ne prekidam špiljske doživljaje, jer oni su sada u domeni podnaslova, a tako i lako zaboravljivi. Biješe to negdje ranijih 60-tih. Nakon prvoga ulaska u Veternicu i dolaska do Bubrega, što smo imenovali turstičkim dijelom, donijeli smo odluku za dublji ulazak. Kod Bubrega smo naišli na potok pod zemljom i put se ukazivao na lijevo tj. u ovom slučaju uzvodno. Smatrali smo da se za ovo treba malo bolje pripremiti. Pod pripremom smo razumjevali razmišljanje o mogućnostima koje bi nas mogle tamo zateći i pripremiti se za to. Nekako smo bili sve više svijesni onoga što nas tamo može zadesiti, ali ne i da nas sprijeći. Ta solucija je bila za nas nemoguća. Nije moguće bilo da je nemoguće ići dalje, kada smo već vidjeli da put ide dalje. Do ulaza dolazimo za dana. U ovim slučajevima nam je sasma svejedno ulazimo li danju ili noću. Unutra je uvijek mrak. Zanimljivi su nam bili izlasci. Neko bi uvijek imao sat sobom, ali da nije bilo bi zanimljivo procjenivati što je vani; dan ili noć, jer boravci su nam bili podosta dugi, a hranu smo nosili sobom. Obično bi bilo to dulje od jednoga dana. Prošli smo Kalvariju, Ramzes i došli do Bubrega. Za nas zanimljivosti počinju tek sada. Na lijevi niz potok se ne može, jer vrlo brzo potom ulazi pod stijenu. Dalje bi trebalo roniti,a opremu za to nemamo. Toliko ludi nismo da ronimo na dah. Tko zna koliko bi daleko roniti trebalo, a i lampa bi se ugasila pod vodom. Gledamo potok kako ponire i svima nam je krivo. Samo se zgledavamo i ponetko kaže samo: 'Ovdje bi trebalo roniti.' Put nas vodi uzvodno. Nema većih problema. Nailazimo na pravu malu plažu od sitnog šodra. Sjedamo i udaramo gablec. Sada bi mogli svašta baciti u vodu da se poneki slučajnik začudi na izvoru. Ovo je ustvari preizvorska voda. Razumjevamo odgovornost za ovu vodu. Ona mora ostati čista. Nailazimo putem na razne rupe, ali ih tek malo pogledavamo. Nema ili ne nalazimo neke bitne odvojke. Strop je ovdje poprilično visoko. Gledam to i zaključujem kako je svu tu usjeklinu odradio potok dugog niza godina. Osvjetlili smo neki prolaz na lijevoj strani i odmah uočavamo kako vodi prema gore. Nekako je podatan i ne propuštamo poći njime. Vodi nas pomalo jače prema gore. Kratak put i otvara se velika dvorana. Osvjetljavamo je baterijskim lampama i ne možemo se načuditi. Pa ovdje bio stao sav zagrebački neboder. Primejčujemo mogući uspon po zidu dvorane, ali meni ne izgleda baš prijeteljski. Gec i Đoko dolaze na svoje. Dovoljno su ludi da krenu. Došli su do ljepe terase na desnoj strani dvorane. Vidim ih tamo čisto sitne. Deru se odande. Uzimaju velike kamenove i bacaju ih odozgo u jezerce na sredini dvoirane. Još i sada se sjećam kako je trebalo vremena da padnu uz tresak i pljusak vode. Unutar Medvednice ima stvarno velikih dvorana. Ovo je sigurno samo jedna od njih. Koliko je još onih ljudima nedostupnih! Ovom je samo jedno od svjedočenja o jednoj takovoj. Napuštamo dvoranu i vraćamo se na potok. Nastavljamo uzvodno. Put sa strane nestaje i ostaje nam usjeklina u kojoj potok ubrzanije struji. Mlaz svijetla pokazuje da puta ima dalje. Treba proči taj dio. Opet malo alpinističkog vladanja. Koriste se svaki i mali propust za učvršćenje cipele ili hvatanje ruke. Bilo je riskantno, ali smo svi prošli. I opet blaži put. Nakon teških dijelova ono što dolazi ide kao igra, a makar i teže od svega drugoga osim ovog poslijednjega. Dolazimo do Slapa. Ovdje je sve puno vode. Iz zemlje na slapom izvire voda. Vidimo da bi se možda moglo dalje, ali samo uz sigurno močenje cjelokupne opreme. Voda se slijeva niz stijenu ovalnog oblika. Izgleda nam sve nekako sklisko. Nismo opremljeni za dalje. Tu smo stali. Možda jednom drugom prilikom, ali za to bi trebala ozbiljnija priprema, a i oprema koju nemamo. Izgledalo nam je da je u tome pravcu za nas ipak ovdje kraj. Vraćamo se i putem razmišljamo o dužini ove ekskurzije. Procjenjujemo to na oko 2 kilometra savladavanja podzemnog puta. Nismo nimali čime mjeriti, ali onako subjektivan osjećaj. Dalje nikada nisam išao, a koliko znam niti niko iz ove škvadre. Evo još nekoliko doživljaja na višekaratnim posjetimna ovoj špilji. Jedno sam u paru s Gecom išao ispitivati lijevo od Bubrega. Ronjenja nije bilo, ali smo izveli dupli lijevi zavoj i ušli u put suprotan ulaznom. Da li je cijelo vrijeme tako možemo samo nagađati Već na samom početku nalazimo jedan otvor u podu. Posvjetlimo i vidimo da smo na stropu neke dvorane. Tlo je čvrsto, ali što da se odlomi. Potrbuške dolazim i vidim neko malo jezerce. Savijetlim tako i trenutak nespretnosti i zvizne mi lampa u dvoranu. Taf i eno je u jezercu dole. Svijetli još neko vrijeme u vodi i gotovo. Ostadosmo dvojica na jednoj lampi. Rizik je sada puno veći. Odluka je; povratak van. Što da i njegova zataji. Ima još dosta do izlaza. Tek kasnije sam shvatio kolika je opasnost ostati skroz u mraku duboko podzemljom. Na neko vrijeme bi se pretvorio u glistu. Bi li opstao? Možda neko kraće vrijeme. Jednom smo nas nekolko išli dalje tim paralelno suprotnim putem. Naišli smo na otvor lijevi poluvertikalan, ali s dobro mjestima za hvatanje i stavljanje nogu. Mene su takove mogućnosti privlačile. Tu se osjećam sigurnim, jer imam četiri sigurne strane. Krenuo sam prvi. Prolaz se smanjuje, ali idem dalje. Zamnom ide slijedeći. Svijetlim prema gore i vidim daljnje suženje, ali ide. I došao sam tako do kraja. Maltene glavom o vrh. Derem se onom ispod: 'Vraćaj se; nema dalje!'. Sada idem nazad bez viđenja puta, jer os sebe ga ne vidim. Nema mjesta za pogled. Pipkam nogama. I vratili smo se na put. Čuli smo da je ovdje bilo i mrtvih na ovome putu i da nije dobro puno tu istraživati. Ovaj dio zovu Labirint. Tu se već i Gec malo plašio, a kada se on plaši, to ni bez veze. Idemo mi nazad. Bilo je još nekoliko manjih zahvata, ali to je uglavnom to. Škvadro, da znate čega sve tam dolje ima. No, nemojte samo tako ići, jer opasnosti ima na pretek. Veternica je dosta ispitana, ali razne špilje na našem krašu i slično nisu. Lako se zaglavi ili zaluta, propadne i ozljedi. Može se upasti u klopke i nepovratne situacije. Može se i utopiti. Najte iti bez veze. Mi smo to delali na ipak dost poznatom, makar i dost opasnom mestu. Tek kasnije sam zapravo shvatio koliko je tu još opasnosti bilo. Tolko o mom špiljarenju. Bilo je za dušu. I sve vas lijepo pozdrvlja i voli Mladen, a slijedećim postom se idemo kupati na potok Bliznec kod Maksimira u godine 50 i nekoje. Za sada ne stignem ispraviti pemce i druge pogreške. Ne zamerite ak kaj takvoga najdete. Bum to sutra. |
Ima nešto što me zvalo
- 15:23 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Baterijskim lampama osvjetljavamo zidove i strop tražeći neke posebnosti. Nismo daleko od ulaza u špilju. Sav ovaj dio nam je dosta poznat. Primjetili smo već većinu posebnosti toga dijela. Zapeo sam ovaj puta na jednu rupu na desnoj strani zida idući dublje u špilju. Vidim da je taman da se čovjek u nju zavuće, ali ne deblji. Kao da me poziva. Odlazim i dvojica idu zamnom. Posvijetlim u pravcu šupljine i vidim da to ide nekuda. Ali par metara dalje skreće. Znam da se zavlačenje može izvoditi dok postoji mogućnost povratka. Batrijska lampa u ruku pred glavu. Ispružim se potrbuške. Slijedi puzanje. Kratko puzanje i šupljina se mijenja. Ne mogu više potrbuške. Moram se okrenuti na bok. Mjesta je tek za polagani četvrtokret. Jedva mogu vidjeti uz tijelo nazan, ako okrenem svjetiljku. Vidim krenuo je još jedan zamnom, a i javlja mi se. Okrenuo sam se na bok i sada puzim bočno. Ide tako neko vrijeme. Procjenjujem da će sve to ići i nazad. Sve sam to odrađivao smireno, jer vidjeh da je to kretanje koje mi ostavlja mogućnost povratka. Onaj zamnom ide, jer kako i nebi, jer sam prošao. Gdje ide Bracek kaj nebi i on. Sve je to išlo polako. Nedugo nakon toga skreće rupa na drugu stranu. Ne mogu se sada savijati na leđa. Pukla bi mi kičma ili bolje reči da nebi išlo. Izvodim poluokrug. Nije baš tako jednostavan, jer mjesta je malo. Izvedoh ga i nastavljam na drugom boku puzanje. Čujem da je krenuo i onaj treći. Ne razmišljam o njihovom stanju i kako oni vide povrataka. Svima nam je nekako jasno da tu neće biti problema. Ta važno je da savladamo taj stalni izazov. Prolazili smo ranije pored te rupe, a da nismo ulazili. Mala rupa u zidu. Kao da ni nije, ali meni neki crv mira nije davao. Osvjetljavanjem unaprijed vidim nastupa proširenje. Često je to tako. Vidim čitava prostorija je predamnom. Ulazim u kružnu prostoriju procjene oko 3 metra radijusa. U srdeini sadržaj poput pijeska u dosta tupu piramidu. Ušli smo sva trojica i sjedamo. Jedan onako neozbiljno: 'Ajmo se derati. Niko nas nebu čul, pa da vidimo kako je to.' Tu se na mah skoro sledih i kaćže:'Jesi lud. Pa kaj ne vidiš ovaj pjesak. To je bilo na stropu pa opalo. Da se deremo bi nas sve ovo gore zatrpalo.' Svi smo shvatili. Malo smo još posjedjeli na tom pjesku. Bila je to, lagana priprema za povratak. Čudno je pomalo bilo kako smo smireno sve to odrađivali. Ustvari drugo sve bi bilo kontraproduktivno. Vidimo da puta dalje od ove prostorije nema. Vrijedi izaći u onaj turistički dio. Krenuh opet prvi. Sada već znam kakav je put. Bez problema smo izašli. Prošle su godine i razmišljam si o svim tim doživljajima. Bilo je još uzbudljivih trenutaka, a i njih ću ovdje navoditi. Kada sam postao otac razmišljao sam o mogućnosti da mi i djeca krenu tako. Da znam, nebi mira imao. A ja. Mogao sam to bezbrižno. Pitam se što je to što me zvalo u te šupljine, u te propuste? Kao da je bilo važno drugima iz škvadre pokazati da si pravi. Malo po malo bilo nam je to sve zanimljivije i ljepše. No, nije dugo trajalo. Jedan dio je škvadre otpao, a malo nas se nije htijelo specijalizirati. Konačno, nismo ni bili u vezi sa bilo kakovim društvom speleologa. A kojih li ljepota tamo! Bum vam još ponešto ispripovedal, al nemojte samo tak probati to ići gledati. Mi smo bili malo 'spaljeni'. Znali smo pokoji puta sresti prave speleologe tamo. Čudili su nam se. Mi bi ko pravi fakini produžili svojim putem. Nakon stanke od koje godine smo pokušali opet, ali smo naišli na željezna zaključana vrata ulaza u špilju. Nismo valjda mi bili razlog za to. Sve Vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Fakini u špilji
- 12:14 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
I slažem tako, malo po malo, a hrpa sve veća i veća. Novije, ono starije zatrpava. Bijahu neka vremena kao u priči. A priča, o nekim vremenima. Lete slike uz treptaje što sjećanja nadopunjuju, jer bilo je stvarno i puno života. 'Mladost ludost', govorili su tada stariji. Nas nekolicina pubertetskih potepuha smišljamo što raditi i kuda ići. Često bi ostajali do jutarnjih sati igrajući belu. Najčešće bi ostajali tako kod Geca. Njegov kućni špil smo sav izlizali. 'Mogli bi sutra nekam ići.' Svi smo za, ali kam. Tako se rađala skitnja. Ja sam med njima bil Bracek, kaj je navek dobro došel kak pratnja, da se slučajno nebi išlo sam nekam. Tak sam onomad išel s Gecom na Mirogoj u pol noći, kaj me murja hapala. Me on nagovoril za skitnju autostopom, kaj smo tak do Pule došli, de nas je zaspale u čekaonici na željezničkom kolodvoru u sitne sate, pak murja pokupila i drugi nas dan lepo poterali kak skitnice iz Pule. A ja, kaj da to nis bil. Je to bil izgon, pa smo Gec i ja razmišljali kak dugo u Pulu nesmemo dojti. Smo ipak bili OK, kaj se z štetama nismo bavili, osim kaj bi koji put završili na ponekoj trešnji. I tak se odjednom neko setil, da bi u Veternicu mogli ići. Se više ne sećam ko je tu ideju donesel, al je interes bil veliki. Sad mudrijaši mudruju. Kaj bi trebali sa sobom zeti? Naravno, Bracek je odlučil: 'Nebu to bez mene išlo!' Pojma nemamo kak je tam dole u zemlji. Valda je hladno, pa si vredi uzeti nekaj toplijega. Kmica sigurno je i treba svaki lampu zeti. Neke rudarske lampe nismo imali, a mislili smo da bi je trebali imati. Ipak odustajanja nema. Idemo s običnim baterijskim lampama. I krenusmo, a i vratismo se svi živi, čitavi i zdravi. Nakon par dana idemo ponovo. I tako ponovismo to više puta. Postala je ta Veternica kao naše šetalište. Fakini tam nutra u Slemenu spelavaju svakakve bedastoće. A kaj to? Sad vam bu ispričal nekaj od toga. Idemo nas nekoliko putem za Glavicu, al tek kaj smo se počeli ozbiljnije penjati putem, skretanje malo u levo i luknja u zemlji na maloj zaravni. Puteljak u nju vodi. Zgleda nam kaj turističi puteljak. Nakon tog ulaza proširenje i vidimo ide put u zemlju. Krenuli smo znatiželjno prvi puta. Taj početni dio je bio turistički. Puteljak je bio udubljen. Iskopali ga valjda špiljari za turiste. Prolazimo kroz ne velike dvorane. Tak smo zvali proširenja kroz koja nas je put vodil. Mene je sve to očaravalo, ali to je bio tek početak. Prave stvari su tam dalje bile. Idući tim početnim dijelom vidimo tu i tam razne manje rupe za koje nisam bil siguran jeli bi se čovek u njih zavleći mogel. Nije dugo trajalo i dolazimo do jedne veće dvorane. Jedan med nami, kaj je nekaj više znal, nam veli: 'Sad smo kod Kalvarije.' Gledam put je nestal, a pred nama sve neke stijene. Ne velike, ali ih ima i treba to sprehodati. Strop je gor visoko. Idemo dalje penjući se. Na vrhu nas čeka problem. Dolazimo do suženja i nekakvog malog jezerca između kamenih gromada. Tu u špilji ni uputno stati u takvu vodu, jer nemaš pojma kaj je na dnu i kolko je to duboko. Raskrečenih nogih mic po mic i onda jen velki korak, da bi to nekak prešli. Tu smo zgledali kak alpinci. Malo je fufka, ali odustati, pa ni misliti. Pa ima nas četri ili pet. Navek smo svi to prešli. Evo nas na širjem putu, ali tu je strop sve niže i niže, kak idemo dalje. Onaj, kaj nekaj zna, veli nam da se to zove Ramzes. Pri kraju tok Ramzesa skroz smo se sagnuli. Skoro da i puzimo. Ulazimo u neki veliki hodnik. Strop je opet visoko. Šišmiša ko u priči. Večina ih visi naopačke po stropu. Poneki od njih se pusti i poleti. Izgleda da smo im zasmetali. Onaj koji nas vodi veli da se približavamo Bubregu. Veli: 'Može se po ovom Toboganu ili ravno putem'. Bracek nebi po Toboganu. Nek slučajno frknem iz njega, onak u kmicu. Figu, nek ide ko hoće, ja ne. Evo nas pri Bubregu. Za prvi put smo išli samo do sim. Smo vidli kak je tu u špilji. Nastavak bumo drugi put. Vidli smo da pod zemljom ima svega. Tu kod Bubrega vidimo teče potok. Potok pod zemljom!? Fajn smo daleko došli i nam zgleda da je Sleme znutra skroz šuplo. Bumo drugi put vidli još. Bi se ja zalaufal z pisanjem, al ko bi me pratil? Da baš odsoliram z romanom, baš i nebi bila neka fora. Ni to za blogeka. Pa, tak za početak malo, pa drugi put još i sve tak po malo. I ovo meni malo, nekima je preveč. Kad sam počel z ovim blogom sam mislil, da bum imal tu i tam po nekaj meni zanimljivo napisati. Počelo se tak samo od sebe događati. Sad mi to zgleda kaj nekaj bez kraja. I tak bum pripovedal, a mesec bu svetlel, vetar bu puhal, mački buju zavijali i sve bu tak skor ko navek. A Vas sve lepo pozdravla i voli Vaš Mladen, a volim i one kaj ovo nebuju pročitali, samo kaj oni to nebuju znali. Ko im je kriv. |
Tebe tražim
- 12:46 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Sjećanja. Sustav svijeta viđen sustavom, što mijenjanjem odnosa u meni, sažima vrijeme i stanja mijenjana njime. Vrijeme? I nekako kao da postoji usporednost promjenjenih stanja i nećega što odredismo pojmom vremena. Govorim o vremenu kao bezmaterijalnom pojmu, a ipak o nećem značajnom. A vrijeme i nije kao nešto. Ne može niti biti, jer po ćemu bi i bilo. Za postojanje, već i po smislu postojanja, jest nešto u vremenu. Bez vremena ničega nema. Ono kao da je osnova postojanja. Ta zar bi moglo biti nešto samo po sebi. A po ćemu bi bilo, ako se tek sobom dokazuje, a takovo nedokućeno i nedokazano, da se takovim nedokazanim i nedokućenim dokazuje. To čak ni apsurd nije. Vrijeme ne postoji! Čujem povremeno želju ponekoga izrečenu: 'Da barem vrijeme stane.' Pa da i stane bilo bi nepostojanje. I tako gledajući uranjam u nešto što je dato odnosom čestica u tijelu mome. Ti odnosi asociraju, i po nekim pravilima daju, moj odnos, u tom trenu, prema nečemu po čemu je i stvaran taj odnos tih čestica u meni. Kako je sve povezano! Oduševljava me spoznaja jedinstva u kojem postoji smisao. I sav taj sustav nama daje već normalne načine gledanja i međusobnih odnosa. Tako i nije vrijeme ono što pamtimo, već je asocijacija na ono u nama što pamćenjem nazvasmo na vrijeme. Ta kako bi drugačije vrijeme pamtili. A kada mislimo o vremenu prizivamo pamćenje što je na osnovu odnosa u nama i stvaramo viđenje vremena kao osnove prolaznosti. Ta prolaznost je tako osnova postojanja. Ulazim tako među te čestice i ključem obrnutrim od onaga kojim sjećanja zapisivah, sada ih čitam. I ono što vrijeme zovemo, sada je na djelu, jer jedino uz moć tih promjena sjećanja naviru u svijest. I govorim:'Bilo je tako....' A bilo je, sjećam se. Ta zar bi vam govorio. Tko? Ja? I spomenuh ključ po kojem se sjećanja izčitavaju. Tko to ključem radi. Ima nešto što isto odnosom čestica u meni tvori. To su svi oni sustavi rada sa sjećanjima, a i poticajima novih djelovanja. To su djelovi koji su povezani s motorikom tijela. I opet jest nešto u odnosima u meni što tvori način djelovanja moga. Iz toga proizlazi moj karakter i prepoznatljivost. Čiji karakter i čija prepoznatljivost? Moja? Da bi nešto bilo moje, ja bi trebao postojati. Vidljivo je ono čime me se definira u ovome svijetu. To je tijelo moje i karakter moj. A tko sam ja? Je li to uopće suvislo pitanje? Ja, što bi to ustvari trebalo biti? Je li to ishodište djelovanja i posjedovanja po imenu označeno. Ishodište? Čega? U postojanju postoji promjena, a ona jest data premještanjem dijelova koji je čine. Dijelovi njeni kreću se unutar stvarnosti koju zajedništvom čine. I sve tako gledam načinom koji je u meni. Svijestan toga i dalje radim time. Zasada kao da mi je to jedino čime mogu. Ostalo su kao iluzije, kao izmišljene priče, kao želje bez osnova u stvarnom svijetu. Ja jesam središte promjena po sebi. Sve te promjene su po sustavu svijeta u kojem postojim i djelujem. Na taj način to nije moje već u svijeta. I sve što se zbiva u nećem što kao vrijeme doživljavamo jest po pravilima svijeta, a ne po mojim. I moja stanja, po kojima odlučujem o postupcima svojim, su po pravila svijeta u kojem postojim. A što taj svijet jest? Dozvoljavam si postaviti pitanje to. Dozvoljavam si malo podići 'glavu očima' put svijetla. Ne bojim se, već u namjeri učvršćenja spoznaje koju nazirem. Čitav svijet je u odnosima međusobno povezanim. Svaka promjena nastaje uslijed promjena drugih. Kada jedna čestica promjeni svoje mjesto, druga će na njeno mjesto doći. Kao da neka sila je povlaći, a ona prva bila je povućena uslijed nećega što stvori joj uvjete za pokret. Postoji jedinstvo svijeta što odražava se u promjenama stanja materije, atime i svega što proizlazi iz toga. Tu su i sva naša sjećanja i sve naše odluke. Pa tko sam onda ja? Ja koji jesam! I sve ovo što se čini kao moje jest po jedinome što postoji. To je, koliko moja malenkost načinom opisanim može vidjeti, jest u jedinstvu svega što u svijetu postoji. Čitav svemir je u tome. Tako ustvari moje odluke jesu po nekom što je svime ovime dat. A osjećam da jesam. Ako jesam, a osjećam to, a djelujem po svemu što jest, što jest moj iskren odnos i poštovanje. Prema onome po kome jesam i kome jesam. Vidim li Te? Ti stvorio si moje postojanje. Ti darovao si mi osjet mene. Tebi se okrenuti mogu, jer u meni imaš mjesto u daru tvome mojim postojanjem. Dao si mi moć da kažem:'Jesam.' Vidim tu savršenu harmoniju u kojoj sve promjene sadrže u sebi cjelovitost tvoju. I to što vidim i što mogu Tebi zahvalnost izraziti životom darivanim, Tvoj je dar meni. Koje li radosti dokućiti cjelovitost Tvoju, životom. Idem polako 'mrakom' i Tebe tražim. Da, Tebe. Osjećam kako me ne odbijaš, kako mi dozvoljavaš da mirno priđem, jer taj mir je kao uvjet. Uvjet, ali prema meni. Krećem se povremeno putem viđenja, jer to je način nas živih. Misao i djelovanje sve više nalazi čvrst oslonac. Ti si vječno ovdje i moji će postupci određivati koliko Te priznajem njima. I to je vječno. I kada me drugima u ovom svijetu biti neće i dalje će ta ista istina biti. Njoj se i sada povremeno predajem. Zasada kao živ, u svijetu ovome, vidim dobrotu u ljubavi, kada sa lakoćom priznajem svijet Tvoj po Tebi. Hvala. Prijatelji dragi, bilo je ovo još jedno moje poniranje u svrhovitost moga postojanja. Sistemi su i Vama dostupni, pa se nadam da ćete me, ukoliko prohtijete, razumjeti. Išao sam putem kojim s ljubavlju idem i mišljah da bi moglo i Vama to poticaja dati. Stjepane, ispade nekako, da sam upotrijebio naziv tvoga bloga kao naslov postu ovome. Ne nađoh drugo do te riječi, da iskažem namjere puta svoga. Kod tebe nalazim poticaje i potvrde. Oduvijek po sjećanjima svojim tražio sam. I riječi te u svijetu su Gospodnjem oca nam zajedničkog. Hvala Pozdravljam Vas koji dođoste i s ljubavlju ispraćam Vaš Mladen |
Možda još ima nade ....
- 10:48 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Ubacio mi je poštar prije par dana u poštanski sandučić u stubištu zgrade obavijet o prispjeću poštanske uputnice. Podići je mogu u vrijeme rada velikogoričke pošte u glavnom poštanskom uredu. Tražim vrijeme kada bi mogao ići vidjeti o ćemu se radi. Kako se Vedran ispisao iz škole trebalo bi zaustaviti primanje njegove stipendije. Mislim da je to pristizanje prve rate, pa bi trebalo to tamo ne preuzeti, već dati da se vrati pošiljaocu. Vedran mi govori da bi to možda mogla biti uplata njegovog donedavnog majstora za vrijeme što je bio na praksi. Morati će i Vedran samnom da vidi o ćemu se radi. Na obavijesti o pošiljci ne piše o ćemu se radi. Nalazim vrijeme u ponedjeljak prije školske go-sekcije. Dolazim jučer kući (ponedjeljak). Vedran me čeka. Odlazim nešto ranije, da bi na vrijeme poslije pošte stigao na go-sekciju. Stigli smo do pošte i stajemo u red. Predajem obavijest, a djelatnica na šalteru me upućuje u red za novčano poslovanje. Dolaskom na red odmah nastojim preduhitriti službenicu obavještavajući je, da ću možda vratiti uputnicu i novac. To činim neznajući koje ona radnje treba uraditi, kako nebi uradila ponešto što se radi kod isplate, koje možda neće biti. To tako da nebi bilo ono: 'Mogli ste mi odmah reči.' Uzima neke korice i lista papiriče. Pita za prezime, a ja joj pružam osobnu kartu. Pripremam se vidjeti radi li se o novcu koji treba vratiti ili o onom kojega možemo uzeti. Službenica pak traži i misli što bi se to vraćalo. Nalazi i govori: 'To vam je od pošte.' 'Ma, znam ja da je od pošte, ali tko šalje?', ja kao ponavljam što me zanima. 'Pošta vam to šalje.', će službenica. Prostruji mi kroz glavu: 'Nije valjda neka nagrada ili tko zna što. Možda mi greškom šalju neki novac.' Zbunjen sam. 'To vam šalje službenica pošte, koja vam je greškom naplatila više nego treba', zbunjuje me ona dalje, ali se već pomalo snalazim. 'Od koje pošte je to? Jeli možda ona u Prečkom?', pitam ja dalje. 'Pošta 10134', i gleda neki popis. 'Da, da, to je u Prečkom'. 'Tamo sam ovaj mjesec plaćao režije. Bio je muškarac.', sijeva meni. 'Evo, radi se o 5,15 kuna.', broji ona metalne novčiće. 'E, pa svaka čast!', zahvaljujem ja. Uzimam novac i odrezak uputnice i nekako posebno zadovoljan napuštam poštu. Vedran je bio nezadovoljan. Nije bilo njegovog očekivanog novca. Mijenja li se to nešto? Krenulo je. Možda će uskoro i tajkuni tako početi vraćati. Možda će i oni kojima sam jamac krenuti plaćati i ispričati se. Možda će i siroti penzioneri dobivati pošteno osigurane mirovine. Možda će se početi novostvoreno dijeliti po zaslugama, a i nužnim potrebama. Možda će mnogi konačno shvatiti da nije novac taj koji okreće svijet. Možda će ipak ovo biti svijet dostojan čovjeka. Hvala gospodi u Pošti Preko, jer mi bude nadu u bolje sutra. Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
A drugi puta ću cipele i .........
- 13:34 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Nekako mi povremeno dođu neki dani kada nemam što raditi, kada je u meni kao neka praznina. Razmišljam o stanju takovom. Otkuda i zašto to tako bude? Povremeno se desi ponešto što navuče neku maglu u duši. Bude to iz izvanjskoga svijeta, a koji puta poticaj i iz neke moje dubine. Kao da nestaje snage, a znam da snaga dolazi od razloga. Zar sam ušao u sustav zatvaranja krugova? Javlja se nešto kao umor. Tijelo je nekako lijeno. I kao da me neka ruka što polako radi, ali snažno, vuče u krevet. Čujem neke jasne ali nečujne glasove: 'Odmori se.' I ranije razmišljah o pokretačima aktivnosti, o životu i životnosti, o radosti stvaranja. Znam i vidim te sitne iskrice što život oplemenjuju. Gdje nestaju i što ih ponekad nema. Nisu se valjda ugasile. I kada se ipak nekako poklopi slijed misli u traženju istih, nastaje nekakovo premještanje energetskih izvora i puteva one energije što prolazi. Treba osluhnuti tijelo i okolinu. Možda se gube neki razlozi ranijih aktivnosti. Ne znači to i ukidanje njeno. Njenim ukidanjem, put je ukidanju mene. Oduprijeti se valja. Zahvaliti se pozivu sklapanja očiju uronom i neke snove uz smanjenje ritma disanja i rada srca. To je put smirenja tijela, a tijelo je tu za stvaranje i djelovanje. Šteta je zanemariti to veličanstveno dijelo života. Do sada sam često odlazio u spavanac pri tim naznakama umora. Ne nisam slijep, tek kao da mi ponestaje razloga. Ima dana kada nemam što smisleno raditi, a poslovi po kući me odbijaju. Morao bi srediti nered u stanu, zapuštenost. Ta i dijete mi trpi zbog mog takovog odnosa prema vrijednostima. Skuham i operem, ali ne redovito. Veša se nakupi opranoga. Peglanje sam odbacio kao radnju. Važno je da je čisto i oprano. Nanijelo se smeća, pa su podovi već nečisti. Trebati će sve dobro počistiti. Eto, razloga za rad ima. Možda su mi malo ti razlozi poljuljani. Pitam se povremeno: 'Čemu?'. Stvoriti neku 'apoteku' da bi u njoj bio. Sin mi ionako skoro svo vrijeme provodi vani s prijateljima. Zapustio je i školu i neki dan sam ga ispisao po drugi puta iz prvoga razreda srednje. Gubi pravo za ponovni upis, a nema volje nastaviti bilo što. Ne mogu ga siliti; ne mogu mu naređivati. A da i učinim tako, znam da nebi bilo rezultata. Bilo bi suprotno. Na dan ispisa iz škole sam mu kupio MP3 player. Jako si je želio to. Onako usput sam mu napomenuo, da bi on mene mogao razveseliti nastavkom školovanja. Ovo moje nije sjelo na plodno tlo. Doma nemam comp, da išta radim. I tako nedjelja bijaše, kao, bolje da je ni ne bijaše. Pokušavam li sumirati svoje uspjehe; jadac. Raspala mi se obitelj. Starija djeca već krenuše u život i više nisu samnom. Stariji sin živi i radi u Puli. Drugi sin se snalazi u Zagrebu. Vodi klub i vježba djecu po zagrebačkim osnovnim škola u break danceu. Kčer se udala i tu sam i djed. Ostao je treći sin samnom, nakon što je njegova majka otišla. To što je mene ostavila nije bitno, već što njega. Znam kako mu je, a ja majku ne mogu nadoknaditi. Krenulo je kod njega nekako sve unazad. On ustvari traži svoj put među svojim vršnjacima, a tamo more gluposti. Doznao sam da je već oko godinu dana na travi. Zna da znam i razgovaramo. Tu su moja djeca drugačija od mene. Svo četvero su pušaći. Ja nebi pušio ni za šta. Različiti smo i u smislu potrebe posjedovanja materijalnih vrijednosti. I tako sjednem na rub kreveta i razmislim si malo i pustim se pasti na leđa i odem u svijet nekih misli što same sebe povlače kao u nekom filmu. San. I otplovim tako u ništa. Pitam se sada: 'Zar je to bolje?' Ili možda: 'Zar nije bilo boljega nastavka? Drugi ću puta obući cipele i odjenuti se prikladno i izaći. Krenuti ću hodajući tko zna kuda. Kada se dobro ispušem, možda se uhvatim neke literature iz goa, pa proradim ponešto. Nisam tip za učenje iz knjiga. Tražim puteve sam, ali tako se lako zaluta. Tražili su i oni što pisahu, pa nije na odmet vidjeti što nađoše. Znam da sam zadovoljan kada radim; kada stvaram. Problem je kada se nema što. Ima toga, ali se eto našla nedjelja kada nije bilo ništa. A, možda se to meni samo činilo. Drugi puta će tu biti cipele i sve kako već rekoh...... U toj trećoj dobi znadu doći trenuci besciljnosti, kada se vrijednosti dosadašnje drugim načinima ostvaruju. Odrađen je dio života. Još samo da mi Veki nađe neki smisleni put, a meni što Bog dade. Truditi ću se i ja. A porazi? Drugima pričam, da su tu, da nas ojačaju. Da, ukoliko nas ne unište. To im ne govorim, jer to je opcija s kojom se upravo sučeljujem. Vidim, ima još puta. Kao mlad sam razmišljao o starosti. Evo je, dolazi. Po nekima je već i ovdje. I tako će po malo, kao noga pred nogu, put se prolaziti. Gledati ću očima što puno toga vidješe, ali i očima što već prave razliku od svijetlosti svijeta i svijetlosti duha. Balans ovoga činiti će moj put. Jedno je izvana, a drugo u duši. A drugi puta ću cipele i ......... Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Neke rečenice ....
- 14:02 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Ostaju čovjeku poneke rečenice duboko utisnute u pamćenju. Ne samo u pamćenju već sjede tamo negdje uz dušu i kao da joj neki okus daju, kao da govore 'takav si', kao da su korjenima isprepletene. Većina je izgovorena u nekom afektu ili posebnom stanje težeg kontroliranja izgovarača. To je ono stanje kada se pucaju i zadnji raspoloživi plotuni. Tada se govore i one stvari koje se inače nikada nebi izgovorile. Sjedaju one, kako kome. Nekako nisam besćutan i saslušam sve, pa bilo to i najgore i najbolnije. A evo nekoliko takovih, koje čak i nekim izgovaračima i nisu neke važne bile, tek mu izletjele. Jedna od najtežih je bila ona tatekova: - Ti si moja pogreška. Dugo sam o njoj razmišljao i vidio da nije baš bez osnova. I opet jedna tatekova: - Nikada niš od tebe. Samo me sramotiš. Bilo je to u par navrata. Prvi puta kada sam krenuo u srednju tehničku. Startao sam s pet jedinica i onda ih uspio skoro sve srediti i pokupio podosta petica i bio drugi po uspješnosti u razredu. Njemu je naš poznati, koji je radio u drugom odjelu škole, prikazao staro stanje, a novo nije ni vidio. Tatek je to prihvatio kao istinu i moje riječi ništa značile nisu, a niti sam se pokušavao braniti. Kasnije je obezvrijeđivao svaki moj uspjeh i veličao ono što još nisam dostigao. Tako su svi tehničari bili ništa naročito, kada sam diplomirao. Srečom sam odustao od faksa i spasio sve inžinjere. Jedan poznanik koji se razilazio u mišljenju samnom onako usput je rekao dok smo još razgovarali: - Sve kod tebe mi je jasno, samo mi nije jasno kak tak dobro igraš go. On je bar videl da dobro igram go. Kažu da šečer obično dolazi na kraju. Pa, još u doba kada sam bio uz svoju dragu majku moje četvero djece, znala se bez meni vidljivih razloga, ljutiti na mene. Bili bi to izrazi nekoga gnjeva, a meni ništa nije bilo jasno. Reče tako jednom iz dubine duše: - Ti nisi smio imati djecu! E, ovo me zaista pogodilo i to od one s kojom sam tu djecu imao. I kada je kasnije pobjegla od mene tamo gdje su se njoj nazirali tragovi nadolazeće sreće i razumjevanja, brinuo sam da joj se što ne desi. Mislio sam da ju je netko prisiljavao i sve tako. Nešto je u našim dubinama. Nešto odakle nas vodi onaj netko u nama, kojega kao da ne poznajemo. Onaj netko koji sve ove udarce podnosi. Onaj netko koji traje i kada ga se potpuno zgazi. Još uvijek je onako iztlačen u blatu na putu, gdje s osmjehom ispraća svaku dušu u prolazu. Njega se naprosto zgaziti ne može, mada će pognute glave ponizno slijediti svoje vrijeme. Gledajući tako će vidjeti kako svijet i nije ono što mu bol nanosi, već to je samo njegov odnos spram svijeta. Prihvatiti će radost i znati pružiti ruku onome kome treba, ako je isti prihvatiti hoće. Nije svijet svijetlost lampiona. Praštajte dragi moji, jer nije ni njima bilo lako. Kada vas bijes uhvati, a biti će to sve rijeđe, ako svijet prihvatite s ljubavlju bez obzira na nedaće, pazite da i Vi koga ne povrijedite, pa bilo to i slučajno. Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Redar u WC-u
- 10:50 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Lijep i topao ljetni dan. Poslijepodne je. Red je moga dežurstva. Čato sam, a to je onaj vojnik, kojega komandir čete odabire po svom izboru, da mu vodi dokumentaciju čete. Čato često ima i ovlasti određivanja redarstava i dežurstva. Sebe nisam izuzeo iz dužnosti, pa sam čak bio sklon sebe i više koristiti. Grije makedosko sunce. Užeglo, a vojnici traže hladovinu. Čista fjaka. Stavio sam sebe za dežurnoga. Dužnost mi je pratiti izvršenje zadataka redara, a i osigurati im sve potrebno da svoje zadatke obave kako treba. Krug je uglavnom u redu, ali najveći problem je WC. Od tri čučavca jedan je već danima zaštopan. Nitko ne proziva dežurne zbog toga. Kapetan kao da niti nezna za taj problem. Nisam nikada primjetio, da on ili bilo tko od oficira odlazi na te čučavce. To je za nas, običnu vojsku. Odlučio sam riješiti taj goruči problem. Da Smud preda dežurstvo s takovim rasplivanim WC-om plutajućih fekalija, jok. Redar u WC-u je bio Čazim. Nije to bila nikakva namjera, nego po tablicama, koje sam vodio za redarstva, došao je red na njega. Obilazio sam mjesta radova drugih dežurnih, a WC ostavih za kraj. Sve ide dobro, ali u WC-u nema redara, a kakice i dalje plivaju. Krenem tražiti Čazima. Našao sam ga u hladovini u samom kutu kasarne. Očito je tražio najudaljenije mjesto na koje se još smije. 'Čazime, redar si u WC-u, a tamo poplava.' 'Znam drug desetar uraditi ću to.', onnodgovara i nekako kao da nema namjeru krenuti. Što i bi, jer rekao mi je da će to uraditi. 'Ali, Čazime, nema vremena toliko, a biti će tamo puno posla.', ja njemu i nekako mi ga i pomalo žao. Drugi zaštopali i zasrali, a on sada mora sve to rasčistiti. I kreće nekako nevoljko samnom put zgrade i WC-a. Bio je on poznat po netoleranciji. Sistem mu je bio, pusti me i ja ću pustiti tebe. Jednom se zakačio s jednim od vojnika iz Beograda, pa su bile i otvorene Čazimove prijetnje nožem, a ovaj drugi je počeo najavljivati i vatreno ubojstvo. Zakuhalo se prijetnjama, pa lokalni vojni sud spremi Beograđana u pržun. Mi sve mislismo kako su ga maknuli, da ga ovaj ne dohvati čakijom. Sve ja to znam, ali dužnost je dužnost, a Čazim je redar u WC-u. Nabavio sam alat za odštopavanje WC-a među kojim je glavna bila jaka sajla s tvrdim metalnim vrhom. Došavši tamo meni Čazim kratko kaže: 'Drug desetar ja neću to raditi.' 'Ali to moramo uraditi', ja njemu. Često sam u životu upotrebljavao ono: 'Mi moramo.' Vidim ja da Čazim neće tog posla uraditi, a WC sam odlučio predati urednim pri predaji dežurstva. 'Gledaj sada Čazime ovo', kažem mu kako bi ga udvratio od odbojnosti prema tom zadatku. Skidam gornji dio uniforme dežurnoga i zasukam rukave. Uzimam sajlu i prilazim otvoru čučavca. Stajem na mjesta gdje se stavljaju noge dok se sere. Guram sajlu u otvor. Ide sajla neko vrijeme. Osjećam da se već i savila u sifon, ali tada stop. Ne ide dalje. Probam na udarce nebi li probio taj neki čep u sifonu, ali opet jadac. Ne ide, pa ne ide. Izgleda da su do ovdje došli i redari prethodnih dežurstava, pa to ostaviše. Ne predajem se ja tako lako. Rješavanje problema mi je uvijek bio izazov. Skidam i košulju. Znam da sajla ne izvlači govna, već samo probija put, ali tamo je nešto što ne može proči dalje. Treba to otkloniti. I krenuo ja. Čazimu tek kažem da bude ovdje, nadajući se da će mi početi pomagati. Konačno on je redar, a ja bi kao trebao njega nadzirati i prisiliti da obavi svoje zaduženje. Za mene nije cilj ratovanje s ljudima, već poučiti ga. Mislio sam kako će on osjetiti nešto i prihvatiti se samnom toga posla. On nažalost nije imao načina to postići. Teški je tradicionalac. Očito je primjer kod njega u porodici muški koji kao glava kuće samo zapovjeda. Ovime kao da bi mu sva čast propala. Golim rukama vadim i slažem brdo govana sa strane. Nakupilo se sranja! Pazim da se ne ozljedim na nešto oštro, pa guram prste oprezno kroz govna. Okrećem prste u sifon. Kako vadim govna s doljnjeg dijela sifona, tako ono ostalo može sići niže. Kada sam izvadio hrpetinu, probam ponovo sajlom i prođe. Ode voda. Puštam više puta vodu iz kotlića i sve funkcionira. Govna pomalo pustim u rupu puštajući vodu, a tvrđe dijelove dam za smeće. Potom uredim WC. Čazim cijelo vrijeme gleda. On je bio ovdje kao komandir, a ja kao u nekoj kazni odštopavanja WC-a. Kada sve bude gotovo ja Čazimu: 'Jesi li vidio? Je li mi se što desilo? Ništa mi ne nedostaje, a WC je konačno uredan.' Otpustim ga i on ode, a meni tek kao neki osjećaj, da on misli kako sam ja obična budala. Oprao sam ruke više puta i posebno ono pod noktima. I nije me smetalo u slast pojesti večeru uz spoznaju da je WC konačno u redu. Ja znam da su govna sastavni dio života. Često se bavim tuđim govnima, pa i navikao sam na to. Iza voljenih ću to s ljubavlju, a iza oni drugih što se treba i tako će nam ipak svima biti ljepše. Dragi prijatelji, nadam se da nisam bio suviše degutantan. Nije bila namjera, već da malo neuobičajenije pokažem i onu stranu života koja nam je odostraga, pa je nekako ni neželimo vidjeti. Pogled nam je obično unaprijed, ali vrijedi glavu koji puta okrenuti unazad, da bi vidjeli što ostaje iza nas, a po nama činjeno. Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Raportira vojnik Mladen Smud
- 23:08 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Prolazile godine i nakupilo se prošlih vremena što urezaše tragove o mom životu u meni. Od dječarca željnog spoznaja, nadmudrivanja, kojeg nazivaše filozof broj dva, nailazim na razdoblje nekog šireg gledanja. Školovanje se bližilo kraju, koliko ga voljom svojom uspijeh odraditi. 'Zreliji si braco. Već se mora 'misliti svojom glavom''. To je trebalo značiti odgovornost za svoje odluke i postupke. I ranije sam to tako gledao, ali tada bi se poneki postupci opraštali, a sada nekako to teže ide. Očekuje se više poduzetnosti, ali još uvijek to nije sloboda. Pa kako bi i bila kada se bude na hrani i stanu kod roditelja. Faks sam odpilio. Nastupa vremenski vakuum. Odgovorno to i ne dozvoljavam. Odlazim na općinu Maksimir, gdje sam pripadao, u vojni odsjek, da se prijavim za služenje vojnog roka. Regrutaciju sam obavio još za školovanja, po punoljetnosti. Regrutiran sam u veziste. Pričali mi frendovi: 'To ti je motaljica i kabel, pa piči.' Meni, starom akcijašu, koji ne bježi od posla, to neće biti neki problem. U vojnom odsjeku mi odmah izađoše u susret. Dobio sam Kičevo u Makedoniji. Tu su i papiri za odlazak za par dana. Vozna karta za vlak i obavijest kada vlak kreće sa Glavnog kolodvora u Zagrebu. Odlazim sam na kolodvor. Nisam imao nikakova opraštanja ni pijančevanja. Otišao sam da puno mojih prijatelja nisu niti znali. Nalazim vlak, ulazim i smještam se u jedan kupe. Dolaze mladići i vidim svi idu nekuda u Srbiju i Makedoniju. U isti kupe dolazi i jedan dečko s kojim stupam u razgovor. Kaže da ide u Kičevo. 'Idem i ja', kažem mu. Pogledamo si dokumente i obojica imamo istu vojnu poštu. On meni: 'Ja sam Davor', a ja njemu pružim ruku i kažem: 'Mladen'. Vani na peronu živo. Suza i poljubaca. Ja mirno gledam kroz prozor kupea i čekam kada će vlak krenuti. Odlazim u neku svoju zrelost. Vlak je krenuo, a onaj uplakani svijet kao da želi poput čičaka poljepiti se na vagone. Sudbina je bila jača i oni ostadoše na neko vrijeme bez svojih voljenih, a oni već sklapaju nova poznanstva. Ispratih istočni dio Zagreba, pa potom Medvednicu, što sve manjom bijaše. Osim majke, što sigurno skrivenu suzu spusti, nitko to zamnom činio nije. I to je dobro. Čudan sam ja neki stvor i bio i nastavio biti dalje, a i danas, čini mi se, jesam. Drugi često činjahu drugačije. Kupio je taj vlak još mladića putem i vagone dobivao. Tek drugi dan navečer stižemo u Skopje. Tamo se prelazi u autobuse, pa preko Tetova i Gostivara za Kičevsku dolinu. Malen grad podno Šare, s njene istočne strane. Gore u brdima Debar i još dalje Albanija. Prema jugu put je do Ohrida. Prvo što učinih bilo je šišanje. Brice su bili stariji vojnici. Uletih prvi. Ostali se brinuli oko prtljage, smještaja. Kao da sam želio izbrisati ono od prije, a kosa je tu bila bitna. Tu sam bio nekako suveren i kažem brici: 'Sve.' Pogleda me vojničina stara i onako u čudu pita: 'Što nebi nešto ostavio?', a imao sam toga na glavi za izvoz. 'Ne, ne. Sve skinuti. Samo će mi smetati.' 'Pa dobro', i skine on sve na nulericu. Dižem se sa stolca sretan. Volio sam, a i sada volim, te nulerice. Slijedi smještanje i čorka. Prolazili dani. Bila je to grupa nas iz Maksimira i svi se okupljasmo. Traže se neki razlozi za slanje u Kičevo. Meni bilo opet svejedno, jer tu sam gdje sam. Hrana mi nije loša, spavati imam gdje. Čuli smo da je među oficirima ovaj Kičevski garnizon poznat kao kazneni. Dugo su ovdje slani oficiri nakon raznih izrečenih mjera. A što je s nama. I tada svaki traži po svojoj prošlosti i nalazi svašta. Jedan je bio uhvaćen od milicije u Zagrebu kada je s prijateljima maloljetnicima ljepio kukaste križeve okolo. Drugi je imao oca sumnjive prošlosti, koji se mnogima zamjerio. I sve tako. Razmišljam ja, što je kod mene. I sjetim se kako sam bio uhvaćen u pola noći kod grobnice heroja na Mirogoju, nedugo nakon paljenja vijenaca na grobnici. Bila je to posebna priča. Pratio sam prijatelja, koji je išao izvršiti datu obvezu pokojnoj teti, dok je živa bila, da će joj na pola noći na grob doći. Uzeo je mene za pratnju i ostavio me na prostoru kraj grobnice heroja. I tako moj Mladen stoji sam na Mirogoju s rukama na riti i čeka. Dolazi milicajac i ja njemu lijepo: 'Dobar večer.' On meni: 'Lličnu kartu molim.'. Već sam zano sve što će biti, a i bilo je. Prvo ispričam priču njemu, pa onima u spremištu mirogojskoga alata. Prijatelja nema. Otišao na grob teti. Prođe možda sat vremena, kad vode i njega. Nema priče među nama. To su milicijske metode. Znam ih već, al o tome još nisam pričao. Odvode nas van, a vani već čeka 'mariola'. Zum unutra odostraga i piči niz Moše Pijade, pa u Vlašku i kod Petrove u milicijsku stanicu. Putem pokupiše još jednog zalutalog zaljubljenog pijanca, što je ruže krao. Valjda za ženu kod kuće, da je udobrovolji. Čekali smo do jutra dolazak načelnika. Slijede razgovori s njime i pušteni smo kući. Da, ali to ne bijaše kraj, jer i kartoteka treba biti popunjena. Eto, imam i ja dosije. Nikada to nisam provjeravao, a niti me interesiralo. Vratimo se sada vojnom roku. U početku najvažnija je bila strojeva obuka. Stare čizme čvrsto vezane i deri strojevim korakom po asfaltu mjesta za postrojavanje, a i po asfaltu cesta unutar velike kasarne. Predao sam se tome i pomalo počeo uživati u lupanju nogama. Ima nešto u tome. Često viđah smrknuta lica drugova, naročito onih iz gradova, kada se trebali puzati s puškom, uz tijelo vukući je, dulje komade puta. Znalo je biti i blata. Meni čudno, jer tu ne vidjeh ništa nemoguće. Puzim dok mogu, a ako padnem od iznemoglosti, već će me netko pokupiti. Pa tu su s nama oni stariji. Valjda su na našoj strani. Nekako me i to kroz život prati, da idem dok mogu, a kada neću moći, raditi će na meni netko drugi. Ostavilo je to i nekog traga. Bilo je i obuke općeg vojnog naobrazovanja, a i specijaliziranih radnji na uređajima veze. Prolazili dani i sve više postajah vojnikom. Zaboravio na izlaske u mjesto. Nije me to ni zanimalo. Ne baš neko dugo vrijeme, negdje oko mjesec dana, i stiže lista putnika za seminar za desetare u Skopju. Osvanulo i moje ime među njima. Pola godine provedoh u glavnom gradu Makedonije. Gazio sam prašinu prema Kačaniku. Bila je to 1967. godina. Bilo je puzanja prašinom i blatom. Bilo je atomska s lijeva i s desna. Bilo je strojevim i marševskim korakom s opremom i bez nje. Bilo je izgladnjelih čekanja s praznim porcijama. O kopanju zaklona da i ne pričam. Upoznao sam i crvenu makedosku zemljicu. Vardar plitak za pregaziti. Rijetki izlasci u grad. Vraćam se u Kičevo kao desetar. Nisam dugo bio i dobivam premještaj, ali ne i prekomandu. Znači ista četa, ali dio na drugom položaju. Bitola u zemunicama na Titovu brdu u sastavu kasarne. Bilo nas je dvanaestoro, a meni dužnost komandira voda. Odgovaram direktno komandi u Bitoli, ali to je bilo samo formalno. Tek jednom sam imao smotru iz komande. Komunicirali smo radio uređajima. Pratili smo avione, a i prenosili rezutate izviđanja vizuelnih osmatračkih stanica. Jednom smo javili let poljoprivrednog aviona uzduž grčke granice, a ona nam je bila u vidnom polju. Neko u komandi digao uzbunu za sve. Gledam tu silnu vojsku kako se sjurila, a mi tek najavili poljoprivredni avion. Jednom nas je iznenadio vojni avion. Izgleda zalutao iz Grčke, zaobišao Pelister i u nislom letu iznad naših glava i preko kasarne i Bitole i krug prema Grčkoj. Nitko ga nije mogao najaviti. Nije bilo posljedica za nikoga. Živjeli smo u zemunicama. Zanimljive su bile trke miševa. Jurili nam kraj glava svojim putevima. Kao da jure po tunelima vozeći trke. Odradio sam veliki dio vojnoga roka u Bitoli. Zvali nas redovni vonici raspuštenom bandom sa brda. Bio je tu s nama jedan, zvali smo ga Šuć, iz Subotice. Inače se bavio hrvanjem. Izradio si štap sa ekserom na vrhu. Išao je s time po krugu kasarne i nabadao pikavce, a kasnije ih rastavljao i sastavljao taj duhan u cigare. Imali smo više dalekozora i durbin i njime smo svašta promatrali. Na vrhu brda gdje smo bili, a nije bilo neko veliko, na padini kojega je bio gradski park i zoološki vrt Tumbekafe. Vojnik sa durbinom, a parovi u parku. Bili smo vrlo viješti u sakrivanju. Vidio sam da vojska koja nije pod strogom komandom može vrlo vješta biti. Obuku smo svu prošli. Koristili smo samo nama znane izlaze kroz žicu. Ma, kakva straža, ma kakva patrola. A ja bio šef posebne jedinice tzv. komandnog centra. Znali smo se i napiti. Donijela dvojica iz sela na obroncima Pelistera mastiku. Nekako, aroma prava. Pila bi se sama, ako je mi nebi. Napio sam se tu večer ko nikada. Sjećam se kako sam stajao pred zemunicom potpuno svijestan i trijezan. Zamislio se o dubinama svemira, kada odjednom vidim zemlja mi ide u glavu. I pade mi zemlja na glavu, a ne mogu je odlijepiti od sebe. Tek idu mi drugovi, onako čudno obrnuti i vuku me. Kao da za njih ne vrijedi gravitacija. Zaspao sam tu noć ko beba. Prolazili tako mjeseci i dobivam premještaj natrag u Kičevo. Tu sada bijah stara odslužena vojničina. Bilo je mlađih, pa došli još neki regruti. Zvali ih fazanima, a meni to bilo nekako glupo. Bližio se kraj vojnoga roka. Poslali mi moji i civilno odijelo. Neki već odoše, kad.... Nema odlazaka, u Češku upale Ruske trupe. Ljeto-jesen 1968. Sada mi motrimo pažljivije. Pada naredba: 'Na početne položaje!' Dobivamo podatke, bojevu municiju i pravac na položaj. Ja sa još pet vojnika u sastavu jedne osmatračke stanice imam položaj uz rub šume. Posjećuju nas tek tri puta dnevno raznosaći hrane. Odredio sam noćna dežurstva. Uvijek po dva, a i ja sam u jednom paru. Opasnost je iz šume veća, ali nam je ona i sigurnost. Moramo biti neprimjetni. Jednu noć me budi jedan od dežurnih. Kaže: 'Nešto se šulja uokolo'. Znam tako ne može ostati. Treba djelovati i makar ustanoviti o ćemu se radi. Kažem mu: 'Daj mi baterijsku lampu'- Otkočim automat koji mi je o desnom ramenu spreman u naprijed. Baterijsku lampu u lijevu ruku . Privikao sam se na noć i podosta dobro vidim i po mraku. Osluškujem. Čujem lom grančica. Nije valjda neki luđak. Da je čovjek drugačije bi to činio. Predugo se nešto mota okolo. Odredim po zvuku izvor i položaj predmeta i usmjerim baterijsku lampu u tom pravcu, ali tako da iza nje ne budem ja. Znači ispružena ruka u stranu i malo na koso, ali tako da svijetlost ne obasja i mene. Prst je na obaraču, ali bez nervoze. Zanima me što je tamo, a sve ovo je za slučaj obrane. Čudim se i danas kako sam smiren bio. Upalim svijetlost i vidim dva zelenkasta odbljeska. Pas! Došao je na mjesto gdje smo odlagali ostatke hrane. Iskopa se jama, gdje se bacaju ostaci hrane i to se kasnije zatrpa zemljom. Ostao je mališa živ, a da je bilo panike tko zna gdje bi završio. Zamislite da zbog upada Rusa u Češku strada sada jadan ker. Prošlo je i to. Dobio sam još kritiku od predstavnika komande garnizona, koji me je već par puta odpilio i naprosto odustao od mene, što nisam najavio jedan avion. Bio je naš transportni, koji je letio za Ohrid. Iznenada je došao iza brda i nismo ga mogli vidjeti. Sreća. On bi ga skinuo. Što se njega tiče tek pričica iz Bitole, kada mi je došao u smotru, iznenada. Pojavi se on na brdu. Ja neobrijan. Jedva nalazim kapu., Prilazim mu strojevim korakom i razmišljam. U svemu tome osjećam kao da se ljuljam od nesigurnosti. Izgovaram odrešito brojno stanje i sam nesiguran gdje mi je vojska. Prigovara mi na neobrijanost, a ja: 'Razumem druže kapetane!' Prigovara mi na neuredan krug oko zemunica, a ja 'Razumem druže kapetane.' 'Treba, to i to uraditi i urediti', a ja: 'Razmem druže kapetane!'. Tek stane on i gleda me nekako prkosno. 'Ti sve samo razumeš Smude.', a ja njemu ko iz topa opalim oštro: 'Razumem druže kapetane.' Više me ništa nije gnjavio. Otišao je. Prošao je moj vojni rok. Kapetan me u Kičevu, ne onaj sa smotre, pitao još za kraj, da li bi se učlanio u Savez Komunista. Ja si mislim: 'Gdje ja. Jedan obični čovjek. Ta komunisti su primjer ljudi', i rekoh mu 'Druže kapetane, nisam ja još za to zreo.' Stigao sam u svoj voljeni Zagreb. Bio, sam nekako drugačiji. Nekako tvrđi i odlučniji. Dragi moji, malo sam se raspisao. To, ako neznate što ćete. Možda netko i pročita. Pozdravlja vas i voli Vaš Mladen. |
Harmonija života
- 15:35 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Opet kiši uz poneku pahulju mokrog sitnog snijega. Zemlja je već i prenatopljena vodom. Teški oblaci stvaraju ugođaj zatvorenosti. Nešto sam više okupljen poslom, pa to i ne ostavlja neki veći dojam na mene. Ne stižem ni malo više pogledati blog. I pored toga u meni kao da nešto želi ugledati svijetlost dana. Da de mi poticaj tome jedan slučajan susret s kolegom na poslu. Odlazim po materijal za rad u skladište u suterenu. Našao sam kolica za prevoz, utovario ono s čime ću raditi i krenem vukući kolica. Hodnikom prolazi Željko. Žuri kao nekuda. Vidim nasmijan je. Na njegovu vedrinu ja spontano vedro njemu: 'Bok kak si?' Sve onako da se ozajedniči vedrina. On kao da je to i očekivao opali: 'Bok, odlično sam!'. Kao potvrdu svemu nanodam još: 'Ma, odlično je to i čuti.' Sada Željac, osjetih, iz nutrine otvora vrata duše i kratko: 'Super sam. Prepustio sam sve Gospodu. On zna sve. I kada je čovjeku teško i to je s razlogom. Sve je tako po volji njegovoj da bi dobro bilo.' Fantastično pomislih, i naprosto spontano nadodah: 'I ja sam svoj život Njemu podario.' Osmjesi i neka duboka sreča obuzima obojicu, osjetih. 'Bravo Željac. To, to je put!' A Željko prolazio je i mnogi bi rekli prolazi težak životni ispit. Nedavno smo sakupljali priloge za njegovo lječenje. Dešava se često da čovjeka napusti potrebna ravnoteža životnih resursa. Desi se često da čovjeku opstojnost organizna bude upitna . Desi se često da čovjeku u nekom ludom vrtlogu nesrazmjer nastane. Desi se često da izgubljen čovjek bude u nekom nepravilnom razvoju stanica što tijelo mu grade. Bori se znanost medicinom, da zaustavi proces koji uništava procese opstojnosti čovjeka. Velika većina gubi te bitke. Bitke, da. Željko je našao drugi put. Vidim to i ja, ali on je izvanredan slučaj u stvarnom životu. Prihvatio je istinu postojanja. Prihvatio je Gospoda kao jedini put. Često sam razmipljao o procesima koji život drže i razvijaju. Što čovjek jest. Održivi proces na dvije noge. A, kako proces održati. Sam po sebui brzo bi skončao, a o nekim reprodukcijama ni govora nebi bilo. Skulpturu možemo zaštiti od atmosferilije i drugih utjecaja, kao i razne druge materijalne vrijednosti. Kako sačuvati život. Njega nije moguće čuvati konzerviranjima. Čuva ga proces, koji je sukladan smislu postojanja istoga. Proces koji potvrđuje valjanost postohjanja života. Proces koji potvrđuje i vrednjuje život. Život jest po ljubavi, jest po darivanju. Sam potanak time je činjen. Ljubav jest ta koja ga drži. Ljubavlju se hrane najvažniji procesi što život znače. Svima nam je podaren život. Najveći dar što može biti. Hvala na tome roditeljima što ljubavlju svojom stvoriše uvjete moga postanka, kao i Vaši Vama vaših. Ali i roditelji postadoše tim istim načinom. Jest nešto što te procese čini. Jest nešto po kome ti procesi opstoje. Nešto ili netko. Hvala Tebi jer po tebi jesmo. Kako prihvatiti nekoga ili nešto što ga možda vidjeti ne možete. Ta zar ne vidite, da po Njemu jeste. Obraćati se Onome po kome jesi jest prava vrijednost poštovanja života, poštovanja sebe. Procesi zajednički svima nama i uvjeti u nama po kojima se oni poštuju i podržavaju, jest priznanje istine po kojoj jesmo. Naučavani ljudi bi kazali personifikacija kao uslov za komunikaciju. Poštujući s ljubavlju Tebe, poštujem život po kojemu jesam i time poštujem i dijelo Tvoje po meni koji po Tebi jesam. Time nastojim skinuti sve prepreke između mene i Istine po kojoj jesam, kao i Vi dragi moji prijatelji. Time se ujedno stvaraju uvjeti za procese u onome koji voli za životne procese usklađene milionima godina stvarajući čovjeka po slici održivosti bića Gospodnjega u uvjetima u kojima postoji. Ljubavlju nestaju otpori i suprotnosti prema životu, jer ljubav poštuje život i održava ga. Gospode hvala ti u ime moje koje tek iskricu u svemu određuje. Sretan sam što vidim to. Unesimo harmoniju sveukupnosti Gospodnje u svoja srca i pokažimo i Gospodu ljubav, Hvala ti oče nas zajednički. Ti si nama podario sebe i po tebi jesmo. Neka i ovaj trenutak bude iskrica u vječnosti. Dragi moji prijatelji i svi koji jeste. Znam da sve obuhvatiti ne mogu, da nemam moći uvijek činiti ispravne poteze, ali mogu moliti za prosvjetljenje kako bi bio sukladan ovoj harmoniji po kojoj život opstoji. I kao da će prolaziti i kroz mene bez otpora daruijući onima što prolaze trenutke sreće, jer sve će po tome što jesam potvrđivati valjanost postojanja. Samo to. Ni ime nije potrebno, jer šta je ime u svijetu Gospodnjem. Havla ti Gospode i na ovom što sam ovdje napisao. Pozdravlja Vas i Voli sve Vaš Mladen, kako ga se već naziva |