Sjećam se proljetnog dana 99. Poziva me prijatelj Tihi, pod pauzom u firmi, da dođem u prostore službe kojoj pripada. Svijet je ugledao njegov sin. Tihi sav sretan, mladi tata. Očistili njegovi kolege stol od computera, koje su tamo popravljali, i prostro on raznog jela i pila. Želio je podjeliti sa svima svoju sreću prvorođenog svoga. Sretan je to dan bio, mada .....
Miran je to čovjek, šutljiv, ali dobar. Spreman je uvijek pomoći, savjetovati, darivati. Često sam s njime razgovarao. Nalazili bi se u nekim prostorima van vremena. Vidjeh, vidi i on. I kada bi otišao tamo iza barijere materijalnog, on bi bljesnuo od oduševljenja. Bavio se dosta neuobičajenim aktivnostima. Dugo je dolazio na posao na biciklu i to ne bilo kakvom. Uživao je u kross vožnjama. Često je šumom jurio biciklom. Pitam ga je li koji puta pogodi u brzini u drvo. Ima i toga, ali na sve je on spreman. Viđah ga centrom grada skroz blatnjavog kako juri biciklom.
Idući kao majstor za popravljanje computera po ispostavama upoznavao je mnoge korisnike. I naišao je na osobu koja ga je u mislima ponijela i stvorila mu svijet koji ga je pozivao životnim radostima u kojima je mjesta i za njegovo djelovanje. U nekom naletu, kao novi put pred kotačima bicikla, rodila se ljubav. Promatramo ga mi, prijatelji iz firme, kako se odjednom promjenio. Ona mu je bila sve. Nije ga smetalo što je ona već imala sina iz prvoga braka, koji se nedavno raspao. Sretan je bio što daruje i što mu se uzvraća.
Vrlo brzo je bila i svadba. Dijete na putu. Idila. Sretan brak.
U nekoj istosti, vrijednosti mijenjaju svoj izgled u nama. I naš Tihi odjednom stade. Ni sam nezna što se događa. Ona više ne želi biti s njime. Optužuje ga za nasilništvo prema njenom djetetu, a kako kaže, mali je od njega radio što je htio. I tako njegova, sada trudna ljubav, ne želi više s njim dijeliti išta. On je spreman na sve. Ne vjeruje. Ali tamo je zid.
Trajalo je godinu dana brakorazvoda. Htio je vratiti zajedništvo, ali očito je on takav u njenom svijetu, da tu nema povrata. Maleni se rodio i krenuo svijetlom dana. Živi s mamom, a Tihi ima svoje termine za zajedništvo s malenim. S vremenom se došlo i do toga, da su on i ona mogli tek nešto malo popričati.
Kupio si on komadić zemlje van Zagreba. Uredio pčelinjake i počeo s pčelarstvom. Prolaze godine. Teme su nam opet, kada se nađemo, one od nekada, ali sada s više iskustva. U međuvremenu ja doživjeh možda još i gori raspad braćnog sustava. Tu i tamo izmjenimo poneka mišljenja, što nam iskustvima nastadoše. Ne mrzi on, ne. Ja nikako, ne. Dogodilo nam se nešto što ne razumjesmo.
U mene vrijeme otrežnjenja, a Tihi već pun veselja i dalje nastoji darivati okolinu blagošću i dobrotom.
I nedavno opet Tihi sav sretan. Kaže: 'Zamislite imam prijateljicu.'
'Je li ozbiljno?', pitam ga, a on ne čini razlike na ozbiljno i neozbiljno. Ili je ili nije.
'Sastajemo se. Ima kčer, a ja sina, pa su nam i teme slične.' Vidi on kako sve to ima smisla. Otvorio je srce svoje i pun je oduševljenja. Vidim kako se u njega stvara svijet želja, svijet zaljubljenog čovjeka. Nekako svi sudjelujemo u njegovoj sreči. Kolegice posebice skoro radoznalo prate sve što se zbiva. Vide kako Tihi ponovo pronalazi sreču.
Bliži se Božić, a Tihi sav sretan, ali .......
Odjednom ona više ne htjede ni čuti za njega. On sav zdvojan dolazi kod nas. Nezna što se dogodilo s njom. Tako bez razloga i odjednom. Sve je najbolje htio. Zašto? Kolegice mu daju savjete. Čujem pričaju mu o darivanju buketa ruža. Na sve je spreman samo da sačuva ono što mu izmiće. I opet zid. Nema više susreta, a njemu osta praznina.
Vidim ga nekako izgubljena, mada kaže da vjeru ne gubi. Ostala mu je praznina i neka bol. 'Što sam to uradio', pita se on. Kolegice ga tješe govoreći kako je ona sigurno bolesna, jer normalno bi bilo barem se ljudski rastati. Slušam ja, koji sam u sobi često kao inventar čukajući po computeru, najviše vremena provodeći na blogu, ali ne zanemarujući posao.
I nekako mi bi dosta toga sentiša i pekmezanja. 'Stanite malo! Što ste navrli na tu ženu? Sve je to normalno'. Vidi Tihi da se javlja glas trezvenosti. Koji puta nije blag, ali može otvoriti oči.
Sve je to normalno. Žena ima neke razloge u načinu svoga gledanja svijeta. Ti Tihi ušao si u druženje koje se razvilo do zaljubljenosti. Vidiš da je tvoj pogled na svijet različit od svijeta koji gledaš. Darivao si sobom i spreman si voljeti i darivati dalje. Sve je to tako u tvome svijetu, u svijetu kakovog ga ti vidiš. Voliš. Da. Želiš znati, da bi po svijetu svom činio dobro dalje. Želiš da ljubav traje. Neznaš što se zbiva. Razlika je to između svijeta tvoga i ovoga realnoga. Pokušaj vidjeti što se stvarno dešava. Zaljubljen si i ovo ti je bolno. U tvom svijetu ona je još uvijek onako stvarna kakovu si je želio. Ljubav jest darivanje. Ne i očekivanje da se uzvrati. Otuda je i mogući bol. Nije ti lako. I nebi bilo u redu da zahtjevaš od nje, da i ona voli tebe. Ona ima svoj svijet. Tamo je nešto što nisi vidio, a možda ti nije ni dato da vidiš. Kod nje je vjerojatno to nešto drugo. Nemoj sada sebe u svijetu svome određivati neuspjesima. Nastavi voljeti dalje. Zar da prekrasnog leptira zadržiš zbog njegove ljepote. On će zalepršati krilima i odletjeti. Zar da ga zato više ne voliš? I neka joj je sa srečom. Darovao si po sebi, a nije ti uzvraćeno. Bol ti je iskaz vrijednosti darovanoga. To jest vrijednost. Ta zar bi te boljelo da si učinio bezvrijednost? Nebi ni upamtio. Sve je tu prijatelju moj u redu. Daruj životu uvijek.
Sluša me Tihi i klima potvrdno glavom. Vidi to i on, kao i obično kada razgovaramo. Sada je duboko u tome o ćemu mu govorim. Znam kako mu je. Vidjeti, nasuprot onoga što u svijetu svome vidi, nije lako. Tek okrećem mu glavu i priznajem mu vrijednost bola što ga u duši osjeća. Nači će on put. I kažem još, da možda ni neće doznati razloge za odlazak. Zar treba znati zašto leptir odletje. Sretno mu bilo.
I tako Tihi ponovo doživje slično. Možda će biti još takovih doživljaja. Tihi ti voliš i nastavi tako, jer svi su slobodni koliko svojim svijetom to pripreme. I neka sve tvoje pčelice i dalje imaju tebe koji o njima brineš. A jednoga dana možda naiđe i ...........
Prijatelji dragi koliko svijetova, koliko raskoraka, koliko ljudi vezanih samim sobom, koliko bola koji dušu tište neznajući kako ga poštivati, koliko zaljubljenih u prazno zato što sami ne žele darovati bez osjećaja da se treba uzvratiti, koliko ljudi što odustadoše od ljubavi. A ljubav jest dar Božji, a nadasve za svakoga dar jest moć voljenja. Ne lišavajte se dragi moji toga dara. Neka svaki leptir bude u društvu Vas koji ga volite onako slobodnoga, jer on je leptir. Neka svaki cvijet bude blagoslovljen Vama. Ovo je svijet stvoren ljubavlju i za ljubav.
A Tihi i dalje ne odustaje. Shvatio je priču o leptiru i kaže kako se trudi na 'Iskrici' naći srodnu dušu. Srce to traži. Tihi kao što rekoh:' A jednoga dana možda naiđe i ......' I još da pridodam, da on dozvolje ovo staviti na blog.
Dragi moji prijatelji i svi koji me i ne čitati htio bi još jednom potvrditi da je ovo svijet stvoren ljubavlju. Ljubav je moć koja svijetom postoji. Svijete volim te!
Uz najljepše pozdrave i sve Vas voli Mladen
Post je objavljen 27.12.2005. u 13:50 sati.