Godine su rane 60-te.
Sljemenska cesta. Serpentine. Okrećem pedale šarajući biciklom s lijeve da desnu stranu da uspon pretvorim u što blaži. Hvatam zrak i pritišćem pedale svom snagom. Misao mi se lomi, ali nedam. Bicikl skoro da je stao. Stišćem zube i guram nogama u pedale.
Marijan je lakši i brži. Odjurio je svojim biciklom naprijed. Ostao sam sam sa sobom i jednim biciklom. Bio je to običan Pretisov, ali sam mu ja dogradio kranc sa brzinama. Šuma s obje strane čuva bar neku svježinu koja mi je potrebna da izdržim.
Mogao bi sići s bicikla, odhodati dio dok ne prikupim snagu, a onda tamo pri vrhu odvoziti završetak. Tako bi izgledalo kao da sam skroz vozio, ali jako polako. Ne, ne vozim ja to zbog Marijana, da njemu pokažem da sam uspio, mada to i nije za odbaciti. Vozim radi sebe. Odlučio sam biciklom na Sljeme zajedno s Marijanom. On nije izdržao mojom sporošću, ali to ne znači da i ja neću doći do vrha na biciklu.
Bio je to moj prvi uspon biciklom na Sljeme. Cesta nije stalno istoga nagiba, mada je većini to neprimjetno. Ovako, kada krajnjim naporom savladavam svaki njen dijelić, to dobro osjetim. Negdje oko pola uspona više nisam mogao postići okretaj kotača. Stao sam na pedalu, ali se bicikl samo nagnuo na stranu i jedva stigoh ispružiti nogu, da se ne razbijem na cesti. U to vrijeme srečom još nisam montirao klipsere na pedale.
Stojim na cesti raširenih nogu biciklom između. Stojim i gledam ko tele. Stojim.
U meni sumiranja s akcentom na mojoj sposobnosti. Došao sam do oko polovine i išlo je. Ovo poslijednje s velikom mukom. To mi govori da se to može, ali sam nešto uradio, da se u trenu sve ispraznilo. Vrijedi uzeti nešto zraka i smireno nastaviti. Osjećam kako mi se film mijenja u nešto pozitivniji. Lagano sjedam na sic i isto tako lagano krećem okretanjem pedala. Išlo je! Vrijedi sada tako umjereno do kraja. Ne treba ubrzavati i kiksati, a isto tako niti misliti kako je skoro sve gotovo.
Uhvatio sam ritam. Sve je krenulo kao neka melodija. Znam da svaki prijeđeni metar jest metar više i bliže Sljemenu. Marijan je tamo negdje već na vrhu. Pa što? To je Marijan na vrhu. Mladen polako okreće pedale i tek je prešao polovinu. Ma, biti će i Mladen na vrhu, ali nema vrha prije svih dijelova puta do njega.
I sve je nakako sa zadovoljstvom odrađeno. Na kraju, prije Tomislavca, nešto je jači uspon. Ništa strašno, jer ja sam krizu već prebrodio. U prilazu tome usponu malo sam ubrzao i išlo je. Pod kraj malo sam mjerio cestu, ali problema nije bilo. Marijan mi, dočekujući me, govori kako me dugo čekao. Meni to nije ništa negativno značilo, jer ja sam došao do vrha. Pri tome nisam uradio niti korak nogom tim putem. Sve sam odradio biciklom.
Bio je to moj prvi uspon biciklom na Sljeme. Marijan i ja smo kasnije puno puta radili te uspone, a ubrzo smo nosili i satove i mjerili vrijeme uspinjanja. Bilo je sve brže i brže. Noge su očvrsnule. Planirali smo i ostvarivali razne rute ravničarskih cesti. On je pripremio plan puta na papiričima s razdaljinama i predviđenim vremenima. Bio je on mozak. Ja sam sa svoje strane dao noge i dušu za jedan od bicikla.
Sve te razne etape stvarale su kondiciju, a kruna svega je trebao biti put Jadranskom obalom. Znali smo da je to veliki put i da treba biti spreman po svim pitanjima. Nisu u pitanju samo noge nego i psiha.
Bilo je puno zanimljivosti na tim vožnjama biciklom. I to je bio jedan od načina upoznavanja sebe sobom. Jedno su priče i razmišljanja. Drugo je kada sebe upoznaješ tijelom na mukama. Te muke prelaze u spoznaje i zadovoljstva. Ne, nije to mazohizam, jer muka brzo nestaje. To je širenje spoznaje o svojim mogućnostima. Puno toga o sebi neznamo. Velika je moć u spoznaji sebe.
Idemo sada malo pedalama na razna putovanja.
Dragi moji evo i ovo za trenutke čitanja, a razmišljam o tome kako ću tako napisati puno pričica iz moga života; sve to odprintati i spremiti mojim unucima. Kako bi meni bilo lijepo, da sam imao neke pričice svoga djeda ili bake iz njihovih vremena.
A svima vama želim reči da ne podliježete svojim ishitrenim emotivnim zaključcima, ili onima koji vas vode u neku bezbrižnost i lagodu. Život ima prekrasnih darova, a većina ih je iza barijere razmišljanjem o nemoći ili lakim zadovoljstvima.
Sve Vas najljepše pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 21.12.2005. u 14:40 sati.