Baterijskim lampama osvjetljavamo zidove i strop tražeći neke posebnosti. Nismo daleko od ulaza u špilju. Sav ovaj dio nam je dosta poznat. Primjetili smo već većinu posebnosti toga dijela.
Zapeo sam ovaj puta na jednu rupu na desnoj strani zida idući dublje u špilju. Vidim da je taman da se čovjek u nju zavuće, ali ne deblji. Kao da me poziva. Odlazim i dvojica idu zamnom. Posvijetlim u pravcu šupljine i vidim da to ide nekuda. Ali par metara dalje skreće. Znam da se zavlačenje može izvoditi dok postoji mogućnost povratka. Batrijska lampa u ruku pred glavu. Ispružim se potrbuške. Slijedi puzanje. Kratko puzanje i šupljina se mijenja. Ne mogu više potrbuške. Moram se okrenuti na bok. Mjesta je tek za polagani četvrtokret. Jedva mogu vidjeti uz tijelo nazan, ako okrenem svjetiljku. Vidim krenuo je još jedan zamnom, a i javlja mi se. Okrenuo sam se na bok i sada puzim bočno. Ide tako neko vrijeme. Procjenjujem da će sve to ići i nazad.
Sve sam to odrađivao smireno, jer vidjeh da je to kretanje koje mi ostavlja mogućnost povratka. Onaj zamnom ide, jer kako i nebi, jer sam prošao. Gdje ide Bracek kaj nebi i on. Sve je to išlo polako. Nedugo nakon toga skreće rupa na drugu stranu. Ne mogu se sada savijati na leđa. Pukla bi mi kičma ili bolje reči da nebi išlo. Izvodim poluokrug. Nije baš tako jednostavan, jer mjesta je malo. Izvedoh ga i nastavljam na drugom boku puzanje. Čujem da je krenuo i onaj treći. Ne razmišljam o njihovom stanju i kako oni vide povrataka. Svima nam je nekako jasno da tu neće biti problema. Ta važno je da savladamo taj stalni izazov. Prolazili smo ranije pored te rupe, a da nismo ulazili. Mala rupa u zidu. Kao da ni nije, ali meni neki crv mira nije davao.
Osvjetljavanjem unaprijed vidim nastupa proširenje. Često je to tako. Vidim čitava prostorija je predamnom. Ulazim u kružnu prostoriju procjene oko 3 metra radijusa. U srdeini sadržaj poput pijeska u dosta tupu piramidu. Ušli smo sva trojica i sjedamo. Jedan onako neozbiljno: 'Ajmo se derati. Niko nas nebu čul, pa da vidimo kako je to.' Tu se na mah skoro sledih i kaćže:'Jesi lud. Pa kaj ne vidiš ovaj pjesak. To je bilo na stropu pa opalo. Da se deremo bi nas sve ovo gore zatrpalo.' Svi smo shvatili. Malo smo još posjedjeli na tom pjesku. Bila je to, lagana priprema za povratak. Čudno je pomalo bilo kako smo smireno sve to odrađivali. Ustvari drugo sve bi bilo kontraproduktivno. Vidimo da puta dalje od ove prostorije nema. Vrijedi izaći u onaj turistički dio. Krenuh opet prvi. Sada već znam kakav je put. Bez problema smo izašli.
Prošle su godine i razmišljam si o svim tim doživljajima. Bilo je još uzbudljivih trenutaka, a i njih ću ovdje navoditi. Kada sam postao otac razmišljao sam o mogućnosti da mi i djeca krenu tako. Da znam, nebi mira imao. A ja. Mogao sam to bezbrižno.
Pitam se što je to što me zvalo u te šupljine, u te propuste? Kao da je bilo važno drugima iz škvadre pokazati da si pravi. Malo po malo bilo nam je to sve zanimljivije i ljepše. No, nije dugo trajalo. Jedan dio je škvadre otpao, a malo nas se nije htijelo specijalizirati. Konačno, nismo ni bili u vezi sa bilo kakovim društvom speleologa.
A kojih li ljepota tamo! Bum vam još ponešto ispripovedal, al nemojte samo tak probati to ići gledati. Mi smo bili malo 'spaljeni'. Znali smo pokoji puta sresti prave speleologe tamo. Čudili su nam se. Mi bi ko pravi fakini produžili svojim putem. Nakon stanke od koje godine smo pokušali opet, ali smo naišli na željezna zaključana vrata ulaza u špilju. Nismo valjda mi bili razlog za to.
Sve Vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 16.12.2005. u 15:23 sati.