Nekako sve više dolazim u situaciju da neznam što sam napisao u postovima, a što ne. Ne idem nekim redom, već kako mi što padne na pamet i kako mi se što samo od sebe iz mene najavi za output, onaj unutarnji glas. Radi toga sam počeo pisati neki sadržaj, da na jednostavan način vidim. Razmišljajući o tome vidim da ima toga za napisati u mene čudo jedno. I tako, malo po malo, kao neka moja ispovjest, slijede doživljaji vanjski i unutarnji. Svijet viđe i doživljen mnome posredstvom tragova što ih u meni ostavi.
Htjedoh pričati o kupanju u potoku, na što me naveo Okecov nedavni post, ali da ne prekidam špiljske doživljaje, jer oni su sada u domeni podnaslova, a tako i lako zaboravljivi.
Biješe to negdje ranijih 60-tih. Nakon prvoga ulaska u Veternicu i dolaska do Bubrega, što smo imenovali turstičkim dijelom, donijeli smo odluku za dublji ulazak. Kod Bubrega smo naišli na potok pod zemljom i put se ukazivao na lijevo tj. u ovom slučaju uzvodno. Smatrali smo da se za ovo treba malo bolje pripremiti. Pod pripremom smo razumjevali razmišljanje o mogućnostima koje bi nas mogle tamo zateći i pripremiti se za to. Nekako smo bili sve više svijesni onoga što nas tamo može zadesiti, ali ne i da nas sprijeći. Ta solucija je bila za nas nemoguća. Nije moguće bilo da je nemoguće ići dalje, kada smo već vidjeli da put ide dalje.
Do ulaza dolazimo za dana. U ovim slučajevima nam je sasma svejedno ulazimo li danju ili noću. Unutra je uvijek mrak. Zanimljivi su nam bili izlasci. Neko bi uvijek imao sat sobom, ali da nije bilo bi zanimljivo procjenivati što je vani; dan ili noć, jer boravci su nam bili podosta dugi, a hranu smo nosili sobom. Obično bi bilo to dulje od jednoga dana.
Prošli smo Kalvariju, Ramzes i došli do Bubrega. Za nas zanimljivosti počinju tek sada. Na lijevi niz potok se ne može, jer vrlo brzo potom ulazi pod stijenu. Dalje bi trebalo roniti,a opremu za to nemamo. Toliko ludi nismo da ronimo na dah. Tko zna koliko bi daleko roniti trebalo, a i lampa bi se ugasila pod vodom. Gledamo potok kako ponire i svima nam je krivo. Samo se zgledavamo i ponetko kaže samo: 'Ovdje bi trebalo roniti.'
Put nas vodi uzvodno. Nema većih problema. Nailazimo na pravu malu plažu od sitnog šodra. Sjedamo i udaramo gablec. Sada bi mogli svašta baciti u vodu da se poneki slučajnik začudi na izvoru. Ovo je ustvari preizvorska voda. Razumjevamo odgovornost za ovu vodu. Ona mora ostati čista. Nailazimo putem na razne rupe, ali ih tek malo pogledavamo. Nema ili ne nalazimo neke bitne odvojke. Strop je ovdje poprilično visoko. Gledam to i zaključujem kako je svu tu usjeklinu odradio potok dugog niza godina.
Osvjetlili smo neki prolaz na lijevoj strani i odmah uočavamo kako vodi prema gore. Nekako je podatan i ne propuštamo poći njime. Vodi nas pomalo jače prema gore. Kratak put i otvara se velika dvorana. Osvjetljavamo je baterijskim lampama i ne možemo se načuditi. Pa ovdje bio stao sav zagrebački neboder. Primejčujemo mogući uspon po zidu dvorane, ali meni ne izgleda baš prijeteljski. Gec i Đoko dolaze na svoje. Dovoljno su ludi da krenu. Došli su do ljepe terase na desnoj strani dvorane. Vidim ih tamo čisto sitne. Deru se odande. Uzimaju velike kamenove i bacaju ih odozgo u jezerce na sredini dvoirane. Još i sada se sjećam kako je trebalo vremena da padnu uz tresak i pljusak vode. Unutar Medvednice ima stvarno velikih dvorana. Ovo je sigurno samo jedna od njih. Koliko je još onih ljudima nedostupnih! Ovom je samo jedno od svjedočenja o jednoj takovoj.
Napuštamo dvoranu i vraćamo se na potok. Nastavljamo uzvodno. Put sa strane nestaje i ostaje nam usjeklina u kojoj potok ubrzanije struji. Mlaz svijetla pokazuje da puta ima dalje. Treba proči taj dio. Opet malo alpinističkog vladanja. Koriste se svaki i mali propust za učvršćenje cipele ili hvatanje ruke. Bilo je riskantno, ali smo svi prošli. I opet blaži put. Nakon teških dijelova ono što dolazi ide kao igra, a makar i teže od svega drugoga osim ovog poslijednjega.
Dolazimo do Slapa. Ovdje je sve puno vode. Iz zemlje na slapom izvire voda. Vidimo da bi se možda moglo dalje, ali samo uz sigurno močenje cjelokupne opreme. Voda se slijeva niz stijenu ovalnog oblika. Izgleda nam sve nekako sklisko. Nismo opremljeni za dalje. Tu smo stali. Možda jednom drugom prilikom, ali za to bi trebala ozbiljnija priprema, a i oprema koju nemamo. Izgledalo nam je da je u tome pravcu za nas ipak ovdje kraj.
Vraćamo se i putem razmišljamo o dužini ove ekskurzije. Procjenjujemo to na oko 2 kilometra savladavanja podzemnog puta. Nismo nimali čime mjeriti, ali onako subjektivan osjećaj. Dalje nikada nisam išao, a koliko znam niti niko iz ove škvadre.
Evo još nekoliko doživljaja na višekaratnim posjetimna ovoj špilji.
Jedno sam u paru s Gecom išao ispitivati lijevo od Bubrega. Ronjenja nije bilo, ali smo izveli dupli lijevi zavoj i ušli u put suprotan ulaznom. Da li je cijelo vrijeme tako možemo samo nagađati Već na samom početku nalazimo jedan otvor u podu. Posvjetlimo i vidimo da smo na stropu neke dvorane. Tlo je čvrsto, ali što da se odlomi. Potrbuške dolazim i vidim neko malo jezerce. Savijetlim tako i trenutak nespretnosti i zvizne mi lampa u dvoranu. Taf i eno je u jezercu dole. Svijetli još neko vrijeme u vodi i gotovo. Ostadosmo dvojica na jednoj lampi. Rizik je sada puno veći. Odluka je; povratak van. Što da i njegova zataji. Ima još dosta do izlaza. Tek kasnije sam shvatio kolika je opasnost ostati skroz u mraku duboko podzemljom. Na neko vrijeme bi se pretvorio u glistu. Bi li opstao? Možda neko kraće vrijeme.
Jednom smo nas nekolko išli dalje tim paralelno suprotnim putem. Naišli smo na otvor lijevi poluvertikalan, ali s dobro mjestima za hvatanje i stavljanje nogu. Mene su takove mogućnosti privlačile. Tu se osjećam sigurnim, jer imam četiri sigurne strane. Krenuo sam prvi. Prolaz se smanjuje, ali idem dalje. Zamnom ide slijedeći. Svijetlim prema gore i vidim daljnje suženje, ali ide. I došao sam tako do kraja. Maltene glavom o vrh. Derem se onom ispod: 'Vraćaj se; nema dalje!'. Sada idem nazad bez viđenja puta, jer os sebe ga ne vidim. Nema mjesta za pogled. Pipkam nogama. I vratili smo se na put. Čuli smo da je ovdje bilo i mrtvih na ovome putu i da nije dobro puno tu istraživati. Ovaj dio zovu Labirint. Tu se već i Gec malo plašio, a kada se on plaši, to ni bez veze. Idemo mi nazad.
Bilo je još nekoliko manjih zahvata, ali to je uglavnom to.
Škvadro, da znate čega sve tam dolje ima. No, nemojte samo tako ići, jer opasnosti ima na pretek. Veternica je dosta ispitana, ali razne špilje na našem krašu i slično nisu. Lako se zaglavi ili zaluta, propadne i ozljedi. Može se upasti u klopke i nepovratne situacije. Može se i utopiti. Najte iti bez veze. Mi smo to delali na ipak dost poznatom, makar i dost opasnom mestu. Tek kasnije sam zapravo shvatio koliko je tu još opasnosti bilo.
Tolko o mom špiljarenju. Bilo je za dušu.
I sve vas lijepo pozdrvlja i voli Mladen, a slijedećim postom se idemo kupati na potok Bliznec kod Maksimira u godine 50 i nekoje.
Za sada ne stignem ispraviti pemce i druge pogreške. Ne zamerite ak kaj takvoga najdete. Bum to sutra.
Post je objavljen 19.12.2005. u 15:24 sati.