| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Kako sam izgubio nevinost od instrumenata prinude vlasti
- 20:04 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Godina je 1964. ako me sjećanje ne vara. Ljetni sunčan dan. Sve ispite na fakultetu sam dao u ljetnom roku i bez nekih većih priprema. Nekako sve ide kako treba. Moje aktivnosti su igranje goa i vožnja biciklom. Ranije sam igrao šah u svaki slobodni trenutak, ako bi našao protivnika. Većina mojih vršnjaka ima drugačije zanimacije. To su odlasci na čage, sastanci s djevojkama i sl. Nisam bio jedini, jer i prijatelji s kojima se družim nemaju takovih zanimacija. U to vrijeme sam se često nalazio s Marijanom. On je bio učenik srednje tehničke škole elektro smjer, što sam ja maturirao prošle godine. Bio je jedan od najjačih šahista škole, što sam ja ranije bio. Našli smo se uz bicikle. On je bio inicijator. Imao je stari bicikl, koji je od muškoga s ramom prepravljen u ženski bez rame. Naslijedio ga je od sestre. Njegov je tata svojevremeno odpilio ramu. Tako ga je i on, kao manji, mogao voziti onako stoječki sa dvije noge na pedalama. Rama bi mu smetala. Moju veliku želju za posjedovanje bicikla ostvarili su mi roditelji dajući mi novac. Kupio sam Pretisov na koji sam ugradio kranz sa više brzina. Pripreme za planirani put do Varaždina, pa Čakovca, Radgone i nazad do Varaždina je obavio Marijan. Na uobičajeni papirić napisao je mjesta na putu kojima ćemo ići, uz kilometraže. Proračunao je očekivana vremena stizanja. Jutro je. Vručine još nema. Prognoze su bile za sunčano vrijeme. Kod njegove kuće slijede zadnji dogovori. U meni poigrava neka želja, da se što prije krene. U njega je to još i više. 'Idemo?'. 'Idemo!'. Vrlo brzo se sve pretvara u okretanje pedala uz lagani povjetarac nastao jurnjavom. Prolaze kilometri i mjesta putem. U ona vremena još nije bilo nekog velikog prometa, pa ni na toj međugradskoj cesti. Do Varaždina nema odmaranja. Kasnije smo često prolazili i tu dionicu. U Varaždinu nema nekog zadržavanja. Prelazimo mosta na Dravi i deremo već prema Čakovcu. Cesta je uglavnom ravna. Ni tu nema većeg odmora, jer pratimo zacrtani plan. Skrećemo prema Gornjoj Radgoni. Ulazimo u Sloveniju. U ona vremena se zapravo nije ni vidjelo gdje je prelaz. Svi smo bili Juga. Dolazimo do Radgone. Polaganije vozimo i pratimo putokaze. Vidimo natpis 'Državna meja' ( ne sjećam se točno jeli pisalo tako ili Deželna ). Pogled tim putem otkriva nam željezni most preko Mure. Ja odmah Marijanu: 'Ajmo tamo pa negdje sjesti uz Muru. Već nam je vrijeme da nešto i pojedemo. Nikada nisam bio na državnoj granici.' 'Možda nije dobro tamo ići. To je granica.', kaže Marijan. 'Pa nebumo prešli prek.', ja odmah na to. Da ispustim susret s granicom? Ne! 'Pa, dobro, idemo,' nekako nesigurno odvraća Marijan i krećemo prema mostu. Pred mostom skrećemo na desno puteljkom po nasipu Mure. Tu je kao neko šetalište za ovdašnje stanovništvo. Vidimo klupicu. Sjedamo na nju. Vadimo sendviće koje nosimo od kuće. Već je vrijeme ručku. Voda Mure, lagano talasajući se, uz poneki manji vir, dijele nas od Austrije. Gledam na drugu stranu. Prvi puta vidim stranu zemlju. Kuće su nekako drugačije. Krovovi su više nakošeni. Nekako mi izgleda uređenije. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću doći tik do Austrije. Misli su mi bile na cestu i kilometre. Sada odjednom doživljaj u mjestu. Gutamo zalogaje ko gladni lavovi. U sjeni krošnje, već punog stomaka sjedeći na klupici, uživamo u trenucima susreta sa stranom zemljom nasuprot vode što nas razdvaja. Mura. Vidimo dolazi nam u susret vojnik. Propisno je uređen s puškom o ramenu. U to vrijeme još nisam odslužio vojni rok i nemam nikakovih očekivanja. Prođe pored nas i padne ono 'Dobar dan' s obje strane. Uradi par koraka pored nas, te se okrene. 'Jeste li vi iz Radgone?', upita nas. 'Ne, nismo, a što?', mi njemu onako, malo jedan, malo drugi. 'A, odakle ste?' Nastavlja on, nekako službeno. Mi smo očekivali nekako prisniji razgovor ljudi u prolazu. 'Znadete li da nesmijete biti ovdje?', on će sve ozbiljnije. Meni se počne vrtjeti film. Imao sam dosta ranijih iskustava s milekima, ali ovo je vojnik. Treba samo odgovarati i vidjeti što će biti. Taman nam treba da dokazuje svoje vještine s naoružanjem. 'Pojma nemamo. Nismo prešli granicu. Sjedimo ovdje i gledamo preko Austriju.' objašnjavamo vojniku. 'Ovo je pogranični pojas i ovdje nije dozvoljen pristup osim stanovnicima ovoga mjesta. Pogranični pojas je 500 metara od granice.' objašnjava nam vojnik. Traži nas legitimacije. Dajemo mu ih i meni već sve postaje jasno. Pitam se kada ćemo moći dalje uopće nastaviti. Gleda vojnik u legitimacije i kaže nam kratko: 'Morati ću vas privesti u karaulu.' Primamo svoje bicikle i guramo ih. Vojnik nas vodi putem do jedne manje kuće s visokim prizemljem. Vidimo, u dvorištu kuće, vojnici. Stepenice vode do ulaznih vrata. Odmah nas razdvojiše. Ja na jednoj klupici, a na drugoj strani Marijan na drugoj. Prosjedili smo tako dosta vremena. Vojnici nas promatraju i pada neka zafrkancija na naš račun. Gledaju bicikle. Posebno sumnjivo im je bilo kod Marijanovog mjesto gdje je bila piljena rama. Zagledavaju u rupe. Gledam ih i sve mi nekako liče na majmune. Ružno, ali mi je tako izgledalo. Majmuni su dobre životinje, ali ljudi nisu majmuni i čemu ih glumiti. Da im zaplješćem na dobroj glumi, tek tada bi se proveo. Promatrali su i da li ćemo si slati neke znakove. Mi smo njihov plijen. Nakon duljeg čekanja pozivaju Marijana na ona vrata. Ode on, a ja i dalje sjedim na klupi. Nema majci micanja. Izlazi Marijan i pozivaju mene. Ulazim u prostoriju u kojoj je neki vojnik sa činovima. Kratko mi objašnjava pravilo pograničnog pristupa. Ja kažem da pojma o tome nemam. On meni, da to piše u Ustavu SFRJ. I to je kraj. Kaže još da će nas predati civilnim vlastima tj. miliciji. Sa milicijom već imam iskustva. Sada će nas sigurno tretirati ko zadnje kriminalce. Spreman sam na najgore. Sjedimo nas dvojica i dalje na svojim razdvojenim klupama i čekamo da dođe vlast po nas. Dolazi srednje visok milicioner u pratnji jednog malo višeg. U ruci nosi lisičine i lagano se poigrava s njima. Meni kosa na glavi ide u zrak. Osjećam to. Dolazi do mene i daje mi pokretima do znanja stogost. Nikada nisam imao lisice na rukama. To je za mene pitanje časti. Ne mogah izdržati i osorno prvi progovaram milicioneru: 'Meni ovo nećete staviti na ruke!' Začuđen stade i kaže mi: 'Vidi ti njega još se buni.' I uhvati me za kosu pored uha. Nastavlja superiorno: 'E, tebi ću ih i staviti. Vidjeti češ ti!' Stavi mi lisice na ruke i zaključa ih. 'A što sada kažeš?', tek me upita da vidi što ću sada. Osjećao sam se kao nasilno izgubljenom nevinošću. Odgovorih tek kratko, izgubljenog ponosa: 'Stavili ste mi ih. Sada mi je svejedno.' Ode on do Marijana, koji čutke odradi sve što je ovaj htio. Bio je to sajmeni dan u Radgoni. Put od karaule do milicijske stanice vodio je preko sajma ili to tako odabraše ljudi od vlasti. Ja naprijed s lisicama na rukama. Uz mene milicioner kao pobjedonosno vodi kriminalca i to bundžiju. Ljudi napravili špalir. Ja pognute glave tek osjetih poglede. Mogli su me i ispljuvati, ja to nebi primjetio, jer sam se već unaprijed tako osjećao. Dolazimo do jedne jednokatnice. Ulazimo sa stražnje strane. U podrumu teška vrata, zatvorena. Vjerojatno ću tamo završiti. Odvode nas na prvi kat i tamo nas opet razdvojene staviše da čekamo. Bicikli su ostali tamo negdje vani. Sjedimo i opet čekamo. I opet kao i kod karaule prvo pozivaju Marijana. Valjda im je to praksa da prvo pozovu mlađega, da bi iskusnijeg lopova lakše ispreskakali. Nema Marijana i nema. Konačno izlazi. Vidim da nije loše volje. Sjeda na svoje mjesto i ulazim ja. Spreman sam na sve najgore. Sjedi milicioner s nekakvim činovima. Mora da je to načelnik. Već s vratiju osjećam nešto sasma novo. Čovjek s osmjehom odmah kreće u razgovor: 'Pa kuda ste se to zaputili?' Odgovaram: ' Preko Varaždina, Čakovca, Radgone, natrag za Varaždin.' 'Pa dobro, ali zašto baš tuda i zašto uopće tako?', pita me on dalje. I tada kao da me pogodio u ono glavno. Raspričao se ja o našim treninzima o putu i kondiciji, o Marijanovom papiriću s etapama i vremenima. Sluša on pažljivo. Zamislite, pa njega je interesiralo to što mi radimo. Konačno naiđoh na čovjeka. Ispituje potom o biciklima i o planovima. Meni sve žao, ali on prekida razgovor: 'Vidim ja da ste vi dečki u redu, ali ovo je pogranična zona i nesmije se bliže od 500 metara granici'. Ponavljam mu ono o nepoznavanju toga pravila i o tome da Ustav nisam tako detaljno proučavao. Upoznaje me s pravilom da će morati upoznati zagrebačku miliciju sa ovim slučajem. Takovo je pravilo. Slijedi konačno jedan srdačan pozdrav. Kaže da će nas dežurni odvesti do izlaza iz Radgone i neka nastavimo put Varaždina. I vodio nas je onaj isti koji mi je lisice na ruke stavio. Ispričava se uz objašnjenje da ovdje u pograničnoj zoni treba biti veća strogost. Kazuje nam kojim putem da idemo, ali mi znamo da je tim putem slabija cesta. Slijedi pozdrav i mi krećemo dalje. Već je bila poodmaklo poslijepodne. Kratimo trasu, ali ipak biramo bolji put. Navečer smo stigli do Marijanovih rođaka u Varaždinu gdje smo prenoćili. I tako sam izgubio nevinost spram instrumenata zakonske prinude. Dragi moji prijatelji još jedna priča izašla je na svijetlost. Marijan i ja još smo puno nabijali kondiciju. On je nabavio i novi bicikl. Bio je to sportski Dijamant. S njim se više nikako nisam mogao mjeriti i najčešće bi on otišao naprijed i čekao da ga stignem. Prošlo je čerdeset godina, a kao jučer bijaše. Nekim čudom ostalo je sve to zabilježeno. Sve je tu s osjećajima, zbivanjima ...... Kao da je stvarno. Dragi prijatelji sve Vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen |