| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Tuga u našim svijetovima počiva
- 14:54 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
U nikad započetom beskraju stvarnost naša. U prolaznosti koju doživljavamo krajujemo mislima našim. Svijet je što takovim ga vidimo krajevanjem, a kraja ne vidjeti. Da, to je tako. Vidim. Znam. Tvrdim. U viđenju i tvrdnjama svojim često slutim svijetove razne, jer namjera mi nije drugima svijetove rušiti. Koliko svijet jest ono što vidimo? Koliko svijet je ono što osjećamo? Koliko svijet je ono što mislimo? Koliko svijet je uopće da ikako dokućiti možemo. Zar dovoljno je priznati da svijetu sam kojega shvatiti ne mogu, vidjeti ne mogu, osjetiti ne mogu, dokućiti ne mogu. I putujemo životima svojim kao svijetovima svojim. Naučivši, što kakovim očekivati mogu, stvorio sam u mislima viđenje mogućnosti svojih. To osnova je predviđanja i očekivanja mogućnosti mojih. To osnova je želja mojih. To osnova je namjera mojih. To osnova je djelovanja mojih po svijesti mojoj. No nevidjeti mogu sve što život moj čini i time u zabludu sebe vodim tvrdnjom, da svijet je to po mjeri mojoj ili po bilo kojoj kako ga vidim. Uradim svašta i očekujem nešto, jer želje moje novu stvarnost slute. Činio sam to, da zadovoljstvo pribavim onom što sobom ga nazivam. Ali, avaj, ni jedno od spomenutog nije do po svijetu krhkom u meni. Ne vidim puno toga što stupovima svijeta moga su i van viđenja mojih, i van osjeta mojih, i van mogućnosti mojih. I u trenu neke sumnje pred vratima kraja jedne misli, što kao praznina jest. Ima li još nešto? Mogu li pretpostaviti? Čovječe kročiš li svijetom ili svijetovima svijesno ili nesvijesno? Gledam kako mi je dato i prihvaćam po datosti. Znam da nije to sve, već samo to što imam. Vidim da osjećaja ima i pokazatelja osjećaja drugih. Vidi radosti i tuge. Vidim nemoći ljudi da ovladaju svojim greškama. I ponovo ulaze u greške, što slične su prethodnima. Ljudi uče, ali kako ne vide da greške ponavljaju? Je li to do načina gledanja svijeta? Je li to do načina doživljavanja svijeta? Je li to do načina osjećanja svijeta? Do čega jest? Misli, što po meni viđenje svijeta moga tvore, razvijaju već tko zna koji puta, načinom istim, to što misliti ću da jest. Ipak vidjeh sumnju, što izložih je ovdje. Zar je moguće da korake krive činim u ostvarivanju želja svojih? Ta vode me lijepe slike očekivanoga. Radio sam da tako bude. Što na krivo ide? Svijet želja, što je to? Snovi moji što stvaraju spremnost da ih ostvarujem. Stvaraju neku napetost da činim nešto, što u svijetu je po željama mojim. I činimo tako lagodu neku u svijetu po željama našim, učvršćujući sigurnost u dijela što činimo ih. No krajnost naša u pristupu i djelovanju, te viđenju mogućnosti takovih što samo ih mislimo, što su dio svijeta po nama, ne uključuje sve što svijet događanja u stvarnosti čini. Svijetovi su tu i drugih, što čak i mijenjati se mogu. I vidjeh razočaranja i tuge. Vidjeh bola u nerazumjevanju po iznenađenjima. Svijetovi se ruše, što naslonjeni bijahu na svijetove drugih. Jesmo li znali što činimo? Jesmo li vidjeli sve što jest i sve što mijenjati se može i kako? Često u nemoći toj posežemo za još većim odstupanjima u svijetu našem. Mijenjamo nazore, da želje sačuvamo. I tako slijedom tim, taj svijet naš, tone u raskorake želja i stvarnosti. Znademo li što činimo? A želje ko slijepa snaga traže ostvarenje. Vladaju ljudima. A čovjek često, ko poslušni sluga želje slijedi, jer suprot tome jest praznina. Naravno, odstupanje jest praznina, jer slika po željama sva u blještavilu sve više jest, što ostavrenje je dalje. Jedino tako energiju sprema na putu namjera njenog ostvarenja. Kako mi to funkcioniramo? I stanimo malo. Ugasimo lažna svijetla. Pogledajmo sebe što činimo. Kuda smo to otišli? Ratovi, mrtvi i ranjeni na cestama, slomljene ljubavi, ubijene krave, zagađen okoliš, jagma, suze žalosnice, nezadovoljstva..... Čovjeće je li to rezultat svijeta Gospodnjega? Neki idu i stvaraju vješto svijet svojih želja uz pomoć onih koji ne razumiju. Uvjereni smo da to je jedino. Jedino po riječima, po svijetlima, dokazima staklenih nogu, po ponuđenim mrvicama. Tek poslušaj dušu svoju. Tek potraži ljepotu. Pokušaj voljeti. Pokušaj darovati svijet svoj, svijetu sretnih. Ne onima što sve uzimaju, već onima što znaju što je sreča. Znadeš li što je prava sreča? Malo otplovih kao i obično. Još jedna preslika slijeda misli. Još jedno nastojanje da kažem što mislim i vrednujem u svijetu i životu. Prijatelji i namjernici dragi voli vas Mladen |
Mala igra mislima
- 22:56 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
Povremeno u mislima pretpostavim nešto što bi predstavilo sliku onoga što mislim o sebi i pogledam što bi to ispalo. U trenucima srdžbe na sebe, zbog nekih neuspješnosti po nekim željama svojim, svašta o sebi pomislim u nekom negativnom ozračju. Stvari prođu i bura u mislima se smiri. Pretpostavka, međutim ostade. U nekim drugim trenucima ta pretpostavka plodno tlo mislima mojim daje. Osjećam da jesam, mislim da jesam, vidim da jesam. Djelujem i vidim rezultate djelovanja. Zar to nije dovoljno da stvori se zaključak, pa i u meni, da postojim? Postojim, stvaram, mislim, osjećam.... Pa ćemu uopće razmišljanje takovo, kada jesam, evidentno. Zar bi moglo biti da nisam? Tren je to koji novu pretpostavku rađa. Zar bi moglo biti da nisam. I kao i često slika se stvara u mislima mojim. Čovjek koji jest, a nema ga. Znam što on jest i u dubinama njegovim. Nestane, fiktivno, ali nestane. Praznina. Ništa, pa čak ni to. Što u trenu tih misli jest sa svime onime, što ja nisam? Što je s mojim okruženjem, pa i do onih neslućenih daljina. Što je sa svim zbivanjima vezanim na mene. Sve ono što ja nisam, u pretpostavci toj, nema sve one utjecaje što ja na to, što nisam, prenosim. Onome što nisam nedostajem ja. Sva ona zračenja, sav onaj slijed čestica, sve što u mislima svojim otklonih, nedostaje onome što ja nisam. Ja sam onaj kojega čini sve ono šta ja nisam. Cijela ona okolina bez mene postajati nebi mogla takova. I u slikama misli mojih, vidim. Sve što nisam vraća mene na mjesto moje, onakovoga kakav jesam, pa i sa pretpostavkom da možda nisam. Jesam, ali ne onako kako obično se misli. Sva cjelina svemira ne može bez mene, jer njen sam razultat na ovome mom mjestu. I svaka točka u svemiru stvarnost svoju ima u onome što ona nije. Kojega li savršenstva!!! Prošećem svemirom kojeg smisliti, mislim, da mogu. Koja predivna cjelina. I nitko nije do po svemu što nije. I onako kako emotivno mislima mogu, divim se svemu, divim se savršenstvu. Stanem pun hvale svemu. Svaka zvijezdica jest čimbenik mene i svakog stvora i atoma. U svijetu sam upravo takovom. Mogu ja svašta. Misliti mogu. U svijetu mome jest tako, ali otkolon, koga malo učinim, vidim. Svemire, što da činim? Ovo je rezultat tebe u točki ovoj. Učili su neki davni mlade da im divna čuvstva prenesu. Vjerujem. Imali su vremena gledati. I kako god gledao sve je jedno savršeno jedinstvo. Pa i kada se misli da nije je i po tome. Prijatelji dragi i ovim kraćim malim otkolonom tek da skrenem pozornost na vrijednosti koje nas čine. Ja u njima put vidim priznanjem. Ulazim u dio života velike zahvalnosti. I neznam kako da hvala iskažem do životom u poštovanju i priznanju svega što nisam, jer po tome ustvari jesam. Vidite li i vi to? Predamnom je put kući u Goricu, jer kod prijatelja sam na internetu u Zagrebu. Biti će to vrijeme sjedinjenja po svijesti, mada ono stvarno jedinstvo viječno postoji. Napuštam ovo pisanje s osjećajem ljubavi i radosti. Pozdravlja Vas i voli Mladen .... , istoga smo svijeta |
Na-stojim
- 11:21 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
Sve što činim, kao i sve što mislim, kao i sve što osjećam, jest po razlogu nekom. Pa i kada mislim da nije, jest. Svijet viđen ograničenošću mojih mogućnosti, jest meni pod sumnjom, da savršen nije. Život moj čini mi se kao slučaj, a time i kao nevjerojatan događaj. Kriterije imam svoje što mogućnost moja ih ograniči, a postupci kao da po njima viđenjem su podastrijeti. 'Svijet jest takav', često se čuje, često se misli, često se osjeća. Čovjek od pamtivijeka promatra, bilježi, luči. Prenose se spoznaje o svijetu u kojem jesmo. Na-uka nas uči znanjima prethodnih, što upriješe u problem viđenja. Radi se onim što se ima. Radi se tako kako se umije i može. I neznam zašto, ali od kada znam za sebe, nešto me nosi onome po čemu jesam na svijet ovaj došao. Kao da ranije ovdje bio nisam. Jesam li time dobar početak gledanja imao? Bilo je to negdje iz dubine mene. Kao da mi netko prvo reče: 'Ovo si ti Mladene.', ali ne riječima, što ih naknadno naučih, nego potvrdom jestva. I ne prihvatih to ustvari, već bijaše ono prije no sebe što spoznadoh. Ta kako bi i prihvatio, kada time tek postao jesam. Kao da dođe iz nekog kuta svemira. Kao da dođe iz nekraja nekog. Kao da početak ni ne bijaše, već nešto vječno isto. Prostor i vrijeme ne bijaše po meni. U istosti ih nema. I prva misao i prvo kazivanje stvori otklon od istosti. Krenula je njihaljka. Stvorio se svijet života. U meni je postalo biti, jer biti ne mogaše bez mene. Je li to čin postanka, što po meni ograničenih mogućnosti, viđen jest. Dato mi je nešto baš takovo, a trud neki jest svemu. Promatram već godinama zbivanja. Viđam srodnike u svijetu svome. Jesu li oni netko drugi, što kao i ja dolutaše neznajući kuda? Jesu li i oni došli iz nekraja nekog ili istog? Odakle si ti došao, čovječe? Kuda ideš, čovječe? Gdje smo mi to? Gledam i vidim kako se razvija nešto od nečega. Vidjeh da mi je dato viđenje slijedova na moj način, a način taj prikazuje mi da postoje sličnosti, da postoje pravila, da postoje zakonitosti. Da to vidim, trebao sam i pamtiti, jer kako znati da nešto je pravilo, ako prethodno upamtio nisam. Tako u gledanju mome misao i pamćenje važno mjesto imaju. Vidi, vidi, pa to se tako događa. I vidjeh pravilo i znadoh, da će se nešto u nekim uvjetima desiti. Predviđati bi se reklo, mogu. Da, ali u granicama svoje nemoći. I sve tako vezu ima. U svijetu materijalnom sve su pravila i zakonitosti. I kada nešto hoćeš, to je radi nečega. I kada nešto nećeš i to je radi nečega. I kada nešto radiš i to je radi nečega. I kada nešto odlučiš i to je radi nečega. I kada odlučiš da nećeš činiti nešto radi nečega i to činiš radi nečega. Što ja u ovome svijetu tako mogu? Mogu li išta? I stanem na mah. Sada ću nešto odlučiti, ali sam. Otpustim u mislima sve. Tek trun ostavim, tek da jesam. Činim li to ja? Tresnem li bilo što bez misli, po čemu je to? I misao što iz mene izlazi nastaje po pravilima razmišljanja u fizičkoj domeni funkcija mozga. Ni tamo nije ništa do u vezama materijalnoga svijeta. Mogu li išta? Koga da pitam, jer ja nemoćan sam odgovora dati po sebi, a toliko daleko otišao sam da se i sebe odričem. Po čemu stvoren sam? Ima li koga po kome jesam? Odrčem se misli svojih. Neka bude po onome tko me stvori. Odricanje to, jest molba, da se prihvati stanje ovo moje. Odricanje jest molba da budem po vrijednostima stvarnim. Odricanje je molba da budem onaj što stvarno jest. Odricanje je molba da zabludama ne činim greške spram svijeta u kojem jesam. A greška, što je? Vi što do mene jeste, što pitate se isto ili ne pitate; vi što lutate i zatečeni budete u stanju neželjenom; vi što molite za dobro po svijetu kakovim ga vidite; Vama, hoću reči da razlozi patnji i bolova vaših u vama jesu. Život nije što ovakovi ograničeni vidimo, a želimo da po njemu bude stvarno to što mislimo. Pobrakani su krumpiri i jabuke. A život sav u nekoj vezi jest. Jest jedan jedini, a mi kao da svaki na svoj način ga vidimo. Kao da su tu nebrojeni životi po neznanjima našim, po nemoćima našim. A jedinstvo sve nas hrani. Duh jest samo jedan, a u toj raznolikosti svijeta gledan je na razne načine. Tako je to u svijetovima našim. Svijetovima misli što oslobođeni nisu zabluda naših. I bude to mnogima lijepo. Kao lijepa igra, ali povremeno i tuga i boli. I kao da se neki plamičak digne iz vatre stvarnosti i takav slabašan ode put ničega. Svi smo mi jedno, ali nekim 'čudom' kao da svaki iz svoga kuta isti život gleda. Vidimo ga različito i kazujemo: 'Moj život.' I ovim trudom, da bolje vidim sebe, vidjeh da jedino po Tebi jesam. Moć zablude svoje odstupiti ne mogu, jer takav jesam. Tek molitva za prosvjetljenje jest. Mogu li ovakav vidjeti? Ta zar nije veliko i to da vidim nemoć svoju. Ne kolika je, već da sam svijestan je. Znam da će jednom u vremenu svijeta moga doći stanje jedinstva, a do tada molim Te, da životom svojim ne remetim sklad po kojem dobrota jest. Vidim da dobrota jest poštivanje dijela, koja potvrđuju stvarnost svijeta, ne već po dijelima zabluda. Bol što osjetim neka me vodi put radosti svih kojima radost pružiti mogu. Neka i u mome svijetu bude svijet jedinstva života što po Tebi jest. Prijatelji dragi želim vam svima izbor puta sreče i radosti. Stvaran svijet ne možemo mijenjati, do promjenama sebe. Postoji taj put. Tražeći smisao svoga postojanja, nalazim ga. Prilazeći tako osjećam radost i oduševljenje. I sada ti dajem misao, osjećaje i ljubav svoju, jer njima pravo mjesto jest u Tebe i hvala što to vidjeti mogu. Znam da sve na ovome svijetu po ljubavi jest. Prijatelji dragi, djeco istoga nam oca, otvorite oči i barem hvala osjetite. Svi smo mi braća po Njemu. Hvala ti što izgovorih ovdje navedeno. Tebi jest. Ja tek pokušah barijeru otkloniti. Dječak što viri ispod hrpe zabluda i gluposti. Radujem se, hvala I ljubav moja svima vama dragi prijatelji, braćo |
U svijetu misaonih igara
- 23:04 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Još u ona, za mene davna vremena, kada sam bio dječarac predškolske dobi osjećao sam neku privlačnost problemima. Sjećam se kada me kao malenoga tatek vodil gradom i kada sam ugledao šahovsku ploču među igračkama. Nekako me nešto vuklo tome. Već u ranim godinama kao osnovnoškolac volio sam igrati šah. Sjećam se kako sam na tavanu naše jednokatne zgrade radio šah-turnir. Pojma nisam imao kako se slažu parovi. Sakupilo nas se klinaca iz susjedstva i neki glas iz mene me pokrenuo u pravljenje natjecanja. Muku sam mučio s rasporedom tko sa kime kada da igra i sve to nekako priveo kraju. Vidio sam da nije to tako jednostavno slagati. Nije dugo prošlo i naučio sam kako se radi berger sistem za parove turnira. Šah mi je dugo bio glavna igra. U četvrtom razredu osnovne su me stavili u reprezentaciju škole i sjećam se da smo igrali na Ribnjaku 1955 nekakvo pionirsko prvenstvo Zagreba. Dobio sam tada i diplomu za sudjelovanje, koju sam dugo čuvao. Bio je na njoj onaj pozlačeni pionirski grb. U višim razredima osnovne malo se igralo u školi šah, ali kada je što bilo potrebno, bio sam u reprezentaciji škole. U srednjoj tehničkoj sam već bio veći i poduzetniji. U razredu sam se odmah skompao s Dragutinom, kasnije smo ga prozvali Tumpa, koji je isto bio jak u šahu, mada jer ono jak relativan pojam. Razgovarali smo s drugim dečkima u školi, jer to je bila škola uglavnom muškoga sastava i okupila se jezgra učenika koji su pokrenuli jače organizirano bavljenje učenika šahom. Uključili smo se u srednjoškolsko šahovsko prvenstvo kao Srednja tehnička škola. Protiv 7. i 2. gimne nismo imali šanse. Imali su sastav 'strah i trepet'. Da ne spominjem Cebala, Antunca, Desnicu, Kovača, pa Marangunića, a ponekoga sam vjerojatno sada i zaboravio. Mi smo za njih bili paceri, ali je tu ipak bila volja za igranje šaha. Mene su dečki često stavljali na prvu ploču. Rekli su: 'Smud ima šanse izvuči remi'. On se ionako samo brani i bunkerira. Na niže ploče su sjedali lovci na pobjede, oni koji često uletavaju u okršaje bez velike izvjesnosti na bilo što. To je ono, kao kada lupate bez veze, pa ako udarite udarite. Ja sam puno razmišljao i obično vidio puno toga što mi protivnik može opasno uraditi i branio sam se. Nije bilo vremena za još neka smišljanja što bi ja njemu. Ubrzo smo se Tumpa i ja učlanili i u šah-klub 'Mladost' u Račkoga u Zagrebu. Tu sam u periodu srednje škole proveo najviše vremena. U klupskim prostorima najviše smo Tumpa i ja provodili uz stari biljar. Sjećam se da je gljiva bila poput one za štopanje čarapa. Na oglasnoj ploči su bile tablice turnira u toku, netom završenih, a i obavijesti o prijavama za nove turnire. Upisivali bi se. Bilo je tu puno raznih partija. Ulazio sam u njih jakih emocija. Porazi su me naprosto boljeli. Nisam baš daleko dogurao. Bio sam 3. kategorija i krenuo na 2., ali tada uskoro prestajem sa šahom, jer upoznadoh jednu novu igru. Sjećam se kako sam jednom išao kući pješice od kluba, do iza Dinamovog stadiona u Maksimiru, nakon što sam izgubio partiju šaha u klubu. Bio je to put razgovora samog sa sobom. Trebalo je sanirati duhovnu ranu zadobivenu porazom. Nisam imao nikakove alternative. Već ranije sam zaključio, da je meni stran svijet kakav ima većina mojih vršnjaka. Nisam ni znao, ni mislio, da mogu osvajati neke djevojke. Kako je uopće moguće nekoga osvajati. Oni odlaze na plesnjake, tamo se drmaju, a poslije..... Čuo sam od njih mnoge priče. Nisam mogao ni zamisliti, da se svijet onih divnih osjećaja razbije o neke grube odnose. Meni je to bila suprotnost vrijednostima života. Oboje čine sve, da bi na kraju samo to bilo to. U šahu toga nema. Igraš i koliko znaš i umiješ, ostvaruješ rezultatom. I tako sam se opredjelio za pravedniji sustav, ali priroda traži svoje. To se u mene pretakalo u osjećaj manje vrijednosti za neke prirodne djelatnosti. Vjerojatno sam djevojkama izgledao kao prepotentan umišljeni frajer, koji igra šah i pravi se važan. Pod kraj srednje škole sam sa prijateljem Đorđem počeo igrati go. Nakon nekoliko godina zavolio sam ovu igru. Tražio sam smisao u njoj. Nalazio područja što su poput čitavih nevidljivih svijetova. Vidio duhovne pristupe i razvijao sve više fine odnose. Igrajući kao da se odlazi u svijet neke komunikacije u prostoru gdje nema svijetla, već se nalaze ljudi nekim drugim vrijednostima. Koliko puta, onako zamišljeni, susretnemo se pogledom i nastupi osmjeh. Obojica ili oboje znamo gdje smo bili. Reklo bi se, sreli smo se u mislima. Vrijeme je prolazilo, a ja sam i dalje imao svoj svijet. Sa 27 godina desilo mi se, nekako spontano, nešto što se nisam nadao. Kao neki vulkan me zadesilo nešto. Prvi puta onako smotan. Prvi i jedini puta za daljnje tri godine. Bilo je to kao neki san, a znao sam imati takove snove. Igrao sam i dalje go. Napredovao u snazi. Osvojio i majstorski dan-naslov. Bio i prvakom Hrvatske. Druga strana života mi je bila ko u invalida. I tada mi se desilo nešto što je ličilo na matematiku. Ona sama bez ikoga. Roditelja nije imala. Bila je posvojena iz doma. Raspala joj se i obitelj u kojoj je bila posvojena. Otišla odande i nekako se snašla i zaručila. Nesretnim slučajem stradao joj je zaručnik i propala pripremljena svadba. Bez posla, bez sredstava za život u podstanarstvu. Kod zajedničkih prijatelja, bračnoga para, nalazim se s njom, ja igrač misaonih igara, zaposlen, kod roditelja, star 31 godinu. Da nije bilo ranije spomenutog događaja, bio bi još nevinašce. Njoj 19 godina. Matematički, prilika. I krenulo je nešto u niz od 27 godina. Njoj 46, a meni 57. Meni sve izgleda normalno. Danas se pitam, što znači 'normalno'. Pa valjda igranje goa, odlazak na posao, imati ženu i djecu. Kakva prozaičnost?! Nešto je puklo. Nemam pojma što se to zbiva. Svijet nije takav kakav ga zamišljam. Igrajući go u nekom svome svijetu, zanesen mislima, nisam ni primjetio u što se zajedništvo pretvorilo. S mukom je otišla od čovjeka, koji je tamo negdje u svijetu svome. I trebalo mi je podosta vremena da uopće shvatim, što se to desilo. I da sada opet kažem. Oni normalni znaju što treba. Da! Godine su već poodmakle. Što bi ja to htio? Kao čovjek koji cijeli život nešto razmišlja i analizira, mogao bi svašta u tome vidjeti i prikazati. Predstaviti elemente događaja, razložiti činjenice i opisati aktere. I razloge bi mogao nalaziti, pa i neke krivnje postaviti. A život polako zamiče, za ugao neki, na vremenskom putu. Kao da to nisam ja i kao da se meni nije ništa desilo. Ta zar sam mislio, da se svijet vrti po nekom mom pravilu? Zar sam mislio, da mogu cijeli svijet i život razumjeti. I nema u meni više nekog osjećaja prema onoj što ode. Otišla je na bolje, već i time što se rešila onoga što nije dobro. Sve je relativno. Nije dobro bilo ni prije toga, jer trebalo je vremena, da potpuno pukne, nešto što je vezano bilo mojim sljepilom. I dalje igram go i razmišljam. Čini mi se da ponešto i vidim i dajem si za pravo ponekoga i savjetovati. Išao sam kroz život nekim čudnim putem. A i kako bi čovjek koji život u mislima provodi, pa i kada je aktivan na putu tijelom. Sve je više tragova, a tragovi sve blijeđi. Košmar nije, jer to priznati neću. Znam kako se zadržati, pa makar i u prividnoj normali. Sve će to normalno otići u ropotarnicu života. Neko vrijeme će se pamtit, a onda sve više biti tamo, gdje sav svijet prošlosti jest. Zaborav će izliječiti sve. U mene oćito to i nije nešto bitno i veliko bilo. Ipak četvero mojih anđeleka i dječica što ih sljede i slijediti će ih jesu ili budu. Ipak je vrijedilo. Djeco moja, vaš stari vas voli. Bilo je sve to nekako na krivo, ali je bilo. Izvuklo se što se moglo. I još će neko vrijeme trajati. I još će kamenčića kroz prste proći. I biti će i kombinacija i srdžbe na sebe sama. Nekako na ovom blogu dajem sebe. Možda ponetko nešto primijeti što vrijedi ili ne vrijedi, jer ipak je ovo neko iskustvo. Ta čemu imati tajne? Zar treba neku sigurnost čuvati? Čemu? Znam kuda idem. Prijatelji dragi želim van sve dobro. Ako ste nesretni, znajte, ima i većih hajvana od vas, koji ne žele ni priznati. Ja sam ipak krenuo. Sve vas lijepo pozdravlja i voli vaš Mladen |
Misao, što .......
- 13:25 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Misao, što svoju stvorenost nalazi tek u odnosima, upire se usporednu sliku stvarnosti činiti. A slika ta jest ko materijal dostupan mislima i promjenjiv kvalitetom poput nje. Slika svijeta, svijet po meni, svijet. Vrijeme kao da je stalo u pauzi nekoj, kada samo misli jure. Tek poneka sitnica uleti zapažajem iz nekog surovog svijeta, gdje te promjenjivosti mislima nema. I stoluje osjet neki da jesam. Ja. Na carskom mjestu svih misli mojih i kao da ih i ukinuti mogu. Mogu li? Što bih bez njih bio? Što bi svijet moj bio? Car ničega! Tek ostao bi svijet onaj koji je i bez ikakovih misli, a u kojem i misli mogu postojati, ali ne i svijet po njima. Ima nešto po ćemu svijet, taj stvaran, dopire i u misli moje. Priznajem ga i jedinog ga kao stvarnoga vidim. Osjetila moja promjene po njemu podastiru mi. Meni, caru izmišljenoga svijeta, što stvarah ga od rođenja svoga, načinima stvaranim milijarde godina. I bi jednom, a i više puta jednom, nešto. Nekako namjera opstanka nasta. Na nebrojenim primjerima pokušavalo se opstati, a vrijeme neorganiziranosti odnosilo nakane bivanja. I kao bi promjena, a potom ustrajnost. Već to kazuje, da jest nešto nastalo. I kao često u životu, nastojanja promjene stvaraju svoju suprotnost. I primjera je nebrojeno gdje nositelj promjene zasjedne i brani ono što promjenu donosi i stvara tako ustrajnost čekajući nove nositelje promjena. Vječna je to borba. Došao sam u život ovaj kao novi. U cjelosti i po sebi nosim novo. Novo, bićem novim. Otkrivah životom, po nebrojeni puta, vrijednosti, što ih skoro svi prije mene otkrivaše. Nosila me sila promjene, sila spoznaja, sila viđenja. U svijetu stvarnom nema moje, tvoje. Osjećaj, što je? Čestice vremenom svoja stanja mijenjaju razložno. I kao da u određenim uvjetima samo određeni proces slijedi. To tek ljudska misao može pretpostavljati, da možda nije tako, jer u svijetovima naših misli svašta možemo. I jednom ili više puta neka sila činila je promjenu koja je nastojala opstati. Iz nastojanja toga, milijardama godina, u nebrojeno pokušaja, stvorena je prividna opstojnost. Opstojnost po željama našim, što u konačnosti ipak poštuje osnovu svijeta stvarnog, gdje sila promjene nadjačava. I čitav taj sustav, kojim se nastojanje održava, prenosi načine opstanka u vremenu i načinu što većem i što boljem. Borba je to za dulji i bolji život. Pitam se često, za razloge toga slijeda. Kao da odgovor životnih razložnosti u tome počiva. Promjena i nepromjena. Čovjek životom obdaren slijedi puteve date mu. Razvija svoje sisteme odabira i ne znajući da i oni su podložni osnovnim zakonitostima svijeta. Stvara kao za vječnost. Nastoji čuvati vrijednosti i često želi i vrijeme da stane ili barem uspori. Promjeno, našla si sreču i misliš da je ona to. A svijet, i dalje igru svoju igra. I jednom tako samo suze ostaju. Vrijeme stati ne može. Ne za nas, ljude. Takovi smo stvoreni u sustavu gdje ograničeno koristimo resurse svijeta stvarnoga. Vremenom smo ograničeni, a to i naše želje vremenu podaje, i pored svih želja naših, da tako ne bude. Stojim zdvojan nad ta dva svijeta. U svijetovima našim radosti i tuga naših, duša traži put u prostorima beskraja. Osjećaji nas vode putevima svijeta po nama. Kako zadržati smisao svoga postojanja? Vidjeh zabluda što praznine i tuge ostavljaju. Vidjeh bola kojeg ne osjeća do onaj koji ga nosi. Tužne djece. Posrnulih u nadanjima. I sve to svijetovima njihovim. A ja kao da tržim vrata svih odgovora, čarobnu formulu. Što to u svijetovima našim nas vodi putevima bola. Uvjete u svijetu svome velikim dijelom sami stvaramo. Prikazujemo, mislima svojim, sebe u svijetu stvarnom, a to smo u svijetovima našim. Svijet naš velikim dijelom želje čine, što stvorene su mislima našim. Ostvarenje njihovo često je u svijetu stvarnom. Kao da smo na dva kolosijeka. Tu je izvor velikog broja zabluda. U svijetu stvarnom nema posjedovanja, mada nam se to u svijetovima našim čini. Kako išta može čije biti? Sve što postoji je to što je. Čovjek posjed svoj širiti želi. Tu je novo područje zabluda. To funkcionira dok prividno ide, a poslije su lomovi, jer posjednici su obično nemilostivi kada se njihov posjed dira. Darivanje. I ovo se naslanja na posjedovanje. Mogu li išta darivati? Darivanje nije materijalan čin. Materijalnost u tome je još dio zabluda. Dar je ljubav i poštovanje. Netko ne može to predstaviti do materijalnim darivanjima. A dar nije na vagi. Dar jest poruka, a o istinitosti poruke ovisi često sreča darivatelja. Ovdje često zabluda bude, jer neuzvraćena ljubav kod iskrenoga darivanja nebi smijela izazivati bol. Razmišljam tako i logično mi, a ni sam s time nisam na čisto. Logiko, istino, kuda me vodite? Ta ja samo čovjek u svijetu svome. Teško je kada netko strada zabludom drugih ljudi. Tu najčešće vidim djecu. U svijetu jurnjave za materijalnim dobrima djeca su često zaboravljena i postoje tek kao činjenica. Mnogo ih je i napuštenih. Puno ih je sa stečenim i naslijeđenim poteškoćama. A životi njihovi put traže, a većina oko njih samo juri nekim svojim putevima u svijetovima svojim. Zapažam puno toga i pitam se: 'Što je ovo?'. Jesmo li besćutni ili u vrtlogu svojih, većinom, nerješivih problema. Ti problemi nam zaklanjaju vidike. Slijepi smo često za probleme drugih. A jesu li ti naši problemi uopće problemi. Zbog krivih gledanja čovjek često krivo radi. Tada nije problem što rješenja nema, već u načinu rješavanja. A već rekoh neke od zabluda su, što su po gledanju mome takove. I kada pred počinak sjednem uz rub razvučenog trosjeda, na kojem tijelo ostavljam noću, da opušteno boravi do dana novoga, ispraćam duh u neki dio svemira, naviru mi misli. Nastojim dokučiti ono nešto. Kao da prestajem postojati, a ovo u meni slijedi put neki. Nalazim ono što svijet je moj. I vidim nemoć po željama svojim. A želje jesu i nije moguće tek tako odbaciti ih. Otvaram dušu i srce svemu što po svijetu mome jest, jer tu put počinje. Obraćam se Tebi Gospode, jer, sam, zablude svoje razumjeti ne mogu. Znati i razumjeti? Korake činiti ću, jer oni su dijelovi života. Neka svaki korak moj po tebi sviješću mojom bude. Neka drhtaji i boli moje ljubavlju poneseni budu. Sjedinjen s Tobom polako na počinak odlazim. Atomi, svijetlost, materija, prostor, vrijeme..... su more na kojem kao pjena na valovima živote naše ispraćaju put nemjerljivih prostranstava. Dragi prijatelji i po prikazu ovom neka moj pozdrav Vam ide i znajte voli Vas Mladen |
Vrijeme – prostor ?
- 12:55 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
I u razgovoru s prijateljem, koji je završio studij fizike u ona vremena unazad oko 20-tak godina, postavih mu problem. Nešto me kopkalo. Logika mi bila narušena u osnovnim stvarima mog gledanja stvarnosti. Svijetlost se širi brzinom svijetlosti. Dobro, recimo prihvatim to. Kažu da je ta brzina konstanta. Mogu to razumjeti. Kad jednom svijetost krene, ona je svijetlost i širi se tako kako se širi. Prihvatim te dvije činjenice i vrtim način svoga gledanja u fiktivnim, ali teoretskim, a po meni i praktičnim situacijama. Nalazim se na tijelu u svemiru koje je u ravnoteži kao cjelina po sebi. Drugo tijelo, koje je također u ravnoteži kao cjelina po sebi, se kreće u nekom smjeru. Ravnoteža i stabilnost na oba tijela, ali se oni udaljavaju sa, recimo, pola brzine svijetlosti. Oba postoje kao materijalna tijela jedno prema drugome. Da bi to lakše shvatili pretpostavimo da su ta tijela u različitim sustavima ili galaksijama. Možemo si obojica to pretpostaviti. Sada ja udaram pitanjem, koje počiva na slijedećoj pretpostavci: sa jednog od tijela krena svijetlost u smjeru udaljavanja tijela. Pitanje glasi: 'Kojom se brzinom kreće takova svijetlost u odnosu na ono drugo tijelo?' Da budem još jasniji: 'Tijela se udaljuju s pola brzine svijetlosti, a svijetlost ide brzinom svijetlosti. Za ono drugo tijelo bi trebalo to svijetlo iči brzinom svijetlost plus još pola brzine svijetlosti, kolika je brzina udaljavanja tijela.' Dakle logički i osnovom znanja koje imam, to je brzina svijetlosti od 1,5 brzine svijetlosti. No, dobro, tako govori logika. Takove situacije su stalna pojava u svemiru, ali da li mi to dobro vidimo. Rekoh da je brzina svijetlosti konstantna. Ona nemože brže od brzine svijetlosti. Pa taj efekat je na djelovanju već i kada upalim baterijsku lampu i idem natraške, samo što je to izkrivljenje toliko maleno da je praktički nemjerljivo. Nekak mi se čini da se i Albert s tim zanimal. Čist mi zgleda nevjerojatno, da se i puno drugih dečkih ni našlo pred problemom u svezi navedenoga. Gledaš ovak, pa gledaš onak i sve nekak zgledi da nekaj vredi na ovaj, a nekaj na onaj način. Malo mi čudno da sve to tako stvarno može stajati kao osnova svemira i postojanja. U prošlom sam postu prikazal sve kao energiju, a sada se tu događa i nešto sasma neočekivano i sa brzinama širenja. I kaže se da nema veće brzine od brzine svijetlosti. Tu su pod udar kritike došli prostor i vrijeme, jer oni figuriraju u prikazu brzine. Sve me to podsjeća na Sira Isaaca, gdje je govorio o gravitaciji, a u novije mu vrijeme dodali tome, da to vrijedi samo u uvjetima poput Zemlje ili tome sličnim. Sada je i vrijeme, a i prostor upitna vrijednost, ali se mogu takovi kakove ih znamo, koristiti na Zemlji. Ma da, malo sutra. Ja vidim da je stalno prisutna pogreška, mada se može reći toliko sitna, da skoro je ni nema. Ali, ima je!!! I tak je Albert za svoja gledanja uveo pojam dilatacije vremena. Na tu temu su neki počeli izvoditi zamišljanja o vremenskim strojevima. Kažu odeš u svemir i juriš bjesomučno nekom raketom i kada se vratiš za recimo 20 godina, ovdje prošlo nekoliko stotina godina. Kako ljudima odmah mašta radi?! Mene samo zanima gdje sam ja to? Što je ovo gdje postadoh? Odjednom ni vrijeme nije više vrijeme. U nekim uvjetima ide polaganije, a u nekima brže, a sve to nije moguće mjeriti vremenskim instrumentom, već samo usporedbom njihovih rezultata. Kak je sve to relativno. Ja tu nebi sve na vrijeme prebacio. Ima tu prste i prostor. Ako si na tijelu koje se kreće, vrijeme lokalno ti je vrijeme, ali se razdaljina smanjuje. Pak je tak kak i od kud gledaš proces. Ono što je meni ovdje važno, je to da je to stvarno tako! No, u našim skromnim razmjerima života je zanemarujuće. Hvala Albertu, genijalcu, kojega su u njegovim počecima školovanja čak smatrali ograničenim. A ste vidli koju je slobodu imao. Nisu je oni njegovi u školi mogli ni vidjeti. Zato bi kazao, da je pravilno pustiti slobodu misli i gledanja. Kada vam se čini da neko melje gluposti, poslušajte ga pozornije, da nebi bila glupost na vašoj strani. Koliki su ostali na njoj i ne vidjevši je. Svi smo mi sačinjeni istinom, i vrijedi je tražiti, pa i u mislima tamo gdje vam se i ne čini. Kolikih sam i ja bisera čuo od djece s kojima radim na gou. Još nisu opterećeni obaveznim glupostima. Ja opet malo za dušu. Možda me netko i pročita. Možda se nekom otvori i neki prozorčić, a možda netko komentarom otvori koji i kod mene. Svijet je čudovit i nije takav kakvog ga mi vidimo. Sastavni smo dio života ove nam drage Zemljice. Poštujmo je i čuvajmo, jer pojma nemamo kako je tamo drugdje, a stvoreni smo ovdje i za ovdje. Dragi prijatelji sve Vas lijepo pozdravlja i voli vaš Mladen |
Energija – materija ?
- 13:50 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Kako napisah post raniji, misao ne stade. Vrte se misli u svijetu što sam ga postavih. Svijet taj granice ne ima. Sam mu ih ne htjedoh dati. Tamo u krajevima njegovim jest sve ono što još ne razumjeh, al tamo jest. Odredih tako. Ne, nije to mrak. Čak što više jest svijetlost što je još svijetom ovim ne spoznadoh. Rekoh: 'Kritiku sebi samom dati trebam.' Izrekao sam nejasnoće i nedorečenosti. Javlja se ono moje ja što stalno nadzire onog izhitrenjaka, koji ushićen kreče ne čekajući, pod pritiskom mogućih spoznaja. Idem dalje u prostranstva neotkrivena; idem dalje u viđenje stvarnosti kojom sam i sam činjen; idem još dublje u otkrivanju onih, još sitnijih čimbenika svijeta po meni, s uvjerenjem da sam bliže viđenju svijeta stvarnoga; idem jer ne mogu da ne idem. Lepršavim pogledom u svijet viđenja po svijetlosti; u svijet viđenjem, što mislimo da jest stvaran, a stvarnot ta tek viđenje jest. Viđenje, a kakovo? I nije to samo otklon viđenjem, već i otklon po zamišljenoj stvarnosti. U mislima našim; viđenju našem; spoznajama našim, realan je svijet to što pretpostavljamo. Svijet je to materijalan, na kojem se, kao pjena na valovima, stvaraju svijetovi naši. I stade misao na svijetu materijalnom. Materija? Stvar? Predmet? Prošle su godine učenja, kada stariji, ranije naučeni, prenosiše znanja. Učio sam nešto o elektrici. Bilo je nešto o elektronima, pa i o onima slobodnima, bez kojih električne struje bilo nebi. Učio sam iz fizike i o materiji i njenoj tvorbi. Bilo je govora o elementarnim česticama materije. Od prvih informacija o njima moje se zanimanje odredilo. To je to! I još kao mladi srednjoškolac odlučio sam se! Atomska fizika je moj put! Vidjeti ću te atome, elektrone i smisao po kojem je sve ovo sačinjeno. Još u srednoj sam školi sam nešto tražio. Spajao razne formule, ali u smislenom i logičnom redu. Znao sam na mogućnost da se uđe u zamku zbrajanja krušaka i jabuka, a i ne samo toga. Svako iskazivanje formulama treba imati svoj realan smisao. I vidjeh nešto zanimljivo. Pričalo se tada o dualnoj prirodi svijetlosti. Kao ono, može ovako, a može i onako. Kak se zeme. Kao sve je relativno. Ali ne prihvatih to tek tako, čak i odbacih. Imao sam tu slobodu, a da me profa pita bio sam spreman i jedinicu dobiti, ali uz svoja obrazloženja. Nisam bio pitan, a svi s kojima sam o tome u razredu razgovarao nagovarali me da se javim. Kasnije sam nakon niza godina razgovarao i s ljudima što su doktorate spremali o tome i mogu reči da su mi ukazivali na neke granične momente u fizici kada se sve to tumačiti može nekim prikračivanjima. Očito mi to gledamo na neki statičan način, kao i sve u životu. U moje vrijeme, a neznam kako to sada tumače, govorilo se o dualnoj prirodi svijetla. Kao može biti val, a može biti materija. To je valjda kao odgovor na to što je to svijetlo, a svijetlost je u nekom momentu ili ovo ili ono. Nikako ne istovremeno, kako sam ja to, poput maloga Ivice vidio. Zamislite zraku svijetlosti. Ona je neki val energetski što putuje prostorom brzinom svijetlosti (valjda u odnosu na nas). Podliježe nečemu što nazivamo pravilima kretanja valova. O tim stvarima govorio sam na neki način u postu prethodnom. Naleti li na prepreku prestaje njen put. Prenosi energiju tijelu na koje je naišla, pa tako zarobljenom povećava njegovu energiju ili čak i masu. Striček Albert, meni jedan od posebno slobodnih ljudi u pristupu stvarnosti, učio je ljude svom viđenju elementarnih procesa u prirodi. Izradio je onaj nama famozan odnos E=mc(na kvadrat) (nezanam kako na tastauri nači ono na kvadrat). Veli on da su materija i energija ista stvar samu u drugačijem stanju. Stvarno zanimljivo. To su provjeravali ljudi u nuklearnim reaktorima. Nema milosti u čovjeka. Dokazati se mora na način da bi svi razumjeli. Stričeku je Albertu kasnije bilo pomalo žal, što je to drugima kazao. No, da ja dalje gledam sve to. Vidim kako je to jednako i ne mogu opet to samo tako prihvatiti. Nešto me kopka. Kako da to postane čas ovako, a čas onako. Imam neke samo svoje pretpostavke u pokušaju samoobjašnjenja. Znam da me drugi nebi razmeli. Oni su većinom učeni i prihvaćaju gotove šablone i formule i za njih je to dovoljno. Meni ne. Sjećam se priče o elektronima u gornjim enegetskim elektronskim ljuskama. Njima samo malo energije treba da se oslobode i putuju do slijedeće postaje. Tako elekrična struja to koristi kada na izvoru struje napon daje potisak elektronima. Taj potisak uz veliki broj tako pokrenutih elektrona daje energiju. To je za struju u kojoj elektroni ostaju elektroni. Oni putuju unutar vodića prelazeći put skokovima od ljuske jednoga do ljuske nekog drugog atoma ili idući dalje. I sve suma sumarum je u nekom kretanju elektrona. Taj potisak začas prolazi vodićem, ali elektroni kao materijalne čestice idu puno sporije. To je jasno. Ali što je sa svijetlošću. Idem opet u elementarne čestice, ako one uopće jesu elementarne, mada mi izgleda da bi mogle biti. Za danjega svijetla, a i svijetla uopće, zrake svijetla padaju na predmete. Dio svijetlosti se reflektira, ali pod uvjetima predmeta na koji padaju. Neke predmet i upije i povećava svoju energetsku zalihu. Što se ustvari događa u onom sitnom prostoru gdje zraka svijetla pada na predmet? Dolazi svijetlost, a to je energetski val promjenjivih vrijednosti polja koje je čine u smjeru puta svoga na predmet. Putanja se prekida, jer predmet je prepreka. Dolazi do sraza s jednom od čestica predmeta. Dvije su mogućnosti. Prvo je da se zraka apsorbira i tada nestaje komponenta puta. Ta energija ima promjene polja u svim smjerovima. U putanji je bila promjena okomita na smjer kretanja gledano u sustavu kordinata dvodimenzionalnog prostora. Treća dimenzija je bila u smjeru putovanja zrake i u toj dimenziji došlo do sumiranja komponenti koja za rezultat ima takovo kretanje zrake svijetlosti. Meni to izgleda OK. Kada to uslijed nekih razloga stane vraća se komponenta treće dimenzije promjena i nastaje stojni val, a energija putovanja se prenosi prepreci. I to mi je po meni jasno. Događa se potpuno razumljiv proces. Druga mogućnost pri dolasku svijetla do prepreke je njeno reflektiranje po uvjetima refleksije sa te prepreke. Spomenuh stojni val. On se ne kreće, a iskazuje se promjenom elektromagnetskih polja u sve tri dimenzije. To je ustvari osnova materije. Ako tako jest, a čuo sam te teze, onda je sve jasno. Sav svijet je sačinjen energijom. Promjene su to raznih polja. Sve mi je to jasno, samo se pitam što je to električno polje, a što magnetsko i još poneka složenija, a možda i jednostavnija polja. To je za nas žive ljude kao ništa, a može se osjetiti. Da i taj osjećaj i mjerljivost jest po kvaliteti polja. E sad, tu je ono značajno. Ulazim u svijet tamo u sitne dijeliće što ga čine. Sve ovo jest različito stanje energije, a ona je kao što i biva, stanje raznih promjenjivih polja. Sad si sve to gledam na način kak mogu. Tu se mijenja nešto što nemogu vidjeti. Ušlo se u osnove po kojima se uopće i gleda. Sada si zamislite kakav je to svijet. Postoji samo ništa što se mijenja. Bi se reklo samo promjena, ali čega? Polja? Pa lepo, polja! OK. Kad-tak o tim promjena mislim i mi se čini, da te one postoje i djeluju i u realnom svijetu. Mislim na ovaj naš, što ga mi vidimo na naš način. Ipak te promjene ne vidimo, tek tu i tamo njihovo djelovanje. E tu se sada sjetih Nikole. Zgleda mi da se i on u mislima kretao tim poljima. A nedavno se neki sjetili drastično mijenjati stanja energija, pa žestoko bombardiraju atomske jezgre, stvarajući prave rusvaje u jezgrama. Ti rusvaji ne mogu lako stati. To su često dugovječne rane u milijardama godina balansiranim uvjetima, na kojima i život postoji. Uhvatili se rabote za profite svoje i ne misleći što čine. A da sam studirao atomsku fiziku, morao bi i ja tako. U najmanju ruku bi me izškolovali za to. I tako ja opet malo plovim nekim svojim vodama. Ima li koga još ovdje neka mi se javi. Neka mi skrene pozornost na ono što on vidi drugačije ili ga tako učili. Možda se i meni otvori koji novi prozor. A ja ću kroz te svoje prozore i dalje škiljiti. Možda u nekom trenutku nešto novo primjetim. A ovo što iznesoh u ova dva posta tek je djelić onoga što me zaokuplja. Zar da vam sam spomenem vrijeme kao komponentu izčitanja stvarnosti. Zar da vam spomenem prostor kao čimbenik stvarnosti. Zar dan vam spomenem ....... Prijatelji dragi lijep pozdrav i voli Vas vaš Mladen |
Kak meni to zgledi
- 22:36 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
Vidim malo prije pod komentarima Kazzo,pa odem do njenoga bloga. Nađem njen novi post o svijetlosti, pa me to malo prodrma u moje spoznaje po meni i onome što o tome mislim. I tako od toga krenem. Htjedoh razumjeti što ja to ustvari radim i o čemu i čime se zanimam, pa i kako. Pokušam vidjeti što se to ustvari zbiva.Još kao mali dječarac uvijek mi se po pameti motale misli; KAJ? – ZAKAJ? – GDE? I sve u tome stilu. Nikak se nisam mogel pomiriti s tim kaj su mi drugi govorili. Čudno, ali i u školi nisam primal niš zdravo za gotovo. I sada ko starac, a još uvijek dijete, osjetim neku pobunu u sebi kada se govori učeno, mada i ja sam često to činim. Na kraju mi je jasno, da ja to samo pripovedam. Pričamo kak je nekaj nekakve boje. Pa dobro ljudi se dogovorili i to ima praktičnu vrijednost. To je u redu. Ali ljudi radeći s time potpuno zaborave na ono kaj to zapraf je. I nije to samo u tome primjeru. Naša razmišljanja su isto tako nekaj. Aj sad malo o boji ili farbi, da ne govorim baš po turski. Ustvari nemam pojma kak bi zgledala hrvatska riječ za to. Vidimo je okom. Može se i aparatima, ali je tada prevodimo u nešto što opet vidimo na taj način. Oko uhvati zrake svijetlosti, pošalje bioelektronskim putem informaciju o frekvenciji primljene svijetlosti i u mozgu se to razčlani i tumači na način kojim se može pohraniti i upotrijebiti. Govorni dio mozga može od toga izvesti informaciju o boji na osnovu onoga što je pohranjeno osnovom frekvencije svijetla u dodiru sa žutom pjegom oka. Sada kao da kompliciram, ali probam predstaviti događanje. Nije to nekaj, da ja vama hoću soliti pamet. Radim ja to tak i sa samim sobom. Da samo znate kam sve otplovim. I tako mi pričamo o bojama i sve se razme. Povezane su i naše emocije s njima. Pa kad govorim o svijetlosti, kao zračenju energije određene frekvencije na nekom putu, mogli bi i razmišljati kroz kaj to ta svijetlost ide? Kada naleti na predmet ona se apsorbira u njega i mi velimo da je naletela na prepreku. A kroz kaj ide ona, kaj na niš ne naleti? Hm. Tu sada nastane neki lom u mislima. Kad gledamo ovak okolo sve je to razumljivo. Svagde je nekaj i nemre bit, da negde nikaj ni. A ipak svetlost kroz zrak ide. Velimo da zrak je nekaj, al ni tak gusti kak recimo zemlja. Pa dobro. To onda znači da u zraku ima više ničega nego u zemlji. Za zvuk je lako, kaj se tam sve nekak drma, pa je to kakti zvuk, kad to drmanje do bubnjića u vuhu dojde. Kod svetla, kak su me učili, nema drmanja. Ili ide ili nejde i točka. Si sad probam zamislit kaj se to događa u zraku kad je svetlo. Pa to bi morala biti prava ludnica. Isusek dragi, kak bi grdo bilo biti v zraku da si čist mali. Sva sreča da v svemiru zrake svetla nisu veće i da smo mi tak dost velki. Morti se i probal razviti tak sitni život, al od svetla ni uspel. Zrake svetla putujeju tak kroz nikaj. Sam već rekel da kroz nekaj nemreju, kaj bi im tu kraj bil. Tak kroz taj nikaj ideju one kaj uspiju dojti do tam gde ih mi moremo videti; do oka. Po putu prolazuji i kroz neke posebne uvjete. To su sudari s drugim zraka svetla, pa se nekak spajaju, pa kroz neka magnetna, pa i električna polja, pa se tam nekak promeniju po putanji i po nekim karakteristikama. Zapraf se sudarati ni nemreju, nego se ta enegija, kaj ju one predstavljaju, nekak zbraja i oduzima, pa se dobi neki treći rezultat. To je pak matematika, kak su me učili, ali z primenom u fiziki. Sve mora pri nama ljudima imati nekakvo ime, kaj bi se mi med sebom razmeti mogli. Lako je meni kaj ja sam z sobom tu nekaj zmišlam. Pri svemu tome je zanimlivo to kaj takva svetlost izmenjena dojde do našega oka. A mi, ko mi, vidimo takvu boju i si mislimo, da je ono nekaj tam takve boje. A ono tam ni ni takve boje, a ni nikakve, već samo isijava nekakvu energiju. Zapraf mi vidimo ono za kaj smo napravleni. Lepo si tak mislim o tomu i mi nekaj zanimlivo zgledi. Napravleni smo kroz milione godina takvi kakvi jesmo i vidimo i mislimo to kaj moremo. Sve to dela i vredi. Al kaj je to sve kaj je. Jel mi vidimo i razmemo sve? Mi zgledi da mi samo malo vidimo od onoga kaj je. Se zapraf nemrem zmisliti bilo čega kaj morti nemremo videti, kad me niko razmeti nebi mogel, kaj se to ni zamisliti nemre, zato kaj smo takvi. Sam tak o svetlu malo pripovedal. Fala Kazzoo za to, al se sada malo obrćem prema Alkionu. Je posvetil postove Nikoli. Onom malomu kaj je vatrogascima odštopal cjev, da bi pumpali vodu i gasili požar. Je dete jednostavno razmišlalo. Oni starejši su samo gledali kak ta mašina niš ne vredi. I danas večina tak dela. Sve je kakti zdravo za gotovo. Kud svi Turci tud i čoravi Mujao se veli. Pa kad svi tak, zakaj nebi i mi. I nikom niš ne fali. Ajmo. Ma figu, ja nejdem. Glečte sad kam pak idem. Sam spomenul Nikolu. Je on celi život gledal na svoj način i fala mu. Se trebalo malo pomaknuti i ne bit kak drugi zato kaj se tak treba biti. Bil je ekscentrik, hm? Kad se stvari vrtiju, ekscentar nekaj znači. Se on ni vrtel. Je išel svojim putom prema nekoj svojoj zvezdi. Malo po malo je zmišlal razne stvari. Je muke imal to pretvoriti u nekaj, kaj bi drugi prihvatili. Si mislim kolko vredi to da drugi prihvatiju. Je nastala opća korist. Se počelo lagodnije živeti. Je struja mogla dojti i u udaljene hiže. Pa kad su i motori došli na red, su ljudi mogli puno toga lakše delati. A ljudi ko ljudi sve to prihvatiju kak nekaj kaj je. I si ja sad mislim; kak bi bilo da odjemput struje nestane, a svi misliju kak je to tu kakti odnavek, a zapraf o tome niš ni ne misliju. Nek si svaki sam pomisli kaj bi sve bilo. Nikola ni na tome stal. Njegov je svet bil drukši nek u drugih ljudi. Čist ga razmem kaj si je taubeke zel za prijatele. Kad jemput zajdete vu novi svet i ga zemete kak svoj dom, se lako sva vrata odpireju. Se tak pripovedalo kak dela i z nadnaravnim pojavama. Si sad mislim o tim nadnaravnim stvarima. Kaj more kaj biti nadnaravno? Če je, onda je naravno. Kaj more biti nekaj izvan narave? Ljudi božji, pa kaj je vama. Da se veli da je delal z nečim kaj je van naše mogućnosti razumjevanja, bi rekel: 'OK, ljudi bar priznaju'. Al ne. Nebi priznali da nemreju. Ak do toga dojde, to je nemoguće i nadnaravno. Kaj da su na vrhu piramide života. Nikola dragi, ni ti lako bilo, kaj si se digel vu svoj svet. Nisu te razmeli. Nekaj si im mogel objasniti, a puno je toga ostalo. Sad kad je puno vremena prošlo kaj si prešel u mir svoj, gdje sve je tak kak je i bez reči i misli, te sve više priznavaju, a ono kaj mene i dost boli, kaj te tu doma nisu poštivali. I sve tak vu mislima zbiremo i odlučivamo. Smo si sveta napravili po svojoj meri, ne već po meri sveta. Se moralo dost toga odfikariti, da bi taj naš svet mogel po našoj meri biti. Sve nemre stati. I sad se fura, svak na svoj način, kak da je to sve kaj je. Si tu i tam dozvolimo da nekaj ne razmemo, kaj nas ni ne zanima, al da nas zanima, bi već to nekak zrihtali. Sve se vrti u tom ograničenom krugu vu našoj glavi. I tak mi sveta vidimo. I tak mi o svetu sudimo. To i lepo more biti, ali kada suda donosimo o nečemu kaj posledice ostaneju. Kaj onda? A smo sudili iz sveta koji je sav poodfikaren i morti i na krivo obrnut. Glečte kaj mi sad polako 'pada' na pamet – priumljuje. Sveta vidimo i doživljavamo vrlo ograničeno. Nebi vredilo onda nosa u zrak dignuti. Okeca otpreti, da. Al znati kaj sam i pripomenul, da to kaj vidimo ni to kaj zapraf je. I znati da morti baš i ne delamo dobro. A kak videti i delati dobro? Pa nemamo načina za to. Glečte kaj je delal Nikola. Je se trudil videti kaj se zapraf događa. Ni prihvatil način, da je sve samo tak kak zgledi. Je dete pametno krenulo. Smo ograničeni, priznati vredi. Ne tak da sad bumo javkali nad tim. Dobro je znati da puno toga neznamo i da puno toga krivo vidimo. Srčeko otpreti i mu dati da vas vodi napred, da vam pomogne otpreti one prave oči koje dobrotom gledaju. Postoje one i svi ih imamo. Samo ih najte navek čvrsto zatvorene držati. Alkione, hvala ti kaj si se setil Nikole. Tak bi puno o takvim stvarima mogel pripovedati. Morti se nekima oči otpreju. Morti i meni, kaj još navek nis siguran jesam li il nisam u pravu, al znam da se trudim videti kaj zapraf je. I Bogeka prosim za to. Morti i vidim dobro. Za to hvala i mi je to samo to kaj je. Ni to niš veliko. Zapraf mi zgledi da kad čist progledam, nebum to ni znal. Je to naravno, a ne nadnaravno. Zasad znam, da si dozvolim razmišlati o tom, a da ujedno znam da to je ipak razmišlanje. I sam tak malo po malo pripovedajući išel sve više na kajkanje. Mi je v meni, pa je sam zišel. Jednostavno ga nis htel smetati i pustil ga. Ne zamerite. Prijatelji dragi, pak sam malo pretumbaval vu glavi. Se nadam da nebum nekakvog rusvaja napravil, da nebum van ziti mogel vu naravni svet. Tam ste vi dragi moji, kaj vas zgubiti nebi štel. Pa naj to za sad bu tolko, a vas pozdravla i voli vaš Mladen |
Kroz misli i sjećanja u svijet po istini
- 13:03 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Krenem li mislima skoro redovno dolazim do apsurda. Znači li to da mislima put nije dobar? Znači li to da stati treba ranije? Znači li to da misao iskrivljuje stvarnost? Znači li to da viješt nisam mišlju? Krećem se po sjećanjima, ali uvijek kao neki dijelić mene odlučuje o mislima o sjećanju, što nađoh ga. I tako svako sjećanje, kada nađeno bude, u život dolazi; u život misli koja njome sada radi. I kao da uvijek jedino tako i bude. Kao da doživljavam tek mislima. A misli, što su? Ništa vidjeti ne mogu, ako potvrda mislima ne bude. I slika kada dođe u misli moje, za mene tada tek postaje. I pitam se, ima li što između? Ima i to je veći dio stvarnosti, jer slika je tek slika, a misao tek misao. Zaustavljam misao, koliko je to uopće moguće. Počinjem sam sebi izražavati namjeru otklona od misli kao jedine kojom surađujem s okolinom. A misao je i posredno vezana putem svih osjetila. Pustiti osjetila bez razmišljanja? Zamisliti toplinu bez misli da je toplo. Ne bez izrijeke, nego čak i bez misli. Pokušavam dokučiti ono nešto, što redovno zaobilazimo, idući putem utabanatim osjećajem, kao da je jedini. Dokučiti ću tako ujedno i način cjelovitijeg viđenja sebe kao nekoga u svijetu, priznajući svijet po svijetu, a ne svijet po sebi. I kao da mi se pruža viđenje u kome mogu okrenuti se sebi i učen riječju i mišlju, odnositi se spram sebe: 'Mladene!'. Lakoćom kao u snu, kada zaboravim i na korake i na misao. Kada osjetim sadržaj tijela u kojem jesam, kada shvaćam dijelo ustrajnosti, gdje krv struji žilama do organa svakog, gdje sklad vlada dovoljan za opstojnost. Osjetim savršenstvo stvarano vremenima, koja misao moja razumjeti ne može. I kao raširenih ruku, otvorena srca, nesputane misli sobom, kao da darujem ono nešto po čemu jesam svijetu takovom kakav jest. I živ i stvaran kao čovjek među ljudima u svijetu kakav jest osjećam neku sreču, neko zadovoljstvo. Darujem? Ta nastojim ne ometati odnos po istini, jer dar je neometanje iskrivljavanjem svojim. Priznajem tako istinu po kojoj jest i postojanje čovjeka i onoga što imenom mojim je obilježen u svijetu misli. Dar, najveći dar, je priznanje istine po kojoj jest sve ovo u svijetu. Učen od rana svijetovnim načinom, što dovodi nas u ravan komuniciranja ljudskog, mada i ne videći istinu po kojoj tako jest, krećem putem kroz život. I stadoh na putu, na tren. Tren što je kao vječnost. Obuzima me radost; kosa mi je živa; srce je živo.... Osjetim zahvalnost, a zahvalnost jest nekome. Ta živ sam u slijedu tome upravo takav što u slijedu tome biti može sa svim svojim željama, mislima, nastojanjima. Zahvalnost svemu po čemu jesam takav u svijetu takovom. I kao da se u čovjeku rađa ispunjenje: 'Hvala.' I nije to praznina. I nije to ništa. I nije to ni svemoguće. I nije to nikako kako bi izreči mogao. Tek istina u meni živom je meni divna radost i zahvalnost. A tijelo kao da lagano drhti, ne već drtajima. Suze naviru, ne već suzama i kao da idu tijelom čitavim. Gospode suza te tvoja slavi. I ovo nastade u svijetu po tebi namjerom nastojanja prikaza čovjeka na putu. I svaki moj korak, i svaki moj uzdah, i svaki otkucaj srca moga u svijesti je mojoj po Tebi sada. I neka ljubav tvoja dopre u svijest svakog nesretnog bića. Sretnima da svijest bude u zahvalnost tebi po kojem ta sreča i jest. Neka svijet ovaj bude svijet sretnih, molim te Prosvjetitelju. Vraćen po mislima na blog ovaj želim svima dragim prijateljina svo dobro i ljubav Vaš Mladen |
Dečki s ceste
- 14:25 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Zamislite hrpu pomalo razmotanih kolutova filmova, magnetnih traka i raznih medija memorijskih zapisa. Primite jedan kolut, a vrpca s njega sva zmotana s onim drugima iz drugih kolutova. Tak ja nekak na toj hrpi starih sjećanja nalazim materijala koji se prepliću s drugim sjećanjima. Često time i doznam što je bilo prije, a što poslije. Razlažući prošli post naišao sam na dosta upečatljiv zapis o organiziranju Europskog prvenstva u gou 1974. godine u Zagrebu. Prelazim u to sjećanje, ali se moram malo vratiti unatrag od mjesta gdje ga nađoh. Naš predsjednik Go Saveza Hrvatske 1972. je istaknuo našu kandidaturu za organizaciju Europskog prvenstva u gou u Zagrebu 1974. Mi igrači nismo o tome pojma imali, sve dok se nije vratio iz Nizozemske. Nekako kao u magli mi se danas čini, da me jednom ranije pitao, da li bi mi mogli organizirati jake turnire. Zaključio je da mi to možemo. Dobili smo organizaciju. Prolazi vrijeme i stiže i 1974. godina. Nismo još ništa značajno uradili. Treba složiti raspis i poslati svim članicama Europske Go Federacije. U ono vrijeme nema PC-eva, interneta, e-mailova i sva komunikacija ide preko klasičnih pisama. Odlazim s našim predsjednikom u Pionirski Grad u Dubravi, jer on je tamo vidio mogućnost za održavanje prvenstva. Dogovoreno je da će se tu igrati. Termini su standardni; ljeto. Nakon ovoga naš predsjednik više nije imao slobodnih resursa za aktivno bavljenje organizacijom. I sve ostaje na nama igračima. Ja sam nekako istaknut, jer najviše igram i uvjek sam tu kada se igra. Ovo igranje goa u Zagrebu nekako ne može bez mene. Izmišljam turnire, dogovaram mjesta za igru i sve tako. Eto, nam se približava Europsko prvenstvo u Zagrebu i svi očekuju od mene, da nešto uradim, da kažem što raditi. A ja? Običan dečko s ceste, ko i svi koji igraju samnom go. Dečki s ceste organizioraju Europsko prvenstvo. I cijela organizacija je tako i protekla. Prvenstvo se održalo i bilo je regularno. Složili smo raspis i slali ga na sve strane. Financijska konstrukcija je išla najviše u prilivnoj strani od uplata natjecatelja. U ovoj fazi više ni sam neznam kako smo plaćali te poštarine. Nije to neka lova, pa sam vjerojatno to ja iz svoga đepa. Račune sam čuvao. Možda bude novca da se to refundira. Krenule su pismene prijave. Tada je moj engleski živa katastrofa, a treba odgovarati na pisma. Nekako se snalazimo. Odgovaramo dosta sporo. Ipak ide. Stižu i prve uplate na žiro račun. Uh taj novac, samo problemi s njim. Uspijevamo dobiti štab za aktivnosti pred prvenstvo u SOFK-i Zagreba. Umnožavamo materijal za početnike u gou, moju skriptu. Na šapirografu vrtimo do raspada matrice koje su već dale 1.000 primjeraka. Izvrtjeli smo još 1.500. Papir i boju je dala SOFK-a. Dolazi nam televizija i nepripremljene nas snimaju. Pričam o gou i pokazujem nešto na pokaznoj go-ploči. Sjećam se da sam u pola snimanja počeo mahati rukama i govoriti: 'Stop, stop...'. Nije bilo dogovora, a rekoše mi, da pričam o tome kako se igra, a meni nije bilo jasno koliko misle toga nasnimiti. Nisam znao dali da pričam kratko ili duže, a krenuo sam. Oni ne razumiju što ja to njima pričam. Trebala im je samo sekvenca pričanja o gou, a ja mislio da im treba cijeli materijal. Odoše, a ja mislim kako su bez veze, a oni vjerojatno i o nama da smo takovi. Naziva me direktor firme u kojoj se namjeravam, uz dobru preporuku, zaposliti. I sve to u največoj ludnici priprema prvenstva. Lagano otpravim direktora telefonom. 'Ne mogu sada. Radim na Europskom prvenstvu.' Čovjeku ništa nije jasno. Kaže mi da ću slijedeću priliku imati najesen. Odlazimo u Pionirski Grad. Počinju dolaziti natjecatelji. Rasporedio sam obaveze među nama igračima. Svima je to prvi puta nešto takovo. Smještaj natjecatelja sam dogovorio s osobljem Pionirca. Ah, jedna briga manje. Večer je uoči otvaranja prvenstva. Garniture, koje smo dali raditi kod privatnika u Dubravi, još nisu stigle. Nazivam ih i garantiraju, da će ih dostaviti na vrijeme. Stigle su predvečer dan uoči otvaranja. Plastične kutije smo nabavili u dućanima s plastikom. Stigle su dvije vreče kamenčića. Sav sretan pogledam kada ono kamenčići još imaju srh po rubovima. Vađeni su iz mašine za špricanje plastike i takovi ravno u vreće. S takovima se ne može igrati. I sada ekipa mladih igrača goa na posao. Svi dobivamo nožiće i navali na odrezivanje srha. Svaki kamenčić kroz ruke na obrezivanje, a bilo ih je oko 15.000. Bila je to noć obrezivanja za sve nas u organizaciji prvenstva. Bilo je tu i igrača što su nam se dobrovoljno pridružili i sve je tako u jednom prijateljskom ozračju i privedeno kraju. Stigla je i delegacija Japanaca iz Austrije koji su bili od Japan Air Linea. Oni su nam puno pomogli oko nekih stvari u organizaciji. Dobili smo puno promidžbenog materijala o gou. Direktno na prvenstvo su nam donijeli razne darove. Dan je otvaranja prvenstva. Dolazi nam ispred SOFK-e Hrvatske uvaženi drug taj i taj. Traži mene, jer ja sam kao glavni u toj organizaciji. Došao je nešto ranije, da bi vidio eventualne propuste. Obiđemo prostore i na kraju na terasi ispred restorana on meni kratko: 'Imaš jedan veliki propust. Kao komunistu dajem ti partijski zadatak. Nabaviti državnu zastavu. Nema je.' Potpuno sam zaboravio. Ima još nekoliko sati do otvaranja, a ja fiju u grad. Sjećam se da sam ulazio svagdje, pa čak i u jednu milicijsku stanicu, da pitam za posudbu. Nađoh je u 'Nami' i kupujem ju. Stigao sam neposredno pred otvaranje. I to je konačno bilo u redu. Samo otvaranje je proteklo u redu. Prvenstvo traje dva tjedna. Kako je krenulo s igrom nama je nekako bilo lakše. Tehnike provođenja natjecanja nam ipak bolje leže. Važan dio je bio kontakt sa medijima. Ostajao bi do kasno u noć uz pisaću mašinu. Prijatelj koji je dobio zadatak pisanja izvješća kazao je da on to nezna i ne može. Ja znam da nema da nema. Mora. Sjedam za pisaću mašinu i tako oba tjedna. Bila je to redovno moja zadnja aktivnost u svakom danu prvenstva. Odnosio sam često osobno pisana izvješća u Vjesnik istu večer ili slijedeći dan rano ujutro. Bili su to dani uglavnom bez sna ili skoro bez sna. Bio sam cijelo vrijeme u nekom posebnom stanju. Često mi je prostrujilo glavom ono: 'Samo da to preživim.' Uhodala se ekipa. Neki se snašli dobro, a neki slabije. I izdržali smo do kraja. Konačna spontana ocjena kroz razgovore s gostima je bila, da je bilo vrlo lijepo i srdačno. Bilo je propusta tu i tamo, ali je naša srdačnost sve nadoknadila. Pamtim primjedbu nekih od igrača, da su im kreveti bili prekratki. Zaboravili smo da je ovo grad za pionire. Spasila se stvar dodatnim madracima, pa se dio viših igrača opružio na madracima na podovima paviljona. Po završetku slijedi financijsko izvješće. Kao i sve i to radimo mi sami, konkretno ja. Sva zbrajanja uplata i ranijeg klupskog novca, te računa plaćenih i onih koje treba platiti, ispalo je u minusu. Trebalo je sanirati troškove za koje nismo imali novaca. Nije to neki veliki novac bio, ali za jednoga čovjeka vrlo velik. Po tom negativnom izvješću SOFK-Zagreba je pokrila razliku. I održano je Europsko prvenstvo u gou 1974. u Zagrebu u Pionirskom gradu. Odradili ga zagrebački dečki koji igraju go. Kada me netko kasnije znao pitati: 'Tko je organizirao to prvenstvo', ja bi kao iz topa: 'Pa mi, dečki s ceste.' Sada i taj kolut s memorijom može nazad u hrpu. Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Bila su to neka druga vremena
- 21:51 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
Vraćam ono sjećanje, što ga opisah u prošlom postu, natrag na hrpu sjećanja i vidim kako se za njega još nešto drži. Vidim kako se to razvlaći na dulje vrijeme i ostavlja solidan trag. Pa, ajde da malo pročeprkam i po tome. Kada sam se vratio iz vojske iz Makedonije, dosta brzo sam se zaposlio u 'Rade Končaru' kao referant pripreme u malim motorima. Radio sam tamo oko 2,5 godine i dao otkaz. I to bi vrijedilo jednoga posta. Ali ovo sjećanje nosi nešto drugo. Bio sam neko vrijeme nezaposlen i tada me prijatelj upita: 'Bili se ti zaposlio kao domar kluba izviđaća?' Bio je on stari iskusni izviđač na visokim funkcijama u izviđačkoj organizaciji. Rekoh: 'Može.' 'Pa ti ionako skoro sve već radiš.' 'Da, ali ja to zbog goa. Na taj način se može negdje igrati go. Ovdje u klubu izviđača sam pokrenuo aktivnost igranja goa, jer mi je stalo do toga.' 'Pa i to je jedna od izviđačkih aktivnosti', kaže on. I tako sam stupio u radni odnos kao domar kluba. Neko sam vrijeme radio u ZIK-u u Zagrebu, a potom kod najuspješnije čete izviđača u Zagrebačkoj Dubravi. Eto, ovdje se križa sjećanje iz prošlog posta s ovim. Kao domar kluba izviđača sam radio sve poslove vezani uz taj društveni prostor. Tu je bila velika prostorija za sastanke i tamo su razne društveno političke organizacije imale svoje sastanke. Znao sam raspored sastanaka, pa sam uvijek pripremio prostorije za njihov rad. I tako jednoga dana priđe mi par ljudi iz OOSK i zamole me za kratak razgovor. Kažu da vide moju marljivost, da vide kako se radi s izviđačima, a tamo sam profesionalno obavljao podosta toga. 'Razmišljali smo na sekretarijatu Osnovne Organizacije Saveza Komunista o pomlađivanju organizacije i mislimo, da bi ti mogao stupiti u članstvu. Po do sada viđenom mislimo, da si ti poput pravoga komuniste.' Sjetim se ja sada vojnoga roka i pitanja kapetanovog o ulasku u SK. Tada sam rekao da nisam zreo za tako odgovornu obavezu. Krenem ja o mom viđenju članstva. Kažem da smatram to velikom odgovornošću, a i čašću. Razmišljamo i oni i ja i pada odluka: 'Pristajem'. Srdačan rastanak s, od mene dosta starijim, drugovima rukovanjem. Kažu da će me obavjestiti o sastanku na kojem će biti na dnevnom redu moje primanje u SK. I dođe taj dan. Za vrijeme sastanka zamolim jednoga od starijih izviđača da pripazi u klubu, jer sam ja na sastanku SK. Sjednem ja među drugarice i drugove. Ne sjećam se više koja je to točka dnevnoga reda bila, ali krenulo uz kratak uvod o pomlađivanju, te o meni kratko, jer su imali moju biografiju. Druagrice i drugovi me prihvatiše u članstvo jednoglasno. Pomislih si odmah: 'Tatek evo i mene'. Pomislih, ali doma nisam o tome ništa govorio. Drug tata i ja smo još bili u nerazgovaranju, nakon što dulje nisam radio. Pod kraj sastanka, na kojem sam primljen u SK, bila je i točka o nagradama. Baš me zanimalo tko će to, što dobiti, i za što. Bila je to novčana nagrada za novoga člana OOSK Mladena Smuda. Drugarice i drugovi ovom su se nagradom odužili za sav onaj moj, njima dobrovoljan rad, u vezi njihovih sastanaka. Čovjeku koji je, bez i jedne riječi, sam pospremao prostoriju za njihov rad. Bio sam zbunjen, nepripremljen. Treba nešto reči. 'Hvala, ja sam tu inače domar.' Još su mi i zapljeskali. Krajem godine prelazim natrag u ZIK, a pred ljeto prekidam radni odnos u izviđačkim klubovima. Bila je pradamnom organizacija Europskog prvenstva u gou, a sve smo odrađivali mi mladići i poneka djevojka, što smo zavoljeli ovu igru. I to je bila organizacija. I o tome vrijedi nešto napisati. Neka se vidi kako mi, bez veze s ičim, delamo Europsko prvenstvo, a napravili smo ga. Zaposlio sam se najesen u veliko računskom centru u Zagrebu i povezao u OOSK Centra. Polovinom osamdesetih odabran sam u sekretarijat OOSK, a mandat iza toga sam i sekretar iste OOSK. Prolazile su godine. Ostadoh članom sve dok nije prestalo djelovanje OOSK i SK općenito u Hrvatskoj. Nisam se nastojao isticati nekim nacionalizmom, a ni komuniznom. Nastala su vremena koja prelaze okvire moga razumijevanja. Bio sam zatečen. Uvijek sam volio život i ljude, a nastupila neka vremena opredjeljivanja. 'Tko nije uz nas, protiv nas je', bila česta parola. Ja sam uz sve dobre ljude ovoga svijeta, a i šire, ako to što znači. Nacionalna pripadnost mi nikada nije bila faktor vrednovanja ljudi. Prijatelji moji dragi, da ne duljim, a vratiti ću se tome još poneki puta, jer puno je zanimljivih stvari bilo. Nikada se nisam izčlanio. Nestalo je ono gdje sam članom bio. Vremena se mijenjaju. Nekima sam ostao stara komunjara, a nikada nisam o sebi mislio, kao o nećemu, što je za ropotarnicu života. Znam da se htijelo mnogo dobrih stvari; znam da je bilo onih koji su bili više drugovi od drugih drugova; znam da je bilo neprijateljstava među nama; znam da su interesi uništili ideologiju. Pitam se jedino, jeli to što je bila ideologija, bilo stvarno moguće. Bilo je vrijeme takovo. Tražio sam čovjeka i kroz organizaciju ljudi što su svojom obavezom u životu smatrali dobro sviju nas. Neki su radili, nažalost, uglavnom za svoje dobro. Puno ih se zatvorilo među papire. Čovjek i njegovi problemi ostali su van paragrafa. Dragi moji projatelji Vas sve lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Drito kroz makiju
- 22:27 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Na velikoj hrpi raznih sjećanja, što ih nekako iz nereda sakupih i bacih na nju, vidim svega ima. E, vidi, vidi, što je ovo? Zanimljivo, nešto doživljaja raznih u malom vremenu i puno mladosti. Mladen bijaše tada 28 godina, završenog vojnoga roka, naivan ko i prije, ali sada nešto čvršći. Hm, pa da odmotam to i vidimo što tu ima. Godina je 1973.; 28. četa izviđača 'Dubrava' u Zagrebu; ljetovanje; Val de lunga. Eto i mene ovdje. Radim u klubu izviđača u Dubravi kao domar kluba. Nisam tu kao neki strogi profesionalac. Uključio sam se u sva zbivanja izviđača, te postao i redovni pripadnik. Kako sam tamo najstariji, raspoređen sam u klub brđana. Tu su oni najstariji i najiskusniji izviđaći. Oni vode aktivnosti. Odlaskom na ljetovanje u Dubravi prestaju aktivnosti izviđača i sve se preusmjerava u Val de lungu. Idem i ja. Konačari, a to su oni iskusniji i jači, odradili su prvi posao pripreme za dolazak izviđača. Prije nas na tom terenu nije bilo izviđača, pa je trebalo dosta toga uraditi. Nisam bio u njihovom sastavu. Dolazak, postavljanje šatora po predviđenim mjestima i život se nastavlja. Svaki vodnik brine o svojim izviđačima. Sjećanja su to moja, pa nalazim samo ono, što po meni osta u sjećanju tome, što ga izvukoh iz hrpe, što spomenuh je gore. Sjećanje prvo: - Vidim vrlo zorno neku drvenu malu prostoriju. Liči na poljski WC, ali nema rupe. Vjerojatno je to ranije nekom služilo za ostavljanje alata. Nekolicina nas uhvatismo se uklanjanja toga. Ja kao najstariji, već odsluženi vojnik, važno se hvatam posla. Prvo ćemo to silom oboriti, a potom daske ukloniti i urediti okoliš. Takova je namjera. Sunce žari, ali nama to ne smeta. Iskusnom izviđaču da što smeta! Zanjihali mi to već trulo daskato izgrađe i krene se to rušiti. Pazimo da koga ne dokaći i ne ozlijedi. I sve je u redu, osim... Tu sjećanje ima jaki naboj. Bila je tu neka velika paučina između daski i okolnog granja makije. I ta pučena ravno na mene. Iznad pojasa sam bio gol. Nasred paučine ogroman pauk. I onako u brzini krene ta paučina ravno na mene, a iznenađeni pauk ravno na moja prsa. Sve vidim, ali ništa ne stižem. Tren, i on je svim nogama na mojim prsina i prekriva mi sredinu prsiju i to baš na mjestu gdje je srce. Koja to reakcija bijaše! U tren oka sam se počeo vrtjeti raširenih ruku oko sebe. Nisam htio pauku dati do znanja o sebi kao neprijatelju braneći se napadom, ali tek da mu učinim situaciju nesnošljivom. Nakon par brzih okretaja vidim kako nešto odletje od mene. Odbacio se i bjež. Da sam pokušao što kontra njega rukama, tko zna što bi bilo za obojicu. Ovako svak na svoju stranu. Sjećanje drugo: - Imao sam šator u kojem sam bio sam. Tako odrediše glavešine čete. Noć je i spavanac je počeo. Otvorim oči usred noći i vidim. Iznad mene veliki pauk. Uradio si mrežu i odmara. Vani je bilo svijetla što uspijeva stvarati koliko-toliko vidljivost u šatoru. Gledam ja njega, a on miran. Vjerojatno i on odmara. Toplije mu tako, jer toplina od mene mu odgovara. Da ostavim tako i nastavim spavanac, tko zna što bi bilo. Mogao bi ga okrečući se u snu dohvatiti ili još gore prignječiti. Polako se provukoh ispod. Nije skakao. Ni njemu nije do vratolomija. Izvukoh se iz šatora i odoh do dežurnoga, da mu kažem kakvog gosta imam. Došli do šatora, a njemu više niti traga. Mislio sam da je možda ušao među deke kojima se pokrivam. Sve pregledam i nema ga. Nestao izvor topline i on ode. Ušao sam u šator i nastavio spavanac. Ostade mi to kao jedan lijep susret. Sjećanje treće: - Uključio sam se ja u osvajanja vještarstava. To inače rade mladi izviđači, ali kako ja nemam puno tih vještarstava, odrađivao sam ih i ja po pravilima. Vezao sam čvorove, plivao itd. Jedno od najznačajnijih vještarstava je partizanski kurir. Nema da nema, a ja ću se potruditi. Šutio sam 24 sata bez greške. Probali me dići na štos, ali nije išlo. Odradio sam i sve ostalo što je za to potrebno i na kraju ostade samovanje. Baš radi toga za ovo vještarstvo se ne može prijaviti bilo tko. Stariji izviđaći procjenjuju tko može pristupiti polaganju partizanskog kurira. Ja, odslužena vojničina, pa da ne mogu. Samovanje se treba izvoditi tako da se ode iz logora i 24 sata te nitko nesmije vidjeti. Shvatio sam to potpuno ozbiljno. Našao sam jedan kolac, kao onaj za planinarenja, uzeo nešto hrane, čvrste cipele na noge i krenem drito u makiju. Krenuh prema sjeveru, kao da bi ravnom crtom na Plomin. Sunce žari, a ja makijom. Bio je tu kao neki puteljak, ali nakako neupotrebljavan. Nailazim na razne paukove, većinom malene na velikim paučinama. Zaobilazim paučinu, ako mogu, a ako nemogu stanem i razmišljam. Ako ne vidim boljega rješenja, kolcem polako odmaknem paučinu, gledajući što radi domaćin. I prolaza je uvijek bilo. Posebnu pozornost imam na teren kojim hodam. Mogla bi se naći i pomeka zmija, pa da je ne nagazim. Vidljivi susret s njima nisam imao tim putem. Moglo bi se reči, da ja njih nisam vidio. Krenuo sam na taj polagani put, jer treba ići pažljivo, negdje u kasnije prijepodne. U kasnije poslijepodne dolazim prema obali mora. Mala šljunčana plaža preda mnom. Nigdje živa ljudskog stvora. Rekoh: 'Ovdje su se utaboriti.' Odložim ono malo stvari. I gledam more kako valjuška. Sam sam i nigdje nikoga. E, pa sada ću se iznudirati. Skidam sve sa sebe i onako, ko od majke rođen, uđem u more. Otkriće. More i ja u izravnom kontaktu. Nisam do sada imao takav doživljaj. Bilo mi je super. I nekako nikakovog straha da me tko gleda gologa. Te mogućnosti sam se uvijek sramio. Bio je to, maltene, ljubavni čin s morem. Naplivao sam se, ali uz obalu. Izlazim van. Osuših se na zraku i obukoh. Sunce je zašlo van vidljivog dijela neba. Penjem se malo više po kamenjaru, da bolje vidim okolicu i tada se desilo nešto, što je opet jako zabilježeno u sjećanju. Uhvatih se rukom poviše glave za kamen, kad čujem nešto zašuška. Podiže se glava na vidljivost površine kamena. Vidjeh samo rep. Žuto bijele šare odoše u kamenje. Rekoh: 'Nikada više tako se penjati po kamenjaru'. Srećom se uplašila dovoljno da ode, a imala je dobar put za uzmak. Da nije tako bilo otišao bi Mladen ovako na samovanju van civilizacije, tko zna kuda, a bloga ovoga bilo nebi. Vratio sam se na šljunak gdje provedoh noć uz tek ponešto malo vremena sklopljenih očiju. Vratio sam se u logor i priznato mi je vještarstvo partizanski kurir. I tako sam i neznajući zasmetao dragim životinjama, kojima je to bio jedini dom. Gledao sam to na neki drugačiji način. U ovim susretima ipak nitko nije stradao. To mi je posebno drago. I to je dijelić moga puta ovamo. Pomalo gledam tu hrpu sjećanja. Memorija to čuva. Ima tu i ponešto zanimljivo, a i poučno. Možda ovo s penjanjem po kamnjeru nekome dobro dođe. Ne se dizati povlačeći se rukama odozgo, već odupirući se nogama odozdo. Možda netko zna i bolje, ali ja to tako vidjeh iskustvom navedenim. I još da kažem: 'Ne ubijajte životinje, ako ste ih se uplašili. Zar da stradaju zbog vašega straha?' Draga su to bića, a otrov im je tek obrana. Budite pažljivi. Prijatelji dragi sve Vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Posjet školama Takamoria uz školski sat igoa
- 14:20 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
Lipnja 2004., za moga prvoga posjeta Japanu, posjetio sam gradove Kumamoto i Takamori na južnom otoku Kyushyu. Završni dio posjeta bio je obilazak planinskih škola grada Takamiri. Ove posjete opisati ću u ovom postu, a prvi puta su objavljeni na blogu Go-misaona igra lipnja 2004. Ovo je, recimo, reprint. Nekim prostornim čudnim u mislima svojim odlazim u lipanj 2004., što ovdje je omogućeno tehnologijom. Krećemo!Krenuli smo od malog hotela 'Matiss' u brda Takamoria. Stižemo do manjega mjesta u brdima i dolazimo do kuće koju odmah prepoznajem kao moguću školu. Djeca su nas očekivala i vidjeli smo ih na prozorima kako nam mašu. Izlazimo iz kombija Yasuda-san, Kawamoto-san, Yoko i ja i krećemo put ulaza u školu. Već sam naučio red. Prvo se skidaju cipele. To vrijedi za djecu i odrasle. Već su pripremljene šlape za nas. Ljudi koji su nas čekali kod vratiju prate nas do zbornice, a tamo nas dočekuje ravnatelj škole. Sa njime se moji domaćini već dobro znaju. Pričamo o planinama i uspoređujemo ovaj kraj s onima u Hrvatskoj. Tu je i uobičajeni čaj, ali sve to ne traje dugo, jer djeca čekaju. Ulazimo u učionicu, ali ovdje još jedna novost. Pod učionice je prekriven pletenom slamom ili nećim poput toga. Moramo skinuti i šlape i ostati u čarapama ili bosi. I to važi za sve, kako učenike tako i učitelje i goste. Djeca sjede na podu što je ovdje uobičajeno. Slijedi pozdrav djece gostima, a posebice gostu iz Hrvatske. Predstavljam se i ja njima. Djeca me upoznaju uz smijeh s onime što će se raditi, a i predstvljaju mi uobičajeni jelovnik. Sve to su sami napisali na jednom papiru A3 formata i poklonili mi za uspomenu. Naravno, pisano je japanskim pismom. Tu je i pjesma posvećena učitelju igoa iz Hrvatske. Na ploču se postavlja magnetna pokazna ploča 9x9 i Yasuda-san uvodnim satom pravila pon-nukia. To je nešto poput našeg prvoga predstavljanja igre djeci u trećim razredima početkom školske godine. On to izvodi uživljeno uz nastojanje da se igra s djecom. On naprosto uživa u tome. Djeca surađuju, prate ga, a on ih često i proziva na ploču uz zadatke vezane uz zarobljavanje kamenčića. Yasuda proziva djecu da jedan po jedan igraju po jedan potez igrajući tako ren-go. Tu je bilo zanimljivo uz skoro stalno navijanje djece, došaptavanje, galamu. Završila je i ren-go partija i Yasuda postavlja mene uz ploču protiv djece koja se bore u ren-go nizu, ali uz starijeg voditelja, koji može prekinuti igru kada vidi da može zarobiti meni kamen ili grupu s dva poteza za redom. Nisam dobro shvatio taj zadatak od Yasude i izgubio kamenčić na prvom redu sa dva uzastopna poteza. Sada Yasuda-san kaže djeci da izvade papire i nacrtaju ploču 9x9. Kamenčića imaju dovoljnu i kreću igrom pon-nukia do kraja rada. Kako koja partija završi djeca idu za oznaku pobjede krugom na svom papiru kod Yoko, a za poraz označen s 'x' kod Yasude. To je bilo pravo natjecanje, pa su neka djeca izazvala i mene za partiju. Na kraju Yasuda rukom piše priznanja (nešto poput naših diploma) za učenika s najviše pobjeda, pa sa samo jednim i dva poraza i svečano poziva one koji su to ostvarili i dodjeljuje im priznanja. Priznanje dobiva i onaj koji je odigrao najviše pobjeda, pa i onaj s najviše poraza. Slijedi srdačan pozdrav.Mašemo jedni drugima dok god smo u vidnom polju. Bila je to osnovna škola Takamori-istok. Na redu je srednja škola Takamori-istok koja je u blizini osnovne. Slijedi poznata procedura skidanja obuće. Djeca čekaju u dvorani. Yasuda-san ukratko govori o onome što će se raditi i upoznaje učenike s Hrvatskom, jer već je naučio bitne stvari te materije. Red je na meni. Slijedi intervju, tj. veliki broj pitanja. Trebao sam odabrati cool-dečka, pa najljepšu djevojčicu. Pitali su me kada sam počeo igrati, te zašto sam odlučio igrati igo. Kada su pitanja iscrpljena igra se ren-go u koji smo svi uključeni, pa sam jedan potez odigrao i ja. Završetkom aktivnosti odlazimo na ručak sa učenicima škole. Jede se po tradicionalnim japanskim pravilima, ali se sjedi na stolicama koje su u sadtavu stolova i postavljaju se za sjedenje vijčanim postavljanjem u položaj u kojem se mogu koristiti, jer su inače pod stolom. Još jedan način štednje prostora. Odlazimo put Takamori-centra. To je ponovo nešto duži put ali sada sa planina u kotlinu. Dolaskom u osnovnu školu Takamori-centar imam osjećaj kao da smo prerano došli. Prima nas ravnatelj i daje nam raspored aktivnosti kopiran na A4. Čekamo da se sve još pripremi i malo kasnimo prema rasporedu, što me jako čudi s obzirom na pedantnost Japanaca. Ovdje je velik broj djece. U planinama je očito manji broj djece. Na pokaznoj magnetnoj ploči Yasuda-san odrađuje kratko o igou, a usput upoznaje učenike s Hrvatskom. Postao je pravi promidžbeni stručnjak za Hrvatsku. Dobivam osjećaj da nije indiferentan za ljepote Lijepe naše. I ovdje igramo pon-nuki u kojem ja igram protiv učenika kao i u osnovnoj školi istočnog planinskog dijela Takamoria. I ovdje sam opet pogriješio. Izvršio sam dvostruki napad, a oni me zarobili s dva uzastopna poteza. Sada slijedi posebna zanimljivost. Učenici igraju protiv učitelja ren-go pon-nuki. KOjeg li veselja na kraju kada pobjedu slave učenici. Na kraju se ja obraćam djeci. Uradio sam to originalno na hrvatskom jeziku. Rekoh: 'Neka djeca čuju kako zvuči hrvatski.'. Pozorno su me slušali, mada nisu razumjeli niti riječi. Izlazeči iz dvorane mašemo si rukama i ja prilazim bliže i slijedi srdačno udaranje petica. Na kraju i moj naklon cijelom događaju. Ovdje to razumije i cijene. Kada to ćinim kod kuće nekima sam čudan. Pa, zar nije divno zahvaliti se na lijepom događaju. Kome? Pa, onome što mi ga podari. Bila je to moja poslijednja aktivnost moga boravka ovaj puta u Japanu. Ostao je još posjet gradonačelniku Takamoria i let za Tokio, te potom Frankfurt i Zagreb. Sjedim sada kod kuće; premećem još sviježe uspomene. Volim ovu divnu igru, koju mi ovdje zovemo go. Prenosim znanja o njoj djeci i svakome tko je želi naučiti. Već je veliki broj ljudi koje sam naučio ovu igru. Zadovoljstva mojih učenika ovom igrom meni su nagrada. Stekao sam tim radom prijatelje i u Japanu. Vidim one koji to vide kao i ja, koji vole djecu i igraju se s njima učeći ih nekim mudrostima, na način kako to djeca rade. Zahvalio bi se i ovim putem onima koji mi omogućiše ove divne trenutke. To su članovi Nihon-Ki-ina glavne japanske organizacije igo-igrača, igrači igoa Japana, pa i čitavom Japanu koji je svojim sustavom života iznjedrio ono po ćemu sam sve to i doživio. Ovaj puta toliko, a što ću dalje. Uskoro će nešto u meni odabrati i put pokazati. Vjerujem da će to biti novi post na ovome blogu. I priče kao dio mene odvajati će se kao svjedoci nećega što proživljenim nazivam, mada ustavri ni sam neznam što je to, no evo ga tu je, pa podjelite samnom na način kako to mi ljudi činimo. Na slici uz post sam stavio jedan od pristupa vrlo maloj djeci Yasude-san na ploči 9x9 na podu. Radilo se tada o djeci u centru za djecu s posebnim potrebama u Osaki studenoga 2004. Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
U brdima Takamoria
- 14:32 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
Lipanjski je dan 2004. Prije izlaska iz grada posjećujemo prvenstvo mladih u gou. Došli smo taman po završetku jednoga od kola natjecanja i većina natjecateljki i natjecatelja su slobodni. Yasuda san mi preporuča da igram s jednom djevojkom koja je 5. dan. Kaže da igramo ravnopravno. Izgradila ona veći teritorij, pa ja upadam u nastojanju zaživljavanja ili izlaska van svojim kamenovima. Zamalo uspijeh, ali mala greška i partija je njena. Kanije mi Yasuda pokazuje što sam trebao igrati. Napustamo Kumamoto. Nastavljamo prema planinama Takamorija. Prolazimo pored zračne luke i nastavljamo put planina. Uočavam puno zelenila koje se ovdje čuva i povremeno nailazimo na toliko gusto rastinje kao da čovjek ovdje ne zalazi. Dolazimo do mjesta s kojega se lijepo vidi gradić Takamori s okolnim planinama. U ekipi smo Yasuda-san, Kawamoto-san, prevoditeljica Yoko Moriyama, vozač, kojemu nisam upamtio ime i ja. Pokazuju mi planine na drugoj strani od planina na koje smo mi krenuli. Gradić je smješten u kotlini. Pričaju mi kako je ovo vrlo trusno područje i ne prođe par dana od potresa do potresa. Planine kao da se kreću, mjenjajući polako svoj polažaj. Prije stotinjak godina cijela ploča u kotlini je propala. Na suprotnim planinama je vulkan iz kojega stalno izlazi dim. Čitav taj niz planina vrhovima kao da ocrtava čovjeka koji spava na leđima. Posebno je interesantan dio koji predstavlja glavu zbog svojih oštrih vrhova. Vulkansko tlo je izrazito podobno za zelenilo kojega je u izobilju. U proljeće, a sada je već vrijeme prošlo, čitava planina sa one druge strane poprimi ljubičastu boju, zbog cvijetova kojih je tamo u izobilju. Povjetarac kao da me omamljuje i osjećam se vrlo ugodno. Stižemo do hotela 'Matiss' nazvanom po istoimenom francuskom slikaru. Ovdje je preferiran europski stil. Domaćin i domaćica su prijatelji Yasude i Kawamotoa. Smjestili smo se u tom hotelu, a do kraja dana predviđeno je vrijeme za odmor. Pitaju me da li znam što je 'hotspring', a kako ja neznam, tumače mi da je to nešto gdje topla voda izlazi iz zemlje. Rekoh toplice i odluka je da idemo tamo. Odlazimo kombijem. Malo mi je bilo nezgodno, jer nisam od kuće ponio kupače gačice, ali pomislih, biti ću u običnima. Na veliko iznenađenje doznajem u razgovoru s njima, da mi to nije potrebno. Malo mi je neugodnjak, ali sa svojih šest banki i nemam što brinuti. Što sve čovjeku prođe preko grbače i sada da se kao sramim toga. Ipak su žene bile odvojene u drugom bazenu uz čak i vizuelnu pregradu. Začas sam sve to zaboravio i eto me ko čovjek među ljudima na kupancu. Puno stvari je samo u našim glavama po ćemu i stvaramo barijere. U hotel se vraćamo pješice. Dan se bliži kraju. Slijedi večera i razgovori tijekom jela. To je trajalo skoro tri sata. Malo po malo stizalo je različito jelo, a prema kraju tu je i piva, a i standardni sake. Što se tiče sakea i pive, prvi puta sam kazao: 'Ne, hvala.', ali oni su već vidjeli, da ja to kažem samo prvi puta, pa smo se na taj račun i našalili. Razgovaramo o radu s djecom. Iako podosta već znaju kako radimo u Hrvatskoj u Velikoj Gorici, interesiraju ih još poneke stvari, a u toj temi sam pravi plivač. Pričamo i o parskom gou i upoznajem ih s činjenicom, da je par iz našeg kluba već dvije godine prvak Hrvatske i da smo sedmi na europskoj kvalifikacijskoj listi za svjetsko prvenstvo. Doznajem da se ove godine to igra u Tokyu. Zainteresirani su da, najesen poslije svjetskog prvenstva, naš par posjeti Kumamoto i Takamori. No, ja ipak dodajem onaj ako, a oni rekoše da će razgovarati s Nihon-Ki-Inom o tome. Sve to se kasnije, krajem 2004. i ostvarilo, ali posjet je bio Osaki i Kyotu. Odlazimo na počinak. Drugi dan ujutro krećemo dalje u planine. Gradić Takamori proteže se velikim područjem po planinama i mi stižemo u njegov istočni dio, koji je prilično udaljen od centra. Posjećujemo tamo osnovnu i srednju školu, a o tome posjetu pisati ću u drugom postu. U povratku prema centru grada posjetili smo najstariji hram u Japanu. Slika ulaza u područje hrama nalazi se uz ovaj post. Smješten je u šumskom dijelu u brdima. To je svetište staro oko dvije tisuće godina, a najstariji dio je od drveta i čuva se ograđen novijim zdanjem, koje datira unazad oko tristo godina. Uz hram je i ogromno drvo kojem je starost, kazivanjem, oko 750 godina i ono se štuje kao božanstvo. Stižemo u centar Takamoria. Posjećujemo osnovnu školu, a potom i gradsku upravu. Primljeni smo od gradonačelnika uz kraći razgovor i čaj. Slijedi odlazak do zračne luke. Provjeravam imam li kontakt adrese od svih koji su tu. Skrećem im pozornost na blog. Za Tokio idu samnom Yasuda-san i Kawamoto-san. Let traje oko dva sata. U zraku nam stiže noć. Posebno impozantan je bio pogled na Yokohamu, Kawasaki i Tokio pri slijetanju, jer bila je već noć i efekat gradskog osvjetljenja iz zraka ostavlja nezaboravan doživljaj. . U slijedećem postu opisati ću posjete školama Takamoria. Prijatelji moji uz ova ljepa sjećanja pozdravlja Vas i voli Vaš Mladen |
O svijetu života
- 15:21 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
I desi se tko zna gdje i tko zna kada, u nečemu što nismo nikada ni znali što je, a ni sada tim slijedom neznamo, nešto. Došao je iz ničega onaj tko je došao. Život. Čovjek. I ko u pripremi nekoj bijaše, određenih osobina, prepoznatljiv time među srodnima što jesu i biti će u tome nečemu negdje. Kao osoba određena, kao netko. I krene kao netko od nikuda negdje. I sve tako po viđenju što se stiče i mogućnostima što stvoriše pređe i predaše načinom odnosa prema onome što je tko zna gdje, jer tako jest prema nečemu nešto. Tako jest nešto po čemu jest taj što dolazi. Tako i jest da nije po ničemu. Tako i jest način odnošenja prema svemu što u ovome negdje i nekada jest. Stvaramo osnovu svoga odnosa prema onome što nađosmo. Od davnina se to prenosi kao osnova smislenoga postojanja, kao osnova sebe. Mi imamo svoje gledanje, mi imamo svoja pamćenja, mi imamo svoj način reagiranja, mi imamo sebe i one oko nas, mi imamo svoj svijet. A svijet taj jest nešto samo naše u stalnom dokazivanju prema onome u čemu nastadosmo od nikuda. I tako misao jest u svijetu kakovoga ga vidimo, jer tako možemo stvarati daljnje odnose. No u svakom od nas ipak ostaje, tamo negdje duboko, kao malen otvor u onu stvarnost što ne nosi slijed stvorene sigurnosti po naslijeđu. I pitanje se rađa, plutamo li u beskraju? I kao da nastojim načinom svijeta svoga dokućiti ono što van sigurnosti je svijeta moga. Usudim se, jer kada već i jesam i kada naslućujem, priznajem naslućivanje. I ostavim otvorena vrata, jer jednom će ono stvarno lagano uči u svijest moju. I biti ću onaj koji stvarno jesam. Ne netko iz snova mojih. Ne netko iz želja mojih. Ne netko tko priznanje traži po svijetu svome. Netko tko priznaje kada dobije zadovoljenje njegova potreba 'svijesti' o postojanju. Tu jesmo u odnosima međusobnim. Ljudi u svijetu. Taj svijet po svijesti našoj ishodištem je u tijelu našem. Razum naš relativan je. Prioriteti relativni su. Vještina u nalaženju odgovora i puteva relativna je. I taj svijet naš promijenjiv je, kao da ustvari nije onaj u kome postojimo. Često nas iznenađuju događaji nepredviđeni. Nismo ih mogli predvidjeti. Naš svijet nije bio spreman u pripremi preslike svijeta stvarnoga. Onoga svijeta u koji smo stvarno došli. Trudimo se graditi naš svijet na razne načine. Najčešće je osnova u uspješnom nalaženja puta do nećega što nazivamo zadovoljstvima. Zadovoljstva su opet relativna. I po tome opet imamo zadatke po našem svijetu o nama i njime djelujemo. I kao nebrojeno jedinki ustrajno nastojimo izaći na svijetlost uspješnosti po načinu u svijetu našem. I gledam tako sva ta zbivanja. I vidim i sebe u načinu svoga poimanja svijeta. Pokušavam razumjeti i ne s potrebom da mi to netko prizna, jer priznanje i nije po svijetu kao što je ovaj moj i naš slijedom naslijeđenim. Svašta se izreći može. Riječ nosi poruke o slikama života po životima u nama. Nastojanje je to kao i korak što je, mada puno plahiji. Riječ što dolazi u svijetove drugih. Riječ što nosi namjere i želje moje. Riječ što ide u svijet koji je građen osobnošću drugom, ali istih mehanizama. I odlaze riječi po kazivatelju onome što ih čuje. A riječ, ko riječ, jest sama po sebi. Trud jest da ponese nešto, a i odnosi željeno. I tamo gdje stiže razumljiva će biti načinom razumjevanja onoga koji je čuje. I stoga u svijetu ovome i takovom, nije isto ono što se kazuje i ono što drugi razumiju. Često ni sami sebe ne razumijemo. To da nas drugi ne razumije nekako je jasno. Ljudi su različiti, ali problem je kada čovjek sam sebe ne razumije. Ne razumije i po nekom svom sudu griješi uvijek isto. I kaže se: 'On je takav.' Tako je to u svijetu svijetova. I kao da jest nešto čega nema. Izmišljen svijet i takav prenošen pokoljenjima. Izmišljen za sigurnost onih što život održavaju i prenose. Već prve žive stanice počele su graditi svijet svoje sigurnosti. Slijedovi misli, slijedovi riječi, slijedovi djelovanja rijekom života teku. Što ja to hoću? Što dođoh od nikuda negdje, nikada u sada, da bi bio u svijetu svijetova nošen ustrajnošću života, ma i ne razumio to. Prijatelji dragi u svijetu ovakovom, svijetu priča i želja ne razumijem ja baš sve što činim. Uvijek sam želio dobro, ali možda i nevješt bio. Mjere baš i nemam, pa sam tako često ustrajan. Znali su mi prijatelji reči da sam naporan. Tada bih stao, ali samo zato što mi to rekoše. I neka mi oproste svi kojima sam takav bio. Nisam znao i slijedio sam samo svoj svijet, svijet krhak i promjenjiv. I na kraju ja ipak znam da sam došao od nikuda u svijet stvaran da bi svijet svoj stvorio, jer došao sam u život. I takav što jesam i dalje vrtim slike što svijet moj čine. I pričam i dalje, kao i ovo sada, i kao što ću i dalje u želji da sebe što više razumijem. Prijatelji dragi malo sam gledao svijet na način svoj, a Vas sve lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Okayama (Honshu) - Kumamoto (Kyushyu)
- 15:41 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
Topao ljetni dan u Okayami. Svijetsko amatersko prvenstvo u gou je završilo i grupa natjecatelja obilazi znamenitosti Okayame i posjećuje srednju školu. Na ulaznim vratima skidamo obuću i nabijamo natikaće. U toj proceduri nema iznimaka. Tako moraju i učitelji, a i direktor škole. Dvorana za gimnastiku ispunjena je djecom koja sjede na podu u sredini. Nama koji smo ovdje od prvenstva pripremljene su stolice. Malo mi je čudno sjesti na stolicu pored toliko djece što sjede na podu. Najradije bi i ja kao oni, ali ovo je protokol. Japanci puno drže do pripremljenog slijeda i poštivanja gostiju. Po meni se povremeno i previše to ističe. Nisam znao koje su mi moguće zadaće, ali očekujem da će svatko od nas se trebati predstaviti i reči ponešto o zemlji iz koje dolazimo. I pored toga se i po obilježjima na odjeći vidi odakle smo. I kako sam i očekivao, prvo se mi prestavljamo jedan po jedan, nakon uvodnih riječi organizatora. Nastupaju tada djeca s pripremljenim programom za ovaj događaj. Sve prolazi u srdačnom ozračju. Djeca su sretna što su pred njima igrači svijetskog amaterskog prvenstva u njima cjenjenoj igri igo, a nama je drago biti s malenima. Prošao je taj dio programa i razmješta se dvorana. Klupice s pločama za igru na 9x9 i 13x13 pločama. Podsjetilo me to na naše programe po školama na istim malim pločama. Maleni su tu i u pratnji roditelja, koji očito nisu ovdje učenici. Dolaze s pripremljenim kartonima za autograme. Nabavljam si i ja jedan takav, jer moglo se. Kako oni traže mene da se potpišem, tako odmah i ja njih. I sve tako redom na isti karton. Ostade mi za uspomenu. Razigrao sam se, kada vidim stiže Toshio. Vidim ga i pozdravljamo se. Došao je po mene, jer imamo u programu dalje odlazak na Kyushyu, gdje nas čeka sensei Yasuda Yasutoshi san, jedan od vodećih učitelja goa Japana 9. profi dan. Prijatelji smo još iz Cannesa u Francuskoj s Europskog prvenstva za mlade 2002. gdje sam bio kao učitelj goa djece Hrvatske. Kaže mi Toshio, da mogu mirno nastaviti s aktivnostima i da ima još vremena. Ne osjećam kod njega nikakovu putnu groznicu. Kao da vlada svakom sekundom i to s punim povjerenjem. Odigram još nekoliko partija uz poneku instrukciju malenima, kao i svi ostali. Uzimam stvari i odlazim, prije kraja ovog druženja s malima, na taxi i put željezničkog kolodvora. Stižemo čak s nekom vremenskom rezervom i ispijamo kavicu u miru uz laganu priču. Uglavnom su to meni zanimljive stvari u vezi života u Japanu i razlika prema onome u Hrvatskoj. Kolodvor Okayama mi izgleda poput nekog aerodromskog. Pokretnim stepenicama, holovima i sve tako na drugi kat i dolazimo na otvoreno. Toshio nalazi mjesto gdje treba čekati. Na karti mu je označeno mjesto u vagonu, a tu je i oznaka na podu uz prugu. Putujemo s najbržim japanskim vlakom poznatim shin-kan-senom. Gleda po podu i u kartu i dolazi do točno određenog mjesta i kaže tu ćemo čekati. Tu će točno stati naša vrata vagona. Na moj upit kaže da tu nema promašaja. Vlak stane točno na centimetar. Evo vlaka u dolasku precizno. Ulazimo i sjedamo na naša mjesta. Priča mi Toshio da nas na zadnjoj stanici ovoga vlaka na Kyushyu čeka Yasuda san. Vlak kreće i mogu reči da sam se osjećao kao u avionu, ali skroz nisko. Klizio je jureći. Uslijed brzine vjerojatno nije ni moglo biti vibracije. Tek odjednom kaže mi: 'Sada smo u Hiroshimi.' Kratko stajanje i već jurimo dalje. Honshu, najveći središnji japanski otok naseljen je vrlo gusto. Tako ne primjetih neku granicu između gradova. Sve je to kao neki jedan ogroman grad. Tek tu i tamo rijetki šumarci. Nailazi neko brdo, te kraći tunel. Pri onoj brzini sve je nekako kratko. Odjednom usred jednoga grada ulazimo u tunel koji dugo traje. Objašnjava mi Toshio da smo sada ispod mora. Prelazimo po suhom između Honshu i Kyushyu otoka. Stigli smo na Kyushyu. Vidim opet puno kranova, što je u Japanu redovni prizor, kada se dođe do mora. Ulazimo dublje u otok Odmah primjećujem, puno više zelenila, planina. Stižemo do posljednje stanice. Yasuda san nas je dočekao. Srdačan susret. Mijenjamo vlak u redovni što tamo saobraća. Ide on brzo, ali nekako mi nakon shin-kan-sena ovo izgleda polagano. Idemo u Kumamoto. Stižemo i tamo nas čekaju neki od članova mjesnoga kluba. Srdačni pozdravi i odlazak u klub. Nas nekoliko smještamo se u auto, koji vozi jedna od članica kluba. Vrlo živa i kontaktibilna gospođa. Ulazimo u dio grada s malim obiteljskim kućama, koje su puno skromnije od takovih naših. U Japanu je prostor veliko bogatstvo. I pred jednom ne velikom jednokatnom kućom stajemo. Kažu mi da je tu klub. Gledam gdje bi bilo nešto kao prostor za društvane aktivnosti. Sve je nekako sitno obiteljski. Penjemo se uskim stepenicama i dolazimo do mjesta gdje se obavezno skidaju cipele. Ulazim kroz ne velika vrata i evo me u prostoru svom u drvetu. Na klupama go-garniture. Vidim mlade kako igraju. Sjedam igrati s jednom malom djevojčicom. Malena sva nekako meni izgleda kao uplašena. Šuti i stavlja kamenčiće na ploču. Pokušam je navesti na smijeh, ali teško. Pravim se kao da sve to nema veze i da je igra najvažnija. Pokazujem joj nešto po ploči i mala, malo po malo otvara dušu. Uradio je jedan mladić slikicu, koju mi je kasnije mailom i poslao i koju sam stavio na blog, tamo u dubini go-bloga. Neznam je li se i ta izgubila u vrijeme gubljenja velikog broja slika. Ostavljam promidžbeni materijal o Hrvatskoj koji sam sobom donio. Gledamo kasetu o turističkim ljepotama Hrvatske. Svi gledaju s oduševljenjem ne mogavši povremeno i glasno iskazati divljenje prema ljepotama našeg Jadrana. Odlazim na počinak kod Masatoshia, mladića koji u lokalnoj konkurenciji slovi kao najperspektivniji mladi igrač. Doznao sam da je kasnije osvojio i naslov studenstkog prvaka Japana. Bilo mi je ugodno u kući prosječne japanske obitelji. Otac mu se bavi informatikom, pa sam kod njega mogao na internet. Majka mu je Ruskinja i nekako joj je drago bilo vidjeti nekoga Slavenskih korijena. Zaspao sam kao beba na podu uz lagani pokrivač. I opet malo uz zbivanja u Japanu pozdravlja Vas i voli Vaš Mladen P.S. Slikicu sam pronašao i stavljam je u ovaj post. |
A krave, jadne, spas u šumi potražile
- 02:59 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Prije nekoliko godina u dalekom Japanu na otoku Kyushyu na brdima oko grada Takamori živješe ljudi složno suosjećajući s prirodom. Lijep je to kraj pun zelenila. Nekako se bitno razlikuje od napučenosti sjevernijeg najvećeg otoka. Gradić Takamori se smjestio u kotlini. Na istočnoj strani su planine pune zelenih pašnjaka i šuma. Na zapadnoj je planina iz koje na vrhu stalno izlazi dim. Priča mi Toshio o vulkanu i o seizmički vrlo aktivnom terenu. Bio je ovdje prije oko stotinjak godina razoran potres kada je čitav grad propao. Sada je mirno, ali tek za ljudsko oko i osjetila. Prate se kretanja na zemlji i pod zemljom. Planine ovdje putuju, kaže mi. No, ne vidi se to očima, ali preciznim mjerenjima vidljivi su pomaci i u godine dana. Vozimo se autom put škole u brdima. Prolazimo pored jednoga sela na padini planine i Toshio krene s pričom. Seljaci ovdje imaju krave slobodne. One pasu kako im se svidi i redovno se vraćaju navečer kući. Kaže da se ispitivanjima došlo do toga, da sretne krave daju više i bolje mlijeko. Viđamo tako putem pored ceste krave na rubovima šume. Neke polegle potrbuške i preživaju. Neda im se više. Vidim i sam kako su opuštene. Nekako mi čudno tako u Japanu, gdje se juri za svakom sekundom. Ceste su ograđene upravo zato da slučajno koja krava ne izađe i strada od nekog vozila. I desilo se jednoga dana seosko veselje. Ljudi jedva dočekaše, pogotovo mladi. Nabavilo se tu raketa za vatromet. Večer i noć je protekla u veselju stanovništva uz prekrasan vatromet. Podsjeti me ova novogodišnja noć na to. A veselju, kao i svakom veselju dođe kraj. Sutra treba nastaviti raditi. Seoskog je posla puno. Osvane nestašica mlijeka. Evo i članka u lokalnim novinama, a nedugo nakon toga i odluke koja glasi, da je u Takamoriju i okolici do daljnjega zabranjen vatromet i pirotehnika. Kako je počeo vatromet, krave jednostavno krenuše van i put sigurnijeg mjesta. Čudne se stvari zbivaju i one potražise spas. Trebalo je dosta vremena dok se vratiše, a neke i nikako. Kod nas se nešto slično ni slučajno ne može dogoditi. Prvo, krave nisu puštene na slobodu. Svakoj se zna gazda, a imaju i biljeg. Ma što bi to njih boljelo, ako ih se malo označi. Strogo im je ograđen prostor. Veliki dio vremena provedu u pokakanoj štali. Tako su najsigurnije. To je zbog brige o njima da se koja ne izgubi. One japanske su valjda pametnije, pa se same vraćaju doma. Ma neka se rade vatrometi, neka tuku petarde. Vrag po kravama, pa su tam u štalama zvezane. A kak im je? Pa kak kravama uopce more bit. Pa su to samo krave. Ja sam tek na tren tu kroz prozor vidio splašenog goluba u letu malo posle ponoći. Valjda mu se malo letelo. Bi čovek rekel: 'Gleč norog goluba, pa kaj mu je?'. 'Kaj pa ni leteća krava.' Sve vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen ..... i kak je sad lijepo u mladom letu ... i još si mislim kak su one dočekale novu ... kaj mislite ... ja bi tek dodal: 'Nek im je sretna nova 2006.' |