Topao ljetni dan u Okayami. Svijetsko amatersko prvenstvo u gou je završilo i grupa natjecatelja obilazi znamenitosti Okayame i posjećuje srednju školu. Na ulaznim vratima skidamo obuću i nabijamo natikaće. U toj proceduri nema iznimaka. Tako moraju i učitelji, a i direktor škole. Dvorana za gimnastiku ispunjena je djecom koja sjede na podu u sredini. Nama koji smo ovdje od prvenstva pripremljene su stolice. Malo mi je čudno sjesti na stolicu pored toliko djece što sjede na podu. Najradije bi i ja kao oni, ali ovo je protokol. Japanci puno drže do pripremljenog slijeda i poštivanja gostiju. Po meni se povremeno i previše to ističe.
Nisam znao koje su mi moguće zadaće, ali očekujem da će svatko od nas se trebati predstaviti i reči ponešto o zemlji iz koje dolazimo. I pored toga se i po obilježjima na odjeći vidi odakle smo. I kako sam i očekivao, prvo se mi prestavljamo jedan po jedan, nakon uvodnih riječi organizatora. Nastupaju tada djeca s pripremljenim programom za ovaj događaj.
Sve prolazi u srdačnom ozračju. Djeca su sretna što su pred njima igrači svijetskog amaterskog prvenstva u njima cjenjenoj igri igo, a nama je drago biti s malenima.
Prošao je taj dio programa i razmješta se dvorana. Klupice s pločama za igru na 9x9 i 13x13 pločama. Podsjetilo me to na naše programe po školama na istim malim pločama. Maleni su tu i u pratnji roditelja, koji očito nisu ovdje učenici. Dolaze s pripremljenim kartonima za autograme. Nabavljam si i ja jedan takav, jer moglo se. Kako oni traže mene da se potpišem, tako odmah i ja njih. I sve tako redom na isti karton. Ostade mi za uspomenu.
Razigrao sam se, kada vidim stiže Toshio. Vidim ga i pozdravljamo se. Došao je po mene, jer imamo u programu dalje odlazak na Kyushyu, gdje nas čeka sensei Yasuda Yasutoshi san, jedan od vodećih učitelja goa Japana 9. profi dan. Prijatelji smo još iz Cannesa u Francuskoj s Europskog prvenstva za mlade 2002. gdje sam bio kao učitelj goa djece Hrvatske. Kaže mi Toshio, da mogu mirno nastaviti s aktivnostima i da ima još vremena. Ne osjećam kod njega nikakovu putnu groznicu. Kao da vlada svakom sekundom i to s punim povjerenjem. Odigram još nekoliko partija uz poneku instrukciju malenima, kao i svi ostali. Uzimam stvari i odlazim, prije kraja ovog druženja s malima, na taxi i put željezničkog kolodvora. Stižemo čak s nekom vremenskom rezervom i ispijamo kavicu u miru uz laganu priču. Uglavnom su to meni zanimljive stvari u vezi života u Japanu i razlika prema onome u Hrvatskoj. Kolodvor Okayama mi izgleda poput nekog aerodromskog. Pokretnim stepenicama, holovima i sve tako na drugi kat i dolazimo na otvoreno. Toshio nalazi mjesto gdje treba čekati. Na karti mu je označeno mjesto u vagonu, a tu je i oznaka na podu uz prugu. Putujemo s najbržim japanskim vlakom poznatim shin-kan-senom. Gleda po podu i u kartu i dolazi do točno određenog mjesta i kaže tu ćemo čekati. Tu će točno stati naša vrata vagona. Na moj upit kaže da tu nema promašaja. Vlak stane točno na centimetar. Evo vlaka u dolasku precizno. Ulazimo i sjedamo na naša mjesta.
Priča mi Toshio da nas na zadnjoj stanici ovoga vlaka na Kyushyu čeka Yasuda san. Vlak kreće i mogu reči da sam se osjećao kao u avionu, ali skroz nisko. Klizio je jureći. Uslijed brzine vjerojatno nije ni moglo biti vibracije. Tek odjednom kaže mi: 'Sada smo u Hiroshimi.' Kratko stajanje i već jurimo dalje. Honshu, najveći središnji japanski otok naseljen je vrlo gusto. Tako ne primjetih neku granicu između gradova. Sve je to kao neki jedan ogroman grad. Tek tu i tamo rijetki šumarci. Nailazi neko brdo, te kraći tunel. Pri onoj brzini sve je nekako kratko. Odjednom usred jednoga grada ulazimo u tunel koji dugo traje. Objašnjava mi Toshio da smo sada ispod mora. Prelazimo po suhom između Honshu i Kyushyu otoka.
Stigli smo na Kyushyu. Vidim opet puno kranova, što je u Japanu redovni prizor, kada se dođe do mora. Ulazimo dublje u otok Odmah primjećujem, puno više zelenila, planina. Stižemo do posljednje stanice. Yasuda san nas je dočekao. Srdačan susret. Mijenjamo vlak u redovni što tamo saobraća. Ide on brzo, ali nekako mi nakon shin-kan-sena ovo izgleda polagano. Idemo u Kumamoto. Stižemo i tamo nas čekaju neki od članova mjesnoga kluba. Srdačni pozdravi i odlazak u klub. Nas nekoliko smještamo se u auto, koji vozi jedna od članica kluba. Vrlo živa i kontaktibilna gospođa. Ulazimo u dio grada s malim obiteljskim kućama, koje su puno skromnije od takovih naših. U Japanu je prostor veliko bogatstvo. I pred jednom ne velikom jednokatnom kućom stajemo. Kažu mi da je tu klub. Gledam gdje bi bilo nešto kao prostor za društvane aktivnosti. Sve je nekako sitno obiteljski. Penjemo se uskim stepenicama i dolazimo do mjesta gdje se obavezno skidaju cipele. Ulazim kroz ne velika vrata i evo me u prostoru svom u drvetu. Na klupama go-garniture. Vidim mlade kako igraju. Sjedam igrati s jednom malom djevojčicom. Malena sva nekako meni izgleda kao uplašena. Šuti i stavlja kamenčiće na ploču. Pokušam je navesti na smijeh, ali teško. Pravim se kao da sve to nema veze i da je igra najvažnija. Pokazujem joj nešto po ploči i mala, malo po malo otvara dušu. Uradio je jedan mladić slikicu, koju mi je kasnije mailom i poslao i koju sam stavio na blog, tamo u dubini go-bloga. Neznam je li se i ta izgubila u vrijeme gubljenja velikog broja slika.
Ostavljam promidžbeni materijal o Hrvatskoj koji sam sobom donio. Gledamo kasetu o turističkim ljepotama Hrvatske. Svi gledaju s oduševljenjem ne mogavši povremeno i glasno iskazati divljenje prema ljepotama našeg Jadrana.
Odlazim na počinak kod Masatoshia, mladića koji u lokalnoj konkurenciji slovi kao najperspektivniji mladi igrač. Doznao sam da je kasnije osvojio i naslov studenstkog prvaka Japana. Bilo mi je ugodno u kući prosječne japanske obitelji. Otac mu se bavi informatikom, pa sam kod njega mogao na internet. Majka mu je Ruskinja i nekako joj je drago bilo vidjeti nekoga Slavenskih korijena. Zaspao sam kao beba na podu uz lagani pokrivač.
I opet malo uz zbivanja u Japanu pozdravlja Vas i voli Vaš Mladen
P.S. Slikicu sam pronašao i stavljam je u ovaj post.
Post je objavljen 02.01.2006. u 15:41 sati.