Misao, što svoju stvorenost nalazi tek u odnosima, upire se usporednu sliku stvarnosti činiti. A slika ta jest ko materijal dostupan mislima i promjenjiv kvalitetom poput nje. Slika svijeta, svijet po meni, svijet. Vrijeme kao da je stalo u pauzi nekoj, kada samo misli jure. Tek poneka sitnica uleti zapažajem iz nekog surovog svijeta, gdje te promjenjivosti mislima nema.
I stoluje osjet neki da jesam. Ja. Na carskom mjestu svih misli mojih i kao da ih i ukinuti mogu. Mogu li? Što bih bez njih bio? Što bi svijet moj bio? Car ničega! Tek ostao bi svijet onaj koji je i bez ikakovih misli, a u kojem i misli mogu postojati, ali ne i svijet po njima.
Ima nešto po ćemu svijet, taj stvaran, dopire i u misli moje. Priznajem ga i jedinog ga kao stvarnoga vidim. Osjetila moja promjene po njemu podastiru mi. Meni, caru izmišljenoga svijeta, što stvarah ga od rođenja svoga, načinima stvaranim milijarde godina.
I bi jednom, a i više puta jednom, nešto. Nekako namjera opstanka nasta. Na nebrojenim primjerima pokušavalo se opstati, a vrijeme neorganiziranosti odnosilo nakane bivanja. I kao bi promjena, a potom ustrajnost. Već to kazuje, da jest nešto nastalo. I kao često u životu, nastojanja promjene stvaraju svoju suprotnost. I primjera je nebrojeno gdje nositelj promjene zasjedne i brani ono što promjenu donosi i stvara tako ustrajnost čekajući nove nositelje promjena. Vječna je to borba.
Došao sam u život ovaj kao novi. U cjelosti i po sebi nosim novo. Novo, bićem novim. Otkrivah životom, po nebrojeni puta, vrijednosti, što ih skoro svi prije mene otkrivaše. Nosila me sila promjene, sila spoznaja, sila viđenja.
U svijetu stvarnom nema moje, tvoje. Osjećaj, što je? Čestice vremenom svoja stanja mijenjaju razložno. I kao da u određenim uvjetima samo određeni proces slijedi. To tek ljudska misao može pretpostavljati, da možda nije tako, jer u svijetovima naših misli svašta možemo.
I jednom ili više puta neka sila činila je promjenu koja je nastojala opstati. Iz nastojanja toga, milijardama godina, u nebrojeno pokušaja, stvorena je prividna opstojnost. Opstojnost po željama našim, što u konačnosti ipak poštuje osnovu svijeta stvarnog, gdje sila promjene nadjačava. I čitav taj sustav, kojim se nastojanje održava, prenosi načine opstanka u vremenu i načinu što većem i što boljem. Borba je to za dulji i bolji život.
Pitam se često, za razloge toga slijeda. Kao da odgovor životnih razložnosti u tome počiva. Promjena i nepromjena.
Čovjek životom obdaren slijedi puteve date mu. Razvija svoje sisteme odabira i ne znajući da i oni su podložni osnovnim zakonitostima svijeta. Stvara kao za vječnost. Nastoji čuvati vrijednosti i često želi i vrijeme da stane ili barem uspori. Promjeno, našla si sreču i misliš da je ona to. A svijet, i dalje igru svoju igra. I jednom tako samo suze ostaju. Vrijeme stati ne može. Ne za nas, ljude. Takovi smo stvoreni u sustavu gdje ograničeno koristimo resurse svijeta stvarnoga. Vremenom smo ograničeni, a to i naše želje vremenu podaje, i pored svih želja naših, da tako ne bude.
Stojim zdvojan nad ta dva svijeta. U svijetovima našim radosti i tuga naših, duša traži put u prostorima beskraja. Osjećaji nas vode putevima svijeta po nama. Kako zadržati smisao svoga postojanja? Vidjeh zabluda što praznine i tuge ostavljaju. Vidjeh bola kojeg ne osjeća do onaj koji ga nosi. Tužne djece. Posrnulih u nadanjima. I sve to svijetovima njihovim. A ja kao da tržim vrata svih odgovora, čarobnu formulu. Što to u svijetovima našim nas vodi putevima bola.
Uvjete u svijetu svome velikim dijelom sami stvaramo. Prikazujemo, mislima svojim, sebe u svijetu stvarnom, a to smo u svijetovima našim. Svijet naš velikim dijelom želje čine, što stvorene su mislima našim. Ostvarenje njihovo često je u svijetu stvarnom. Kao da smo na dva kolosijeka. Tu je izvor velikog broja zabluda.
U svijetu stvarnom nema posjedovanja, mada nam se to u svijetovima našim čini. Kako išta može čije biti? Sve što postoji je to što je. Čovjek posjed svoj širiti želi. Tu je novo područje zabluda. To funkcionira dok prividno ide, a poslije su lomovi, jer posjednici su obično nemilostivi kada se njihov posjed dira.
Darivanje. I ovo se naslanja na posjedovanje. Mogu li išta darivati? Darivanje nije materijalan čin. Materijalnost u tome je još dio zabluda. Dar je ljubav i poštovanje. Netko ne može to predstaviti do materijalnim darivanjima. A dar nije na vagi. Dar jest poruka, a o istinitosti poruke ovisi često sreča darivatelja. Ovdje često zabluda bude, jer neuzvraćena ljubav kod iskrenoga darivanja nebi smijela izazivati bol. Razmišljam tako i logično mi, a ni sam s time nisam na čisto. Logiko, istino, kuda me vodite? Ta ja samo čovjek u svijetu svome.
Teško je kada netko strada zabludom drugih ljudi. Tu najčešće vidim djecu. U svijetu jurnjave za materijalnim dobrima djeca su često zaboravljena i postoje tek kao činjenica. Mnogo ih je i napuštenih. Puno ih je sa stečenim i naslijeđenim poteškoćama. A životi njihovi put traže, a većina oko njih samo juri nekim svojim putevima u svijetovima svojim.
Zapažam puno toga i pitam se: 'Što je ovo?'. Jesmo li besćutni ili u vrtlogu svojih, većinom, nerješivih problema. Ti problemi nam zaklanjaju vidike. Slijepi smo često za probleme drugih. A jesu li ti naši problemi uopće problemi. Zbog krivih gledanja čovjek često krivo radi. Tada nije problem što rješenja nema, već u načinu rješavanja. A već rekoh neke od zabluda su, što su po gledanju mome takove.
I kada pred počinak sjednem uz rub razvučenog trosjeda, na kojem tijelo ostavljam noću, da opušteno boravi do dana novoga, ispraćam duh u neki dio svemira, naviru mi misli. Nastojim dokučiti ono nešto. Kao da prestajem postojati, a ovo u meni slijedi put neki. Nalazim ono što svijet je moj. I vidim nemoć po željama svojim. A želje jesu i nije moguće tek tako odbaciti ih. Otvaram dušu i srce svemu što po svijetu mome jest, jer tu put počinje. Obraćam se Tebi Gospode, jer, sam, zablude svoje razumjeti ne mogu. Znati i razumjeti? Korake činiti ću, jer oni su dijelovi života. Neka svaki korak moj po tebi sviješću mojom bude. Neka drhtaji i boli moje ljubavlju poneseni budu. Sjedinjen s Tobom polako na počinak odlazim.
Atomi, svijetlost, materija, prostor, vrijeme..... su more na kojem kao pjena na valovima živote naše ispraćaju put nemjerljivih prostranstava.
Dragi prijatelji i po prikazu ovom neka moj pozdrav Vam ide i znajte voli Vas Mladen
Post je objavljen 18.01.2006. u 13:25 sati.