| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Drito kroz makiju
- 22:27 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Na velikoj hrpi raznih sjećanja, što ih nekako iz nereda sakupih i bacih na nju, vidim svega ima. E, vidi, vidi, što je ovo? Zanimljivo, nešto doživljaja raznih u malom vremenu i puno mladosti. Mladen bijaše tada 28 godina, završenog vojnoga roka, naivan ko i prije, ali sada nešto čvršći. Hm, pa da odmotam to i vidimo što tu ima. Godina je 1973.; 28. četa izviđača 'Dubrava' u Zagrebu; ljetovanje; Val de lunga. Eto i mene ovdje. Radim u klubu izviđača u Dubravi kao domar kluba. Nisam tu kao neki strogi profesionalac. Uključio sam se u sva zbivanja izviđača, te postao i redovni pripadnik. Kako sam tamo najstariji, raspoređen sam u klub brđana. Tu su oni najstariji i najiskusniji izviđaći. Oni vode aktivnosti. Odlaskom na ljetovanje u Dubravi prestaju aktivnosti izviđača i sve se preusmjerava u Val de lungu. Idem i ja. Konačari, a to su oni iskusniji i jači, odradili su prvi posao pripreme za dolazak izviđača. Prije nas na tom terenu nije bilo izviđača, pa je trebalo dosta toga uraditi. Nisam bio u njihovom sastavu. Dolazak, postavljanje šatora po predviđenim mjestima i život se nastavlja. Svaki vodnik brine o svojim izviđačima. Sjećanja su to moja, pa nalazim samo ono, što po meni osta u sjećanju tome, što ga izvukoh iz hrpe, što spomenuh je gore. Sjećanje prvo: - Vidim vrlo zorno neku drvenu malu prostoriju. Liči na poljski WC, ali nema rupe. Vjerojatno je to ranije nekom služilo za ostavljanje alata. Nekolicina nas uhvatismo se uklanjanja toga. Ja kao najstariji, već odsluženi vojnik, važno se hvatam posla. Prvo ćemo to silom oboriti, a potom daske ukloniti i urediti okoliš. Takova je namjera. Sunce žari, ali nama to ne smeta. Iskusnom izviđaču da što smeta! Zanjihali mi to već trulo daskato izgrađe i krene se to rušiti. Pazimo da koga ne dokaći i ne ozlijedi. I sve je u redu, osim... Tu sjećanje ima jaki naboj. Bila je tu neka velika paučina između daski i okolnog granja makije. I ta pučena ravno na mene. Iznad pojasa sam bio gol. Nasred paučine ogroman pauk. I onako u brzini krene ta paučina ravno na mene, a iznenađeni pauk ravno na moja prsa. Sve vidim, ali ništa ne stižem. Tren, i on je svim nogama na mojim prsina i prekriva mi sredinu prsiju i to baš na mjestu gdje je srce. Koja to reakcija bijaše! U tren oka sam se počeo vrtjeti raširenih ruku oko sebe. Nisam htio pauku dati do znanja o sebi kao neprijatelju braneći se napadom, ali tek da mu učinim situaciju nesnošljivom. Nakon par brzih okretaja vidim kako nešto odletje od mene. Odbacio se i bjež. Da sam pokušao što kontra njega rukama, tko zna što bi bilo za obojicu. Ovako svak na svoju stranu. Sjećanje drugo: - Imao sam šator u kojem sam bio sam. Tako odrediše glavešine čete. Noć je i spavanac je počeo. Otvorim oči usred noći i vidim. Iznad mene veliki pauk. Uradio si mrežu i odmara. Vani je bilo svijetla što uspijeva stvarati koliko-toliko vidljivost u šatoru. Gledam ja njega, a on miran. Vjerojatno i on odmara. Toplije mu tako, jer toplina od mene mu odgovara. Da ostavim tako i nastavim spavanac, tko zna što bi bilo. Mogao bi ga okrečući se u snu dohvatiti ili još gore prignječiti. Polako se provukoh ispod. Nije skakao. Ni njemu nije do vratolomija. Izvukoh se iz šatora i odoh do dežurnoga, da mu kažem kakvog gosta imam. Došli do šatora, a njemu više niti traga. Mislio sam da je možda ušao među deke kojima se pokrivam. Sve pregledam i nema ga. Nestao izvor topline i on ode. Ušao sam u šator i nastavio spavanac. Ostade mi to kao jedan lijep susret. Sjećanje treće: - Uključio sam se ja u osvajanja vještarstava. To inače rade mladi izviđači, ali kako ja nemam puno tih vještarstava, odrađivao sam ih i ja po pravilima. Vezao sam čvorove, plivao itd. Jedno od najznačajnijih vještarstava je partizanski kurir. Nema da nema, a ja ću se potruditi. Šutio sam 24 sata bez greške. Probali me dići na štos, ali nije išlo. Odradio sam i sve ostalo što je za to potrebno i na kraju ostade samovanje. Baš radi toga za ovo vještarstvo se ne može prijaviti bilo tko. Stariji izviđaći procjenjuju tko može pristupiti polaganju partizanskog kurira. Ja, odslužena vojničina, pa da ne mogu. Samovanje se treba izvoditi tako da se ode iz logora i 24 sata te nitko nesmije vidjeti. Shvatio sam to potpuno ozbiljno. Našao sam jedan kolac, kao onaj za planinarenja, uzeo nešto hrane, čvrste cipele na noge i krenem drito u makiju. Krenuh prema sjeveru, kao da bi ravnom crtom na Plomin. Sunce žari, a ja makijom. Bio je tu kao neki puteljak, ali nakako neupotrebljavan. Nailazim na razne paukove, većinom malene na velikim paučinama. Zaobilazim paučinu, ako mogu, a ako nemogu stanem i razmišljam. Ako ne vidim boljega rješenja, kolcem polako odmaknem paučinu, gledajući što radi domaćin. I prolaza je uvijek bilo. Posebnu pozornost imam na teren kojim hodam. Mogla bi se naći i pomeka zmija, pa da je ne nagazim. Vidljivi susret s njima nisam imao tim putem. Moglo bi se reči, da ja njih nisam vidio. Krenuo sam na taj polagani put, jer treba ići pažljivo, negdje u kasnije prijepodne. U kasnije poslijepodne dolazim prema obali mora. Mala šljunčana plaža preda mnom. Nigdje živa ljudskog stvora. Rekoh: 'Ovdje su se utaboriti.' Odložim ono malo stvari. I gledam more kako valjuška. Sam sam i nigdje nikoga. E, pa sada ću se iznudirati. Skidam sve sa sebe i onako, ko od majke rođen, uđem u more. Otkriće. More i ja u izravnom kontaktu. Nisam do sada imao takav doživljaj. Bilo mi je super. I nekako nikakovog straha da me tko gleda gologa. Te mogućnosti sam se uvijek sramio. Bio je to, maltene, ljubavni čin s morem. Naplivao sam se, ali uz obalu. Izlazim van. Osuših se na zraku i obukoh. Sunce je zašlo van vidljivog dijela neba. Penjem se malo više po kamenjaru, da bolje vidim okolicu i tada se desilo nešto, što je opet jako zabilježeno u sjećanju. Uhvatih se rukom poviše glave za kamen, kad čujem nešto zašuška. Podiže se glava na vidljivost površine kamena. Vidjeh samo rep. Žuto bijele šare odoše u kamenje. Rekoh: 'Nikada više tako se penjati po kamenjaru'. Srećom se uplašila dovoljno da ode, a imala je dobar put za uzmak. Da nije tako bilo otišao bi Mladen ovako na samovanju van civilizacije, tko zna kuda, a bloga ovoga bilo nebi. Vratio sam se na šljunak gdje provedoh noć uz tek ponešto malo vremena sklopljenih očiju. Vratio sam se u logor i priznato mi je vještarstvo partizanski kurir. I tako sam i neznajući zasmetao dragim životinjama, kojima je to bio jedini dom. Gledao sam to na neki drugačiji način. U ovim susretima ipak nitko nije stradao. To mi je posebno drago. I to je dijelić moga puta ovamo. Pomalo gledam tu hrpu sjećanja. Memorija to čuva. Ima tu i ponešto zanimljivo, a i poučno. Možda ovo s penjanjem po kamnjeru nekome dobro dođe. Ne se dizati povlačeći se rukama odozgo, već odupirući se nogama odozdo. Možda netko zna i bolje, ali ja to tako vidjeh iskustvom navedenim. I još da kažem: 'Ne ubijajte životinje, ako ste ih se uplašili. Zar da stradaju zbog vašega straha?' Draga su to bića, a otrov im je tek obrana. Budite pažljivi. Prijatelji dragi sve Vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen |