Povremeno u mislima pretpostavim nešto što bi predstavilo sliku onoga što mislim o sebi i pogledam što bi to ispalo.
U trenucima srdžbe na sebe, zbog nekih neuspješnosti po nekim željama svojim, svašta o sebi pomislim u nekom negativnom ozračju. Stvari prođu i bura u mislima se smiri. Pretpostavka, međutim ostade. U nekim drugim trenucima ta pretpostavka plodno tlo mislima mojim daje.
Osjećam da jesam, mislim da jesam, vidim da jesam. Djelujem i vidim rezultate djelovanja. Zar to nije dovoljno da stvori se zaključak, pa i u meni, da postojim? Postojim, stvaram, mislim, osjećam....
Pa ćemu uopće razmišljanje takovo, kada jesam, evidentno. Zar bi moglo biti da nisam? Tren je to koji novu pretpostavku rađa. Zar bi moglo biti da nisam. I kao i često slika se stvara u mislima mojim. Čovjek koji jest, a nema ga. Znam što on jest i u dubinama njegovim. Nestane, fiktivno, ali nestane. Praznina. Ništa, pa čak ni to. Što u trenu tih misli jest sa svime onime, što ja nisam? Što je s mojim okruženjem, pa i do onih neslućenih daljina. Što je sa svim zbivanjima vezanim na mene.
Sve ono što ja nisam, u pretpostavci toj, nema sve one utjecaje što ja na to, što nisam, prenosim. Onome što nisam nedostajem ja. Sva ona zračenja, sav onaj slijed čestica, sve što u mislima svojim otklonih, nedostaje onome što ja nisam.
Ja sam onaj kojega čini sve ono šta ja nisam. Cijela ona okolina bez mene postajati nebi mogla takova. I u slikama misli mojih, vidim. Sve što nisam vraća mene na mjesto moje, onakovoga kakav jesam, pa i sa pretpostavkom da možda nisam. Jesam, ali ne onako kako obično se misli. Sva cjelina svemira ne može bez mene, jer njen sam razultat na ovome mom mjestu. I svaka točka u svemiru stvarnost svoju ima u onome što ona nije. Kojega li savršenstva!!!
Prošećem svemirom kojeg smisliti, mislim, da mogu. Koja predivna cjelina. I nitko nije do po svemu što nije. I onako kako emotivno mislima mogu, divim se svemu, divim se savršenstvu. Stanem pun hvale svemu. Svaka zvijezdica jest čimbenik mene i svakog stvora i atoma. U svijetu sam upravo takovom. Mogu ja svašta. Misliti mogu. U svijetu mome jest tako, ali otkolon, koga malo učinim, vidim.
Svemire, što da činim? Ovo je rezultat tebe u točki ovoj.
Učili su neki davni mlade da im divna čuvstva prenesu. Vjerujem. Imali su vremena gledati. I kako god gledao sve je jedno savršeno jedinstvo. Pa i kada se misli da nije je i po tome.
Prijatelji dragi i ovim kraćim malim otkolonom tek da skrenem pozornost na vrijednosti koje nas čine. Ja u njima put vidim priznanjem. Ulazim u dio života velike zahvalnosti. I neznam kako da hvala iskažem do životom u poštovanju i priznanju svega što nisam, jer po tome ustvari jesam. Vidite li i vi to?
Predamnom je put kući u Goricu, jer kod prijatelja sam na internetu u Zagrebu. Biti će to vrijeme sjedinjenja po svijesti, mada ono stvarno jedinstvo viječno postoji.
Napuštam ovo pisanje s osjećajem ljubavi i radosti. Pozdravlja Vas i voli Mladen .... , istoga smo svijeta
Post je objavljen 28.01.2006. u 22:56 sati.