Krenem li mislima skoro redovno dolazim do apsurda. Znači li to da mislima put nije dobar? Znači li to da stati treba ranije? Znači li to da misao iskrivljuje stvarnost? Znači li to da viješt nisam mišlju?
Krećem se po sjećanjima, ali uvijek kao neki dijelić mene odlučuje o mislima o sjećanju, što nađoh ga. I tako svako sjećanje, kada nađeno bude, u život dolazi; u život misli koja njome sada radi. I kao da uvijek jedino tako i bude. Kao da doživljavam tek mislima. A misli, što su? Ništa vidjeti ne mogu, ako potvrda mislima ne bude. I slika kada dođe u misli moje, za mene tada tek postaje.
I pitam se, ima li što između? Ima i to je veći dio stvarnosti, jer slika je tek slika, a misao tek misao. Zaustavljam misao, koliko je to uopće moguće. Počinjem sam sebi izražavati namjeru otklona od misli kao jedine kojom surađujem s okolinom. A misao je i posredno vezana putem svih osjetila. Pustiti osjetila bez razmišljanja? Zamisliti toplinu bez misli da je toplo. Ne bez izrijeke, nego čak i bez misli. Pokušavam dokučiti ono nešto, što redovno zaobilazimo, idući putem utabanatim osjećajem, kao da je jedini. Dokučiti ću tako ujedno i način cjelovitijeg viđenja sebe kao nekoga u svijetu, priznajući svijet po svijetu, a ne svijet po sebi. I kao da mi se pruža viđenje u kome mogu okrenuti se sebi i učen riječju i mišlju, odnositi se spram sebe: 'Mladene!'. Lakoćom kao u snu, kada zaboravim i na korake i na misao. Kada osjetim sadržaj tijela u kojem jesam, kada shvaćam dijelo ustrajnosti, gdje krv struji žilama do organa svakog, gdje sklad vlada dovoljan za opstojnost. Osjetim savršenstvo stvarano vremenima, koja misao moja razumjeti ne može.
I kao raširenih ruku, otvorena srca, nesputane misli sobom, kao da darujem ono nešto po čemu jesam svijetu takovom kakav jest. I živ i stvaran kao čovjek među ljudima u svijetu kakav jest osjećam neku sreču, neko zadovoljstvo. Darujem? Ta nastojim ne ometati odnos po istini, jer dar je neometanje iskrivljavanjem svojim. Priznajem tako istinu po kojoj jest i postojanje čovjeka i onoga što imenom mojim je obilježen u svijetu misli. Dar, najveći dar, je priznanje istine po kojoj jest sve ovo u svijetu. Učen od rana svijetovnim načinom, što dovodi nas u ravan komuniciranja ljudskog, mada i ne videći istinu po kojoj tako jest, krećem putem kroz život. I stadoh na putu, na tren. Tren što je kao vječnost. Obuzima me radost; kosa mi je živa; srce je živo.... Osjetim zahvalnost, a zahvalnost jest nekome. Ta živ sam u slijedu tome upravo takav što u slijedu tome biti može sa svim svojim željama, mislima, nastojanjima. Zahvalnost svemu po čemu jesam takav u svijetu takovom. I kao da se u čovjeku rađa ispunjenje: 'Hvala.'
I nije to praznina. I nije to ništa. I nije to ni svemoguće. I nije to nikako kako bi izreči mogao. Tek istina u meni živom je meni divna radost i zahvalnost. A tijelo kao da lagano drhti, ne već drtajima. Suze naviru, ne već suzama i kao da idu tijelom čitavim.
Gospode suza te tvoja slavi.
I ovo nastade u svijetu po tebi namjerom nastojanja prikaza čovjeka na putu. I svaki moj korak, i svaki moj uzdah, i svaki otkucaj srca moga u svijesti je mojoj po Tebi sada.
I neka ljubav tvoja dopre u svijest svakog nesretnog bića. Sretnima da svijest bude u zahvalnost tebi po kojem ta sreča i jest. Neka svijet ovaj bude svijet sretnih, molim te Prosvjetitelju.
Vraćen po mislima na blog ovaj želim svima dragim prijateljina svo dobro i ljubav Vaš Mladen
Post je objavljen 11.01.2006. u 13:03 sati.