I u razgovoru s prijateljem, koji je završio studij fizike u ona vremena unazad oko 20-tak godina, postavih mu problem. Nešto me kopkalo. Logika mi bila narušena u osnovnim stvarima mog gledanja stvarnosti.
Svijetlost se širi brzinom svijetlosti. Dobro, recimo prihvatim to. Kažu da je ta brzina konstanta. Mogu to razumjeti. Kad jednom svijetost krene, ona je svijetlost i širi se tako kako se širi. Prihvatim te dvije činjenice i vrtim način svoga gledanja u fiktivnim, ali teoretskim, a po meni i praktičnim situacijama.
Nalazim se na tijelu u svemiru koje je u ravnoteži kao cjelina po sebi. Drugo tijelo, koje je također u ravnoteži kao cjelina po sebi, se kreće u nekom smjeru. Ravnoteža i stabilnost na oba tijela, ali se oni udaljavaju sa, recimo, pola brzine svijetlosti. Oba postoje kao materijalna tijela jedno prema drugome. Da bi to lakše shvatili pretpostavimo da su ta tijela u različitim sustavima ili galaksijama. Možemo si obojica to pretpostaviti.
Sada ja udaram pitanjem, koje počiva na slijedećoj pretpostavci: sa jednog od tijela krena svijetlost u smjeru udaljavanja tijela. Pitanje glasi: 'Kojom se brzinom kreće takova svijetlost u odnosu na ono drugo tijelo?' Da budem još jasniji: 'Tijela se udaljuju s pola brzine svijetlosti, a svijetlost ide brzinom svijetlosti. Za ono drugo tijelo bi trebalo to svijetlo iči brzinom svijetlost plus još pola brzine svijetlosti, kolika je brzina udaljavanja tijela.' Dakle logički i osnovom znanja koje imam, to je brzina svijetlosti od 1,5 brzine svijetlosti. No, dobro, tako govori logika.
Takove situacije su stalna pojava u svemiru, ali da li mi to dobro vidimo. Rekoh da je brzina svijetlosti konstantna. Ona nemože brže od brzine svijetlosti. Pa taj efekat je na djelovanju već i kada upalim baterijsku lampu i idem natraške, samo što je to izkrivljenje toliko maleno da je praktički nemjerljivo. Nekak mi se čini da se i Albert s tim zanimal. Čist mi zgleda nevjerojatno, da se i puno drugih dečkih ni našlo pred problemom u svezi navedenoga.
Gledaš ovak, pa gledaš onak i sve nekak zgledi da nekaj vredi na ovaj, a nekaj na onaj način. Malo mi čudno da sve to tako stvarno može stajati kao osnova svemira i postojanja. U prošlom sam postu prikazal sve kao energiju, a sada se tu događa i nešto sasma neočekivano i sa brzinama širenja. I kaže se da nema veće brzine od brzine svijetlosti. Tu su pod udar kritike došli prostor i vrijeme, jer oni figuriraju u prikazu brzine. Sve me to podsjeća na Sira Isaaca, gdje je govorio o gravitaciji, a u novije mu vrijeme dodali tome, da to vrijedi samo u uvjetima poput Zemlje ili tome sličnim. Sada je i vrijeme, a i prostor upitna vrijednost, ali se mogu takovi kakove ih znamo, koristiti na Zemlji. Ma da, malo sutra. Ja vidim da je stalno prisutna pogreška, mada se može reći toliko sitna, da skoro je ni nema. Ali, ima je!!!
I tak je Albert za svoja gledanja uveo pojam dilatacije vremena. Na tu temu su neki počeli izvoditi zamišljanja o vremenskim strojevima. Kažu odeš u svemir i juriš bjesomučno nekom raketom i kada se vratiš za recimo 20 godina, ovdje prošlo nekoliko stotina godina. Kako ljudima odmah mašta radi?! Mene samo zanima gdje sam ja to? Što je ovo gdje postadoh?
Odjednom ni vrijeme nije više vrijeme. U nekim uvjetima ide polaganije, a u nekima brže, a sve to nije moguće mjeriti vremenskim instrumentom, već samo usporedbom njihovih rezultata. Kak je sve to relativno. Ja tu nebi sve na vrijeme prebacio. Ima tu prste i prostor. Ako si na tijelu koje se kreće, vrijeme lokalno ti je vrijeme, ali se razdaljina smanjuje. Pak je tak kak i od kud gledaš proces.
Ono što je meni ovdje važno, je to da je to stvarno tako! No, u našim skromnim razmjerima života je zanemarujuće.
Hvala Albertu, genijalcu, kojega su u njegovim počecima školovanja čak smatrali ograničenim. A ste vidli koju je slobodu imao. Nisu je oni njegovi u školi mogli ni vidjeti. Zato bi kazao, da je pravilno pustiti slobodu misli i gledanja. Kada vam se čini da neko melje gluposti, poslušajte ga pozornije, da nebi bila glupost na vašoj strani. Koliki su ostali na njoj i ne vidjevši je. Svi smo mi sačinjeni istinom, i vrijedi je tražiti, pa i u mislima tamo gdje vam se i ne čini. Kolikih sam i ja bisera čuo od djece s kojima radim na gou. Još nisu opterećeni obaveznim glupostima.
Ja opet malo za dušu. Možda me netko i pročita. Možda se nekom otvori i neki prozorčić, a možda netko komentarom otvori koji i kod mene. Svijet je čudovit i nije takav kakvog ga mi vidimo. Sastavni smo dio života ove nam drage Zemljice. Poštujmo je i čuvajmo, jer pojma nemamo kako je tamo drugdje, a stvoreni smo ovdje i za ovdje.
Dragi prijatelji sve Vas lijepo pozdravlja i voli vaš Mladen
Post je objavljen 17.01.2006. u 12:55 sati.