Sve što činim, kao i sve što mislim, kao i sve što osjećam, jest po razlogu nekom. Pa i kada mislim da nije, jest. Svijet viđen ograničenošću mojih mogućnosti, jest meni pod sumnjom, da savršen nije. Život moj čini mi se kao slučaj, a time i kao nevjerojatan događaj. Kriterije imam svoje što mogućnost moja ih ograniči, a postupci kao da po njima viđenjem su podastrijeti. 'Svijet jest takav', često se čuje, često se misli, često se osjeća.
Čovjek od pamtivijeka promatra, bilježi, luči. Prenose se spoznaje o svijetu u kojem jesmo. Na-uka nas uči znanjima prethodnih, što upriješe u problem viđenja. Radi se onim što se ima. Radi se tako kako se umije i može.
I neznam zašto, ali od kada znam za sebe, nešto me nosi onome po čemu jesam na svijet ovaj došao. Kao da ranije ovdje bio nisam. Jesam li time dobar početak gledanja imao? Bilo je to negdje iz dubine mene. Kao da mi netko prvo reče: 'Ovo si ti Mladene.', ali ne riječima, što ih naknadno naučih, nego potvrdom jestva. I ne prihvatih to ustvari, već bijaše ono prije no sebe što spoznadoh. Ta kako bi i prihvatio, kada time tek postao jesam. Kao da dođe iz nekog kuta svemira. Kao da dođe iz nekraja nekog. Kao da početak ni ne bijaše, već nešto vječno isto.
Prostor i vrijeme ne bijaše po meni. U istosti ih nema. I prva misao i prvo kazivanje stvori otklon od istosti. Krenula je njihaljka. Stvorio se svijet života. U meni je postalo biti, jer biti ne mogaše bez mene. Je li to čin postanka, što po meni ograničenih mogućnosti, viđen jest. Dato mi je nešto baš takovo, a trud neki jest svemu.
Promatram već godinama zbivanja. Viđam srodnike u svijetu svome. Jesu li oni netko drugi, što kao i ja dolutaše neznajući kuda? Jesu li i oni došli iz nekraja nekog ili istog? Odakle si ti došao, čovječe? Kuda ideš, čovječe? Gdje smo mi to?
Gledam i vidim kako se razvija nešto od nečega. Vidjeh da mi je dato viđenje slijedova na moj način, a način taj prikazuje mi da postoje sličnosti, da postoje pravila, da postoje zakonitosti. Da to vidim, trebao sam i pamtiti, jer kako znati da nešto je pravilo, ako prethodno upamtio nisam. Tako u gledanju mome misao i pamćenje važno mjesto imaju. Vidi, vidi, pa to se tako događa. I vidjeh pravilo i znadoh, da će se nešto u nekim uvjetima desiti. Predviđati bi se reklo, mogu. Da, ali u granicama svoje nemoći.
I sve tako vezu ima. U svijetu materijalnom sve su pravila i zakonitosti. I kada nešto hoćeš, to je radi nečega. I kada nešto nećeš i to je radi nečega. I kada nešto radiš i to je radi nečega. I kada nešto odlučiš i to je radi nečega. I kada odlučiš da nećeš činiti nešto radi nečega i to činiš radi nečega. Što ja u ovome svijetu tako mogu? Mogu li išta? I stanem na mah. Sada ću nešto odlučiti, ali sam. Otpustim u mislima sve. Tek trun ostavim, tek da jesam. Činim li to ja? Tresnem li bilo što bez misli, po čemu je to? I misao što iz mene izlazi nastaje po pravilima razmišljanja u fizičkoj domeni funkcija mozga. Ni tamo nije ništa do u vezama materijalnoga svijeta. Mogu li išta? Koga da pitam, jer ja nemoćan sam odgovora dati po sebi, a toliko daleko otišao sam da se i sebe odričem. Po čemu stvoren sam? Ima li koga po kome jesam?
Odrčem se misli svojih. Neka bude po onome tko me stvori. Odricanje to, jest molba, da se prihvati stanje ovo moje. Odricanje jest molba da budem po vrijednostima stvarnim. Odricanje je molba da budem onaj što stvarno jest. Odricanje je molba da zabludama ne činim greške spram svijeta u kojem jesam. A greška, što je? Vi što do mene jeste, što pitate se isto ili ne pitate; vi što lutate i zatečeni budete u stanju neželjenom; vi što molite za dobro po svijetu kakovim ga vidite; Vama, hoću reči da razlozi patnji i bolova vaših u vama jesu. Život nije što ovakovi ograničeni vidimo, a želimo da po njemu bude stvarno to što mislimo. Pobrakani su krumpiri i jabuke.
A život sav u nekoj vezi jest. Jest jedan jedini, a mi kao da svaki na svoj način ga vidimo. Kao da su tu nebrojeni životi po neznanjima našim, po nemoćima našim. A jedinstvo sve nas hrani. Duh jest samo jedan, a u toj raznolikosti svijeta gledan je na razne načine. Tako je to u svijetovima našim. Svijetovima misli što oslobođeni nisu zabluda naših. I bude to mnogima lijepo. Kao lijepa igra, ali povremeno i tuga i boli.
I kao da se neki plamičak digne iz vatre stvarnosti i takav slabašan ode put ničega. Svi smo mi jedno, ali nekim 'čudom' kao da svaki iz svoga kuta isti život gleda. Vidimo ga različito i kazujemo: 'Moj život.'
I ovim trudom, da bolje vidim sebe, vidjeh da jedino po Tebi jesam. Moć zablude svoje odstupiti ne mogu, jer takav jesam. Tek molitva za prosvjetljenje jest. Mogu li ovakav vidjeti? Ta zar nije veliko i to da vidim nemoć svoju. Ne kolika je, već da sam svijestan je. Znam da će jednom u vremenu svijeta moga doći stanje jedinstva, a do tada molim Te, da životom svojim ne remetim sklad po kojem dobrota jest. Vidim da dobrota jest poštivanje dijela, koja potvrđuju stvarnost svijeta, ne već po dijelima zabluda. Bol što osjetim neka me vodi put radosti svih kojima radost pružiti mogu. Neka i u mome svijetu bude svijet jedinstva života što po Tebi jest.
Prijatelji dragi želim vam svima izbor puta sreče i radosti. Stvaran svijet ne možemo mijenjati, do promjenama sebe. Postoji taj put. Tražeći smisao svoga postojanja, nalazim ga. Prilazeći tako osjećam radost i oduševljenje. I sada ti dajem misao, osjećaje i ljubav svoju, jer njima pravo mjesto jest u Tebe i hvala što to vidjeti mogu. Znam da sve na ovome svijetu po ljubavi jest. Prijatelji dragi, djeco istoga nam oca, otvorite oči i barem hvala osjetite. Svi smo mi braća po Njemu.
Hvala ti što izgovorih ovdje navedeno. Tebi jest. Ja tek pokušah barijeru otkloniti. Dječak što viri ispod hrpe zabluda i gluposti. Radujem se, hvala
I ljubav moja svima vama dragi prijatelji, braćo
Post je objavljen 25.01.2006. u 11:21 sati.