| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Možda sam ......
- 11:21 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Prolaze godine vječno u snovima nekim, što u tom nizu vremenskom, promjene nose. Gledam tražeći ljepotu i smisao ne vidjevši sebe u okruženju obveza svojih. Mogao bi odbacivati i ne priznavati poslijedice koje izazvane su djelima i nedjelima mojim. Mogao bi kazati, da sve to samnom veze nema. Navikao sam na udarce, ali time ne otklanjam posljedice toga, što ta navika i nadalje ne sprijećava. I bude u ljudskim životima i lijepih i nelijepih događaja, a čovjek obično bira put svoj spram toga. Znam to, ali ne želim biti besćutan. Od dana onih kada sam krenuo birati put svoj namjerama činjenja dobra, viđah da odluke te nisu lake. Često nakon poteza, meni prosuđenih kao dobrim, viđah suprotno. Griješim li? Promatram svijet. Vidim zadovoljstva i tuge. Vidim trud čovjeka da sretan bude. A što sreća jest? Često su zadovoljstva bila tek početak većih nesretnih razdoblja. Uviđao sam da za život u dobru treba umjerenosti. Sve nekako ima svoje vrijeme. Pojede li se odmah sve, što će za sutra ostati? I nije to samo pitanje hrane nasušne, već svih dobara ljudski, pa i ne samo ljudskih. Slušao sam i slušam često glas pohlepe ljudske. Nude se veliki dobitci, nude se blaženstva iz snova... navali narode. Mjesta je tek za ponekog, a sanjaju svi. E, da sam ja taj, misle si. Pa i da jesi, što je sa svim drugima? Uvjeravao me prijatelj za rad u lancu multimarketinga, da je to prava stvar za mene. Ti znaš dobro pričati i uvjerio bi mnoge. Išlo bi to tebi. Obogatio bi se. Razmišljao sam i vidio matematiku. Pa zar da sakupim stotinu ljudi i pričam im o bogatstvu kada je matematički jasno da mjesta ima samo za neke. Začas bi milioni trebali biti u tome da ih stotinjak uspije. Zar da svijesno lažem one ostale? Pa uspjeti će oni sposobni, kaže. Hvala ne! Većini bi lagao. Hvala na bogatstvu. Što je bogatstvo ustvari? Otiđoh od toga i svo to 'bogatstvo' im ostavih. Lutrija, igra na sreču. Koju sreču? I vrti se čitavo kolo ljudi u igri da bi netko dobio milion. Meni besmislena vrteška usijanih glava novcem. Hvala ne! Tražim vrijednosti, a i ne vidjeh kako mi se sve što gradio sam, što prirodno jest, raspada. Odlazi mi tlo pod nogama. Ja ne volim novac i sve što se zbog njega čini. Takav sam drugima nepotreban. Tek me neki upotrebiše i odbaciše kada upotrebna vrijednost mi prođe. Sve je kao i ostalo u tome sistemu. Uzmi, iskoristi i baci. Tražio sam vrijednosti i kao da mi nije jasno da skoro sav taj svijet jest u nekim pravilima sreče i bogatstva. I pitam se što je to sreča? Vrijedi li za njom uopće ići? I umoran putnik stane noge da odmori. A noge i dalje bole i dah je kratak. Sreča! Sjedeći na razvalinama prividnih vrijednosti, kada se prašina još sliježe i kada se slika još razbistrila nije, shvaćam da osjet još postoji. Jesam i poslije svega. I još u pratnji slike neostvarenih snova. Sabirem. Što još je ostalo? I ima još nešto što vrijedi, čemu život podariti možeš. Hvala ti Gospode, što još mogu nećemu služiti. Ali i tome služiš dok to još može. Zid! Da li je i on prividan kraj? Ukor u školi; ogroman broj neopravdanih izostanaka; majstor raskida ugovor zbog nezainteresiranosti učenika; trava (užas); neistine; ...... Mlad čovjek na putu koji sam ja odavna prezreo. A moja riječ se ne sluša, ni poštuje. Postoje druge vrijednsoti, što oni bučni ih svagdje ističu. Navali narode na sve slasti života. Vrijednost je u novcu, navali narode. Money makes the world go around. Kratki užici početka puta što u propast vodi. Moja riječ, što znači? Cijeli život dao sam u tlapnje, tražeći vrijednosti života. I ne da je prezret samo taj put nego i vrijednosti što ih nađoh. Novac će dati onima, koji ga lažnim obečanjima nakupiše, prolaznost. Oni će ponovo mamiti i prikupljati. Kao iverci će otpadati zalutala mladost u raljama nezasitnih ideologa materijalnog bogastva. Oni će kazati: 'Takav je život.' Ja tek dodati ću: 'Da, taj koji vi nudite.' I cjela škvadra pluta u prividu. Na čas im je lijepo, pa kada prođu depresije, doći će opet trenuci 'sreče'. I tako u tom krugu depresije će sve više odnositi vrijeme potrebno životu. Nametnute su im bezvrijedne vrijednosti. Došli su sakupljaći ljudskih duša, što pretvaraju ih u gomile novca. Sine, poslušaj tatu. Život je divan u stvaranju opstojnih vrijednosti. Nema velikih iznenadnih bogatstava. Vrijednosti se postepeno stvaraju. Ostalo su zablude. Upotrebiti za to treba volju i trebati će i odricanja. Znam nije ti lako. Ne odbacuj ono što vrijedi. I kada dođe teško vrijeme, neće ti 'prijatelji' doći. Oni, kao i ti sada, traže brza zadovoljstva. Iskušaj sebe i ne reci: 'Ja to ne mogu.' Kreni putem postepenog stvaranja vrijednosti. A vama dragi prijatelji na blogu tek da kažem: 'Udarci dolaze sami, a ja sam tek tako nekako postavljen da sjedaju.' I mogao bi to sve odbaciti, mogao bi izudarati, mogao bi galamiti.... Dati ću ovo i njemu da čita, jer znam, da blog ne čita. Možda bi to trebala biti intima. Možda će to nekoga iz njegovog kruga ponukati na nešto što se ne želi. Možda ću doživjeti još veći poraz. Možda ću shvatiti ..... Možda Svim mladima bi usput poručio. Ne slušajte one što galame iz svih tih plakata i svijetala. Oni trebaju vaše živote! A Vas dragi prijatelji pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Dobra večer dragi moji.....
- 22:04 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
.... što ste opet ovdje samnom, ma gdje bili. Postadoste dio mene, jer vi ste tu u blogovima, gdje vas nalazim po tragovima što ostaviste ih. Upijam vaše tragove znajući, da od vas su, da vi ih ostaviste. Sve je tako u životu, jer po tragovima se nalazimo. I svaki osmjeh i svaka riječ trag je što ukazuje na izvorište njegovo. Ne niste virtualni, jer vi stvarno tragove ostavljate, Možda ponetko tu i tamo ponešto glumi i ispituje. A zar i to nije život? A zar i to nije lijepo? No ja ću sada ponovo uroniti u one tragove u dubinu duše svoje, u dubine sjećanja svojih. Mjesto je to gdje čekaju i izvori mojih budućih kretanja, mojih budućih misli, mojeg budećeg nekog, što će kao i ja sada kazati: 'Bio sam .......'. To kao prošlost je iz koje budućnost će niknuti. Kao da sadašnjosti niti nema. Ona je tek tren na razmeđi njihovoj. Ma, niti tren. Hm, da je tako, zar bi mogao ovo činiti? Prijatelji dragi evo nas kod mene u godini 1960., ako me sjećanje ne vara. Bliži se kraju školska godina u kojoj polazim 2. a razred srednje tehničke škole u Zagrebu. Prijatelj mi Đoko, o kojem vam već besjedih, predlaže da idemo na omladinske radne akcije. I opet ja sve nešto sa sumnjom; bi - nebi. On je odlučan. Ide. Pa, rekoh: 'Idem i ja'. Sam o sebi sam imao mišljenje da sam slabić, ali rekoh: 'Da probam.' Prijavio sam se u Omladinsku radnu brigadu 'Braće Špalj'. Slijede cjepljenja. Bez toga se ne može ići. Preživio sam to. Đoko u međuvremenu odustade. Što je tu, tu je. Ja idem. Otišla je moja ORB 'Braća Špalj' na izgradnju ceste Dicmo – Sinj. Društvo raspjevano i veselo, a Mladen sve to promatra. Nisam ja od onih što se vesele i pjevaju. Razmišljam o akciji, o gradnji ceste. Smjestili nas u školi tik uz cestu na kojoj se trče 'Sinjske alke'. Slijedeći dan već upoznajemo trasu. Do mjesta rada nas odvoze kamionima. Bude tu i zastava. Juri kamion, a mi kao načičkani na kamionu. Vijorti se zastava, a neki stalno pjesmu vode, a mi ostali što glasnije uz njih. Stiže raspjevani kamion na odredište. Bilo je podno brda s makijom. Kratke upute i prihvaća se alat. Tu su lopate, krampovi, tačke .... Meni se nekako najviše svidio kramp. Dani prolaze. Zemlja u zaleđu Splita, u Dalmatinjskoj Zagori, puna je kamena. Raspalim krampom i bum u kamen. Uviđam kako moram razmišljati i vidjeti unaprijed gdje će kamen biti. Kramp, a i lopata, pa i tačke traže energiju, a sunce često prži. Znoj sa čela na nos stiže. Oči pomalo peku od znoja. Provlačim prašnjave ruke licem. Bude i kriza. Ne mogu, ali me nekako sram to priznati. Javljam se često komandiru voda i kažem da idem na pišanje u makiju. Nekoliko puta odoh tako da se odmah i ne vratih. Hvatam zrak i snagu tamo iza, gdje me ne vide. Razmišljam o sebi i svojoj moći. Je li ovo za mene? Osjećam se kao ratnik pred predajom. I bilo je to jednoga dana oko polovine boravka na toj akciji. Nailaze oblaci. Borimo se s kamenjem. Meni pomalo muka. Čak mi je i slabo. Možda bi trebao tražiti da idem ljekaru. Sve se slaže u nekom pravcu odlaganja ove muke. Nije to za mene. Pomalo mi se i vrti u glavi, a izgleda da mi je i temperatura u porastu. Držim se krampa. Tu mi je uglavnom da se imam na što nasloniti. Izgledam jadan sam sebi. E, moj Mladene! Oblaci ipak odlučili. Neka kiša krene! Akcijašice i akcijaši se razbježali i posakrivali. Osta trasa prazna. Ali, ne baš. Jedan čudan mladić kao da nešto želi reči. Ne riječima, ne nikome. Sebi reči želi. Mladene, ta zar si ti jadan? Pa neka se svijet zruši, pa neka pljušti, pa neka se sve okrene. Neka jadnik krene, neka kramp zapjeva pjesmu, neka kiša lije. I ne treba mi pjesma 'U tunelu usred mraka.....' Svijetla mi treba, zraka mi treba, života mi treba. Pljušti, a jedan mladić dere krampom. Okreće kamenje. A kiša? Kao da se predala. A mladić? Kao da nezna stati. Zar da vam kažem, da ima nešto u čovjeku. Zar da vam kažem da ste močniji nego mislite o sebi. Zar da vam kažem da je za ljubav potreban samo tren. Tren je to kada nestaju misli o sebi i kada ste ono što jeste. Tog sam dana bio pohvaljen. Bilo mi to ugodno, ali sam znao da je zahvala za to krampu, zemlji kamenitoj Sinjskoj i onom nećem, što tek ko iskra, je u meni bilo. Pamtim je zauvjek. A ona kao da me kroz život prati. Vodi me ljepotama života i kao da njoj zahvaljujem spoznaju da ovaj život jest darivanje. Onaj koji može davati i daje, sretan je čovjek, ma taman ništa i ne imao, jer na kraju daruje se ljubav. Ovo poslijednje sam kasnije životom spoznao. Dragi moji, htio bi vam reči, da još uvijek stvaram po tom pitanju. Tražim sebe, a nalazim sve one kojima ljubav mogu podariti. Moglo bi se misliti kako sam imao nesreće i neuspjeha. U teškim trenucima i spoznaje su vrijednije. Prošla je ta moja prva omladinska radna akcija. Išao sam i slijedeće godine, pa slijedeće, pa ...... Pričati ću vam o ljepotama krampova, lopata, tački. Pričati ću vam o žuljevima. Pričati ću vam o kamenu kako se razbija. Možda sam bio individualac u cjelini, ali s ljubavlju. Bile su to večeri kada sam umoran, ali nekako sretan odlazio na počinke. Žao mi je kada čujem kako danas pričaju o tim vremenima. Pričaju često oni koji pojma nemaju što je to bilo. Bilo je i onih koji su sjedili po štabovima, pili kave i bili kao iznad toga. Ja sam svoj dio časno i s ljubavlju odradio. Dragi moji, sve Vas podravlja i nadasve voli Vaš Mladen |
I još nešto slično
- 12:17 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Prošlo se dijelom u kojem je osvježeno sjećanje na nekoliko minuta u srednjoj školi. Bio je to neki link, pobuđen nečim, što linkovima šeta. Ima netko što linkove aktivira. Ima netko tko razloge ili uvjete ima da se tako čini. Ima netko tko to prima kao nešto. Netko kome to nešto znači. I sada taj netko u domeni važnoj, kojom pokušava i sebe vidjeti, razlozima postojanja, šeta i pretražuje. Netko kao van prostora što ulazi i u najmanju česticu čije stanje njemu nešto posebno znači. I samo jedan atom na nekom drugom mjestu značio bi nešto drugo i bilo bi nešto drugo, a kako tako nije i on je taj što ono važno, onome nekome, drži. I svaki atom svemira jest vrijedan poštovanja u onoga kome, to takovo, važno jest. I to što kažem da jesam, jest posljedica i svakog dijela što baš tako stoji u odnosima spram svega što on nije. Ja jesam, jest tek misao s uvjerenjem o stanju postojanja, a tamo jest to, i ne tako kako rekoh, već po čemu rekoh. I jest to kao razgibavanje i ugrijavanje prije utakmice. I kao što perce lagano plovi put mjesta prilijeganja, ulazim u mislima nevidljivoj materiji, ali bez koje ni misli nema. Ulazim u sjećanja svoja. Poštovanje neuroni dragi. Došao sam u svijet vaš, što meni proizlazi iz odnosa unutar vas, a možda i ponešto drugo što ne vidim. Pa i sve to što činim i radim jest i po onome što, iz dijelova vas, meni nešto znači. Svijetla se gase, 'zastor se diže'. Put po tragovima je krenuo. Kako završih srednju školu 1963. ostadoh na kratko u praznom prostoru. Najbolji prijatelj iz razreda, sada pokojni, Pumpa što smo ga zvali, pita me: 'Kuda češ ti sada?' Rekoh mu da me zanima fizika i da bi najradije negdje gdje se studira struktura materije, negdje gdje se studira nuklearna fizika, ali nekako zajedno sa smislom svega. Ni sam nisam znao gdje bi to bilo i što. Kaže meni na to Pumpa: 'Ja ću nastaviti na elektrotehnici. Ajd i ti.' Nekako se neodlučno držim i onako usput: 'Pa dobro, idem i ja.' I otišao ja na elektrotehniku u Odransku i prijavih se. Polagao sam prijemni i položio. I postao sam student elektrotehnike. Prva godina mi prošla bez nekog učenja. Nisu to bile petice, ali sam sve položio već u ljetnom roku. Iz nacrtne sam, kod tada popularnoga Svetca, dobio i peticu. Kao da sam vidio zamišljene prodore i presjeke tijela u prostoru. Ostade mi dobar dio ljeta i jesen za druge aktivnosti. Srečom već sam tada igrao go, pa i nije bilo suviše dosadno. Dolazi jesen. Druga godina studija kreće. Radne navike za studiranje i dalje nemam. Dolaze predmeti koje treba više učiti, a meni to muka. Crtamo neke zakovične spojeve. Program nikako da završim. U drugoj smo godini krenuli na osnove elektrotehnike. Predmet je to za koji sam smatrao, da ga imam u malom prstu. Možda je i bilo tako, ali prst je mali, pa u njega baš sve i ni stalo. Sjećam se ispita iz osnova. Katedru drži i osobno ispituje profesor Pintar. Pismeni dio sam odradio sa vrlo dobrim. Slijedi usmeni dio. Dolazim siguran u svoje znanje i bez učenja. Pita profa: 'Kolega, prvi kirhofov zakon?'. Pomislih: 'Kud to? Pa to je toliko jednostavno da mi smiješno odgovarati.' Pa počnem ja o strujama, o čvorovima, pa kak se nikaj zgubiti nemre, kak sve kaj dojde u čvor i izađe van. Nikaj nemre ostati u čvoru. Gleda mene profa i vidim kak se po malo čudi. 'Kolega. Rekao sam prvi kirhofov zakon.' Sada se i ja počnem čuditi. 'Pa o tome i govorim.' Na to on pojasni: 'Nemojte mi vi o njemu pričati, već odgovorite kako glasi prvi kirhofov zakon. Imate ga napisanog u knjizi. Zna se kako taj zakon glasi.' Sada ja stanem ko ukopan. Kako točno idu riječi toga zakona? Pojma nemam. Bi možda to sada trebao izmisliti. I kako to obično radim u takvim slučajevima, šutim. Pita me profa još jednom 'Znate ili ne.' Ja na to kratko: 'Ne.' 'No, dobro da vidimo još jedno pitanje', i pita on mene i drugi kirhofov zakon. Znam ga ja na svoj način ispripovijedati, ali nemam pojma kak ide od riječi do riječi, pa šutim i dalje. Malo to potraje i na to prof. Pintar: 'Kolega, imali ste vrlo dobar pismeni, pa ću vam dati dvojku.' I upiše mi dvojku u index. Uzimam index i mislim si. Ni to za mene. I po pitanju elektrotehnike je tu za mene bio kraj naukovanja. Išao sam po fakultetu još godinu dana na poziv jednoga kolege, koji me zamolio, da idem dalje i da mu pomognem u elekričnim mjerenjima. Kolokvirao sam do kraja mjerenja uz njega. Učio sam uz njega i on je prošao. Ja sam svojom voljom prekinuo studije, a ustvari sam bio student sa izrazito malo padova na ispitima. Kao vrhunac za moju odluku je bio ispit iz fizike. Nakon profesora Lopašića fiziku za drugu godinu u domeni atomske fizike preuzima profesor Knapp. Bio je tada to mlad čovjek, tek nedavno završenog studija negdje vani. Neznam točno na kojem studiju, ali bilo je to negdje u Engleskoj, na nekom od tamošnjih svijetom poznatih fakulteta. Bila je to materija u koju sam bio zaljubljen. U srednjoj školi sam s velikom ljubavlju pratio i radio taj predmet. Materija, njen smisao i građa. Tražiti što je to po čemu život je, zar ima što zanimljivije? Pratio sam sva predavanja i nažalost, puno toga nisam razumio. Bila je to materija sa puno matematike i meni nejasnoća izgovaranih engleskim nazivima. Često je osnova za prikaz novih znanja bilo nešto šta nisam znao. I kada sam trebao pratiti predavanje, trebalo je doznati i što znači ono nejasno, na čemu se bazira novo. I tako, razumijevši samo ponešto, prolazilo je vrijeme i došli ispiti. Prijavo sam se i znao rok. Kolege se pripremali, a ja, da me neko puškom tjera, nebi mogao. Došao je i rok. Ispiti su u jednoj od učionica. Znam točan redoslijed izlaska. Svi sjedimo u istoj učionici i pratimo ispite prethodnih. Kada je došlo vrijeme za onoga ispred mene, ja se požurim prije poziva i obratim se profesoru: 'Profesore, ja bi da mi pišete da sam pao.' Pogleda me profač i kaže: 'Vi ste (taj i taj)?'. 'Ne, ja sam na redu iza njega, ali sam izašao samo da Vam kažem da mi pišete da sam pao.' 'A Vi ste?' 'Mladen Smud i na redu sam iza.' I krene on tražiti prijavnicu. Htio mi ju je vratiti. Na to ja: 'Ne, ne da mi vratite, nego da sam pao.' 'Ali kolega zašto da gubite rok. Pripremite se za slijedeći.', kaže on savjetujući me. 'Profesore, ali ja sam imao dovoljno vremena za pripremanje i nisam spreman. Trebao bi pasti i izgubiti rok.' Mislio sam kako nije pošteno da to uradim u vremenu kada trebam odgovarati. Odjaviti se ispit treba određeno vrijeme prije polaganja. Čudi se profa. Očito ovakav slučaj još nije imao. Na kraju ipak poništava prijavnicu. Više nikada nisam prijavio novi rok. Tu sam definitivno odustao od fakulteta, mada je ostala još jedna godina uz električna mjerenja, o ćemu sam gore pisao. Ne znati ono što najviše volim i ne razumjeti materiju, ne to nema oprosta. Presudio sam si sam. Ostadoh tako za vjekove elektrotehničar jake struje. Uskoro sam otišao služiti vojni rok, pa se zaposlio u 'Rade Končaru' kao referent motora za veš-mašine u pripremi rada. Život je zvao svojim putem, za mene pomalo neobičajenim. Tražio sam i dalje smisao i bilo je još puno situacija koje su mi mnogo značile u životu, u kojem nisam imao namjere samo proživjeti. I danas još tražim, ali nekako pomalo već kao da nazirem što tražim. Prijatelji dragi želi Vam sve dobro i voli Vas Mladen |
Ja i hrvatski u srednjoj školi
- 15:33 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Kako se stanice memorije pune karakteristikama svojim, što tumače se na način razumljiv sustavu nadzora istih, odlažu se 'slike', što ih uspijevamo tako razumjeti, iz svijeta u kojem, kao, jesmo. Ovo vjerojatno izgleda mistično, ali to je, tako nekako, to. Ustvari tako to ja vidim. Nekoć ostavljeno s vezama što vremenom se tu i tamo mijenjaše, danas je kao prikaz onoga što bijaše. Mada tek to, tu takovo, i tako razumljivo. Možda se ponešto mijenjao zapis, a možda se mijenjao i kriterij tumačenja zapisa, a možda i oboje. Čudne su to neke zbilje, što zbilju tumače. Može li išta biti samo po sebi ili tek postoji u odnosu spram nečega što nije? To tek kao neka možebitna sumnja ili tek prikaz, kojim se ništa ne tumači samo tako. Tu počiva misao naša. Tu počiva sjećanje naše. Tu počivamo, kako nam se čini, i mi sami. Pa, da zaronim i ovaj puta, u sjećanja svoja na prošlost svoju. Da krenem putevima tragova, koji ponegdje i ne slijede kauzalitet, već stoje u pokidanim dijelovima nekog niza, što tek naslutiti se može. Koji puta i sam stanem u čudu i pitam se: 'Otkuda meni sada ovo?'. A od kuda bi i biti moglo, kada sve je tu. Bilo je to školske godine, ako se ne varam, 1961/62. Grad Zagreb. Srednja tehnička škola u Klaićevoj. 3. a razred, jaka struja. Sat je hrvatskog jezika. Učenik Mladen pokušava ispraviti lošu ocjenu. Sjećanja Mladenova slijede. Nisma bio od učenika koji bi redovno učili. Znao sam ono što mi je sjedalo tijekom nastave. Matišu nisam učio nikako. Mislio sam da je to predmet koji se ne uči. To se ili zna ili nezna. Fizika je ono što se vidi i razumije. I sve tako i dođoh do hrvatskoga. Za mene je to bilo ono kako se govori, a onda se to tako i piše. Ako razumijem što se reklo, tako i napišem. No, tu se tražilo i nešto više. Pored raznih jezičnih gimnastika u smislu pravila, što jezikoslovci tumače ispravnima na način neispravnosti suprotnoga, trebalo je znati i ponešto iz hrvatske povjesti, na kojoj se jezik današnji zasnivao, a i ponešto od literature putem obavezne lektire. Morao sam čitati i znati što je autor time htio reči. Nekako mi se uvijek nametalo, kako je njemu bilo važno nači izdavaća i dobiti ponešto potrebnoga novca za živjeti. Najradije bi tako pod time napisao ili kazao, ako bi me pitali. Znao sam da bi to bila sigurna kulja, pa sam tako samo provrtio istim sustavom gdje se misli slažu. Kako rekoh, trebalo je ispraviti lošu ocjenu. Pita mene profka: 'Pa, reci ti nama, što znaš o Ilirskom pokretu.' Čuo sam o Stanku Vrazu i kompaniji, ako me i danas memorija služi. Čuo sam o onoj zastavi spaljenoj, ako me memorija ne vara. Čuo sam o pokretu za očuvanje hrvatskog jezika, ako me memorija ne vara. I krenuo ja oštro, sigurno, skoro u jednom dahu. Teče sigurnim tijkom rijeka mojega kazivanja. Ah, Ilirski preporod, pa to imam u malom prstu. Bilo bi sve OK, da sam to samo tim prstom, ali vrtile se u glavi i druge misli, razne kontrole i provjere kazanoga. Odjednom... tišina. Nema riječi, nema pitanja. Muk. Tišina odjednom probudi usnule, jer to je bio sat kada je vani već mrak pao, a nekima je to znak za laganu prvu snenost. Tišina probudi sve. Nastupaju pogledi. Sve oči uprte u mene. Profka prestade piskarati i diže pogled od lista na koji je to činila i uputi pogled spram Mladena. A Mladen? Šuti i šuti. I sve tako odjednom. Školska družina kreće u aktivnost. Ovi oko Mladena stanu šaptati. Okrete se Mladen onima iza, što šaptahu, i kratko: 'Prestanite šaptati, to znam.', i to glasno, da i profka čuje. Nastaje spontano šaptanje i svi to u razredu čuju. I opet on glasno: 'Nemojte mi šaptati.' Profkin glas prekida neodrživu situaciju: 'No, što je onda Smude? Hoćeš li nastaviti.' Ni taj njen istup ne mijenja prethodno stanje. Smud šuti. 'Ma dobro, hoćeš li nastaviti ili ne?', će onda profka, a Smud odrješito 'Pišite mi jedinicu!'. 'Pa dobro ako to ti tako hočeš, ali to ti nema smisla.' A Mladen ljut na sebe samoga. Donio je nepromjenjivu odluku. Ne ostaje profki do napisati jedinicu. I napisa je! Sada je sve bilo riješeno, pa ipak ostaje neka nejasnoća. I tek što htijedoh sjesti pita me profka:' Dobro ocjena je upisana, pa mi sada reci zašto si stao?'. 'Neznam jeli austrijski bio car ili kralj!' Da, za mene je i to bio hrvatski. Tu jedinicu sam kasnije ispravio, ali hrvatski, kao predmet, nikada nisam volio. Pa i sada nekako mislim o jeziku slobodno. Volim kada se ljudi razumiju. Ipak pokoji puta vidim da iz neispravnog govora nastaju nesporazumi. To je ipak među onima tvrdima, jer znajući što tko i kako govori, postoji i razumjevanje. No, neka to bude tako u mene, a svatko će po svome. Još jedan tragić iznjedrih ili bolje reči izglavih. Dragi prijatelji lijepo vas sve pozdravlja i voli Mladen i valda je bura u Puli stala |
Moje prvo dugo pješačenje
- 15:51 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Bilo je lijepo sunčano ljetno prijepodne prije oko 35 godina. Pomalo sam uzbuđen. Kao da me put zove. Uzimam sandale. Bile su to, kako sam ih zvao, apostolke. Obavezno mora biti i čarapa. Štititi će od mogućih žuljeva zbog trenja remena apostolki o kožu noge. Platnena torbica preko ramena. Stavljam u nju nešto za pojesti. Lagano sam obućen, a vestu rukavima vežem oko pojasa. Trebati će mi vjerojatno po noći. Volja je ogromna. Samo da krenem. Krećem od kuće u Maksimirskom naselju. Nikome nisam rekao kuda krećem, već kod kuće samo mami da me par dana biti neće. Gradski dio puta Zagrebom obavio sam kao u nekom predsnu. Vrlo brzo sam bio na staroj Karlovačkoj cesti. Tada još nije bila stara, jer je bila jedina za Karlovac. Idem lijevom stranom ceste. Kilometri promiću. Krećem se uglavnom negdje oko 5 kilometara na sat, a možda i zeru brže. Prošao sam ranijih godina ovaj put u više navrata biciklom i poznat mi je. Ovaj puta doživljavam ga stopu po stopu. Postoji razlika. Sve je nekako detaljnije i nekako više natopljeno dušom. Upija se jače i dublje. Noć me stigla prije Karlovca. Ne stajem. Kao da je rezerva energije tolika, da se ni pitanje umora ne postavlja. Krenuo sam na ovaj put, da samom sebi pokažem što mogu. Idem prema Rijeci, pa do kuda dođem. Pravi cilj na putu ne postoji, već ono nešto u meni. U tom jednolikom koračanju misli putuju, ali svojim putevima. Mene nosi neko čudno zadovoljstvo. Mrak je i nekako se i promet smanjuje. Prepoznajem blizinu Karlovca. Cesta i željeznička pruga su blizu. Prošao sam kroz šumu i predamnom je neka uska livada i neke kuće, pa i neka kuća u gradnji sa desne strane. I kao i često čujem psa kako se najavljuje. Vidi on, da netko ide, a i noć je već poodmakla. Sam sam na cesti, a preko jarka prema toj kući nema nikakove ograde. Mislim, pas je sigurno vezan. Laje kao zvijer. Rekoh, to po glasu je pas kao tele. Idem svojim putem. Ako nije vezan bježati nije pametno. Ako je vezan nema problema. U oba slučaja treba ići dalje. Čujem po glasu da se pozicija izvora glasa mijenja. Ili je na dugom lancu ili nije na lancu. Prelazim na lijevu stranu ceste, ali polako. Kao da je tuda moj ranije odabrani put. Znam da pas gleda i onako bez očiju. Prati ponašanje i spontano određuje moje stanje. Vidim prilazi prema jarku sa svoje strane. Već sam mu prilično blizu. Da pojuri, šanse nemam. Laje dubokim glasom. Tek u sebi obratih se Bogu, mada znam da on zna. Nekako, kao da nisam sam. Stoji zvijerina onkraj jarka, a ja s ovu stranu kročim putem svojim. Kazuje mi pas, da nešto kao nije kako treba, a ja mislima, da svojim putem idem. Kada mu dođoh u ravninu lajnuo je još jednom i to onako kao: 'Ma, tko te šljivi.' Nisam se htio niti okrenuti. Ako krene, neka. Ako skoći, neka. Išao sam svojim putem i nastavio dalje put Karlovca, a bio je već podosta blizu. Čini mi se, da je i slijedeći susret bio s toga puta. Nazirem, da mi ususret ide netko cestom. Čovjek. Svaki svojom stranom. Ovaj puta sam bio nekako više nesiguran nego u susretu sa psom. Mrkla je noć. Sami na cesti. Primjetio sam, da redovno pri takovim susretima na putu pokušavam prodrijeti u namjere namjernika. Ovdje je bilo prilično teško. Izgleda da je i on isto pokušavao, pa makar i spontano. Kada se približismo onako glasnije izustih: 'Dobra večer.' Čujem sa druge strane, kao s olakšanjem: 'Dobra večer', i prođosmo. Prošao sam kroz noćni Karlovac. Malo rasvjete za promjenu i evo me ponovo u mraku na drugoj strani grada. Prolazim Dugu Resu, pa prema rijeci Dobri. Hodajući prošao je još jedan sunačani dio dana. Nekako to i ne pamtim. Slijedeći mrak me stiže oko Skrada. Uspon, šuma. Polako, noga pred nogu. Sve je na nekoj radnoj temperaturi. Duboko sam već zašao u Gorski Kotar. Sjećam se da je negdje usred noći, na pustoj cesti, pri prilazu jednom manjem mjestu, odjednom crkveno zvono stalo udarati. Jednoličan zvuk kao da se javlja u neku dimenziju gdje vječnost počiva. Odbrojao se još jedan dan u vječni niz. Cesta kao bijela vijugavica zove me na korake. I idem, idem putem svojim. Ja na cesti sebe tražim. Granicu svoje nemoći, da vidim do kuda sam. I ide mi. Noga pred nogu, polako, sigurno. Tek podsjeti me nešto da i noga pred nogu nisu vječni. Tu je negdje neki umor osjetih. Ušao sam u prilično mračni dio puta. Šuma. Mrak. Osjećam umor. Ne, neću stati. I rade noge, ali ne sada više kao vesela igra koraka, već nekako kao ono: 'Šljap, šljap.' 'Psihologija, sigurno', sinulo mi i tražim temu, da odvratim sebe od nećega, što od nekuda mi dođe i što kao umor mi se čini. I idem ja dalje. Ljetno je jutro. Jutro ranijeg izlaska sunca. Nekako mi hladno postalo i stavljam đemper na sebe. Hlanoća se samo malo smanjuje, a umor ignoriram. Idem, a svijetlo se nekako sve više nazire. Okuka ceste pred Delnicama. Drhtim. Sunce se rađa i prve zrake sunca upijam kao nektar. Tresem se ko šiba na vjetru. Ljetno jutro, a ja se smrzavam. Bogu hvala, stigao sam u naseljen dio. Delnice. Mjesto gdje je željeznička pruga i stanica. Zar kraj? Htio bi, a ne mogu. Lomim se. Da malo stanem i nastavim put Rijeke. Razmišljam i tresem se ko prutić. Nevjerojatno! Da, se smrznem usred ljeta. Da mi netko priča o tome ne bi mu vjerovao, a ja eto..... Tada se javlja racio. 'Čovječe, put Rijeke još su veća brda i još veća hladnoća. Ostao si bez energije. Ne ići dalje!'. Poslušao sam, ali nije bilo lako. Priznajem poraz! Da, poraz! Naučio sam nešto novo. I nisam o tome pričao. Tek godinama kasnije samo spomenuo ponekom, da se čovjek može smrznuti uslijed ljeta, i tek, da sam znao pješačiti. A imao sam veliku volju nastaviti. Ušao sam u čekaonicu na željezničkoj stanici. Sjeo na klupu i tresao se bez prestanka. Bilo mi pomalo neugodno. Ne sjećam se točno, ali mi se čini, da su me neki pitali što mi je, a ja tek da odvratim, da mi ništa nije i da će proči. I prošlo je, a ostade tek veliki trag u sjećanju mome. Prijatelji dragi pričam Vam priču o jednom mladiću na pustoj cesti jedne ljetne noći, što putem kroči put viđenja sebe i kroz svoje moći. Tek nabacih i odoh dalje i da Vam kažem da Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Tražio sam
- 22:46 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Volio sam hodati u mladim danima, ali nije uvijek bilo vremena. Činio sam to najviše poslije vojnoga roka, a prije zaposlenja. Imao sam slobodnog vremena i nekako nisam osjećao neku obavezu prema sticanju uvjeta za život. Imao sam hranu kod roditelja kao i mjesto gdje mogu spavati. Prohtjeva skoro da nisam ni imao. S najboljim prijateljem Đokom sam vječno nešto tražio razmišljajući. Dobivao sam od njega divnih poticaja. On je bio taj bez kojega ja danas nebi igrao divnu igru, igru moga života, go. Nije samo to njegova zasluga spram moga života. Bio je on nekako upućen u neke tajne duhovnosti, putem davnih nauka izašlih, nama znano, iz područja današnje Indije. Bili smo nas dvojica prijatelji konkurenti. U svemu bi se nadmetali, ali već smo podosta znali tko je gdje i tko je kakav. Još prije odlaska u vojsku je bilo spominjanja odlaska pješice u Indiju. Načelno smo planirali ići nas dvojica, ali nam se kasnije priključio moj bratić Krešo. Došlo je služenje vojnoga roka. Razmišljao sam o putu. Trenirao sam na svoju ruku u vojsci i namjeravao ići pješice kući iz Makedonije. Planirao sam ići, normalno sam, preko Srbije, Kosova i Bosne za Zagreb. Pred kraj se desilo ono sa Češkom, pa koncentracija vojske na granicama i posebna situacija u svim kasaranama. Nije bilo otpusta kućama i bez obzira na rok. Tako sam odslužio mjesec dana dulje. Sav se moj plan nekako raspao, tim više što je i situacija bila, s vojne strane, posebna. Otišao sam kući, kao i sav normala svijet, vlakom. Sve je to OK, ali buba u glavi je radila i ja sam furao sliku pješaćenja u glavi. Đoko i ja smo se ozbiljno bacili na budizam. Bio, je to osnovni pokretač namjere pješačenja do Indije. Proučavao sam značaj budizma i tražio njegove prave vrijednosti kroz život. I sve to ne radeći i živeći na roditeljskoj brizi. Glava mi je bila čista nulerica. Nije bilo nikakove pozornosti na ono što bi oblačio. 'Braco, kaj je s tobom? Zakaj nisi normalan kak i drugi tvoji prijatelji?' Đoku nisu voljeli i na njegov spomen sve bi otišlo u tutanj. Tatek mi je otvoreno rekel: 'Čuj ti si moja pogreška. Za jesti imaš doma, a i spati moreš. To ti moram osigurati, jer moram otplatiti svoju grešku. Ovakav ti više nisi moj sin.' Saslušao sam i razumio. Odlučio sam negdje živjeti i ne biti na teret. Stvarno to nije pošteno. Đoko se odlučio od drveta izgraditi kuću u dvorištu kod svojih roditelja. Radili smo neumorno, ali od svega ništa. Ostala je ta drvena građevina nedovršena. Krenulo je nešto nepredviđeno. Razmišljao sam ja o odlasku u Indiju. Čitao knjige i nije mi bilo jasno zašto treba ići tamo. Sve ono, što sam u budizmo vidio značajnim, ostvarivo je ovdje gdje jesmo. Zašto bi ja morao ići tamo negdje, da se klanjam nekim tragovima prošlosti, nekim svetostima, kada je život i sve vrijednosti na kojima su one stvorene, tamo i ovdje. Izjavio sam da je neću ići. Za razlog sam naveo, da su svi moji ovdje kao i sve ono na što sam vezan. Put se nije raspao. Išli su Đoko i Krešo. Stigli su do malo iza Bagdada. Nastupili su problemi i morali su se vratiti kući. U pripremnom periodu, a i uz moju potrebu upoznavanja sebe samoga, pješačio sam našim krajevima. Tražio sam sebe, svoju volju, svoju moć, svoju sposobnost. Bio sam drugačiji od vršnjaka. Znam kako sam sjedio cjelu noć, pa i dobar dio dana sam u kučici oko približno metar sa metar. Ni okrenuti se ni moglo. Daska za sjedenje, sjedenje i misli. Mene kao da nije ni bilo. Susjedi su mislili da je to neki zahod, ali minijaturni. Susretao sam se sam sa sobom idući do granica gluposti, pa i preko nje. Vidio sam podosta toga što većina odbacuje i pri slučajnoj pomisli. Odlučih jednom tako da krenem pješice, pa dokle dođem. Nekako onako bez veze sam odabrao pravac jug, prema Rijeci. Nikome nisam rekao, tek doma mojima da ne brinu, a ionako sam bio tu tek kao pogreška, da me par dana neće biti. Poznavao sam puteve, jer sam u studentskom razdoblju prije vojske puno vozio bicikl, pa prošalabajzao njime i cjelu Jadransku obalu tadašnje Juge do Ulcinja, pa nazad sve do Kopra. Družio sam se s cestama. Sada idem na vlastiti pogon, ali bez ikakovih pomagala. I bilo je taj puta veliko iskustvo o kojem ću u slijedećem postu. Tražio sam put, tražio sam sebe. Nastojao sam biti svijestan toga gdje jesam i čemu jesam. Do slijedećeg pisanja Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Na cesti
- 13:35 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
Kako sam krenuo od kuće u Zagrebu ujutro, mrak me stigao nešto prije Žabna. Tijekom dana živo je u naseljima kroz koja prolazim. Već ranije, nešto prije Dugog Sela, idem i pitam se: 'Koliko se to još ima za proći, da dođem do Grđevca?' Poznajem taj put ko svoj đep. Svaka okuka mi je u glavi, a nalazim je postepeno, malo po malo, na putu kojim idem. Umor? Hm. Što je to umor? Je li to ono, kada više ne možeš, ili kada ti se više neda? Razmišljam i isprobavam sebe. Dalek je to put, sto kilometara treba proći. Čovjek da rikne. Kako tako misao ide, osjetim kao da nešto počne nogama smetati. Tko to? E, prijatelju neće to tako, jer ja znam da je ovo divan put, da će puno zanimljivosti na njemu biti, da ću sutra poslijepodne već biti u Grđevcu. Osjetim kako noge, opet nekako, kao same kreću. Zastadoh na kratko u Žabnu i sjedam na klupicu ispred crkve. Skidam cipele i malo žnjaram stopala. Treba im to. Slijedi za pješaka dugi ravni dio ceste u smjeru Bjelovara. Prava stvar! Ideš, ideš, ideš i sve je nekako jednako. Neznam zašto, ali od kada znam za sebe, volim raditi jednolike i nekima dosadne poslove. U stanju sam sa zadovoljstvom premetati tone cigli s jedne hrpe na drugu i ne tražeći smisao u hrpama. I sada ide noga pred nogu, a ja nekako sretan. Razmišljam o svaćemu. Misli u slikama lete. Odlaze i dolaze. Bude i stanja kada ni misli nema, već samo neko stanje u kojem je put, noge, tijelo u pokretu. Tamo u daljini točka kojoj polako prilazim. Biti će. Znam. Do mene je da dozvolim da bude, da ne smetam nogama što tako ustrajno i lijepo rade. Da, ja sam taj koji svojom voljom nastoji ne smetati. Noć traje. Nekako je sve tiše, pa i u onom prostoru gdje duša duše osjeća. Poznato mi to. Od okolnih sela još se čuje povremeni lavež ponekog psa. Javljaju se oni jedan drugome i na daljinu. Slušam ih i razmišljam i o njima. Prošao sam tako i onaj ravni dio ceste. Nizbrdica, zavoji, stara ciglana.... Prilazim jednom od sela uz cestu. Nešto se psi uzlajali. Pokušavam prodrijeti u njihovo raspoloženje i moguće nakane, zvukovima koje čujem. Procjenjujem da ih ima više Znam da takove družine često imaju pomalo nepredvidljivo ponašanje. Vole se oni, kao i ljudi, dokazivati jedan pred drugima. Mogli bi možda i mene odabrati za sredstvo dokazivanja. Noć je već poodmakla, a i ponoć je minula. Idem dalje bez zastajanja; pravo na njih. Ništa ne vidim, ali ih dobro čujem. Imao sam sličnih susreta u noći. Ja i pas, ali ovo je gomila. Kako i doliči trezvenosti, pokušavam što objektivnije sagledati, što se tu ustvari zbiva. Ide čovjek cestom u neuobičajeno vrijeme. Domaći psi se okupili i nešto rade. Put čovjeka vodi pored pasa, a psi očito osjećaju dolazak stranca. Moguće je svašta, a ne samo ono što bi mnogi pomislili. Stranac psima ne želi zlo. Zna da je na njihovu terenu. Cesta je put kojim se ide, a to je i psima na neki način znano; ta domaći su ovdje. Ne idem po njihovom terenu, jer idem putem, ali je vrijeme neuobičajeno. Ne otimam im njihov prostor. To je važno! Nemam loše namjere prema njima. I to je važno! Oni imaju svoje, a ja svoje. Tu je sve u redu. Nije mi baš sve potpuno svejedno, ali znam, da s moje strane nema ni trunke loših namjera. A oni? Što s njima? Mogu li oni vidjeti moje mišljenje? Korakom nastojim odavati sigurnost u svoju namjeru prolaska pored njih. Skoro kao da ih ni nema. Nazirem u mraku, a mjeseca tada nije bilo, već samo zvijezde, stari plot odakle sam čuo laveže. Lavež još glasniji kao da su se međusobno posvađali. Obratio sam se još i Gospodu kao mogućem posredniku. Neka bude volja Tvoja. Moje je srce smireno na putu kojim idem. Bit će što će biti voljom tvojom, kojom se i ja krećem. Stigao sam čisto blizu plota. Gle čuda. Nestade laveža. Kao da su i psi nestali. Ostala je cesta i ja sam na njoj i noga pred nogu nastavlja istim ritmom. Nisam ih više čuo. Izgleda da je i njima postalo nešto jasno. Išao sam i dalje do cilja koji si postavih. Stigao sam poslijepodne u Grđevac gdje je bio turnir u gou na koji sam išao. I posvetih ovo trenutku u kojem sam sam sebi potvrdio odlučnost i spoznaju vrijednosti života. Znam Gospode tvoja jest volja. I oni psi i ja tvoje smo djelo. Hvala ti Gospode na svim ljepotama života, jer ti si život. Ne može se prihvatiti istina, ako se njoj ne podarimo. Nije to priča, to je život. Spoznadoh nešto i dajem vam i ovaj trenutak kao dar u nadi da i Vi dragi prijatelji vidjeste životno jedinstvo darom Gospodnjim. Hvala! Sve Vas voli Vaš Mladen |
Tragovi
- 10:02 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Još pokoji kamion, još pokoja teška hladnjača. Ostaje cesta kroz šume i pašnjake. Sve je usnulo. Zvijezdano nebo; pogledom osjetim dubinu nebesku. Nebrojeno malih svjetlucavih svijetova raznih boja. Osjetim kako su neke daleke, a neke ne toliko. Noga pred nogu ide, a već i ne primjećujem. Pejsaž se pomalo mijenja. Osjećam tijelo u pokretu. Misao se slobodno kreće. Nema težine, a prošao sam već oko šezdesetak kilometara. Oči se navikoše i kao da i nije noć. Rijetki auto kao da naruši ovaj divan sklad. Već prođoh Karlovac. Znam već i koji će slijedeći prizor biti, jer poznajem cestu ovu. Noga pred nogu ide. Kao sretne su, jer ovako su onom za što jesu. I ja, kao netko kome su, sretan sam što jesu. Volim ja njih, a one ljubav svoju predaju mi koracima, jer tako to one. A ja što takav jesam, dat jedinstvom dijelova svojih, postojim po zajedništvu svega što me čini. Tu su noge, što neumorno potvrđuju svoju potrebu postojanja u kretanju. Tu je srce, što neumorno radi da hranu nogama i svim dijelovima nosi. Tu je i misao, što potvrđuje ljepotu postojanja. Tu je i nebo s prekrasnim bojama svijetlećih svijetova, što oslikava mjesto postojanja. Tu su i usnuli šumaci i šume i livade, što kao lice sklopljenih očiju zahvalno časti protekli dan snenom blagošću. I jest to još jedan list izbledjelih misli, što kao trag još stoji u nekom od tragova minulih godina života. Trag koji se nekako jače zarezao, koji još kao govori o ljepoti života. Prolazio sam kao mlađi mnoge razdaljine. Volio sam kretanje sobom. I sada, već preko šezdesetih, zavibriram pri pomisli da krenem. Krenuti ću, a kao da i sada idem. Srce mi je negdje na nekoj cesti, na cesti bez kraja, na kojoj ću ostati i kada me biti neće. Negdje gdje bio sam i biti ću u rosnim jutrima livada, u ranojutarnjem pjevu ptica, u drhtaju lista. Ostati će vjećna ljepota novih dana, osvita i rađanja. Čitavo ovo divno jedinstvo stati neće, pa bile tu i nove ljepote. Darujem tome i ja ljepotu osjećaja jutarnjih povjetaraca i prvih zraka sunca što kao tragovi stoje u sjećanjima na minule godine. Posvetio sam ovo jednom trenutku na pustoj cesti vedre ljetne noći. Poklanjam i vama ovaj meni divan trenutak, jer ljepota je u zajedništvu kao što bijaše i taj trenutak, mada bijah sam. I sada taj tren, i nakon oko 35 godina, kroz mene daje svoju ljepotu i Vama dragi prijatelji. I dodao bih još i veliku zahvalnost Gospodu za svu ovu ljepotu. Mladen |
Još od rođenja....
- 22:12 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
... kao da oći otvorio nisam. Sažela se desetljeća u tren jedne misli. Tren kao vječnost. Jedino tako jesam. I bilo je i biti će i uvijek samo tren u vječnosti. Mogu li išta drugo? Cijelo vrijeme gledam ono što nisam, ono što bijah. Okrećem se sprem onoga što biti ću u nadi da progledam, a još ni gledanje neznam što je. Ostali su tragovi što sudove moje stvarahu. Sudim da po tome jesam, a neznam, jeli sud taj ispravan. Jesam na razmeđi onoga što je bilo i onoga što će biti. Na rezmeđi tankoj; tankoj kao ništa. I jedino to, kao ništa, postoji u vječnosti, što dokućiti mogu. No, nešto kao da vidim. Zar na ničem nešto? Čuo sam priče o logici. Logika mi nije strana. Ni sam neznam odakle mi to da osjetim kao da to jest. Ima nešto u meni od nekuda, što ni sam neznam odakle i zašto. Po čemu i čemu? Tako iz ničega i niotkuda nešto. Kažu mi ti to ne možeš. Ne vi, oni što mi logiku u meni drže. Što to ja ne mogu? Ja nešto ne mogu. Da, ja to vidim. Hej logiko! Tobom kao da je život popločen moj. Kao da postoji ono u čemu jesam sitan, a ovisan o tome što nikako dokućiti ne mogu, jer jesam tek u točci jednoj. Može li točka biti sastavni dio nečega? Točka, što je kao ništa na nećemu, al određena tek položajem svojim, ne i kvantitetom, jer jest točka. Trudili se oni raniji, pa pričahu o nekim limesima, o diferencijalima, pa spajali i tražili karakteristike kao matematičke iskaze. U toj igri stvarali su realne vrijednosti. Prikazivali su ovisnosti svijetova u izvorištima vrijednosti. Jest nešto kao ništa, ali sadrži karakteristike nastajanja nečega. Gledali su negledljivo i stvarali zakonitosti. Sve je u trenu. Tren koji je sažetak iz vječnosti nedokućive, za vječnost koja dolazi, a nikada doći neće. I svi trenovi, što postojanje odeđuju, su tek sredina u vječnosti. I prije i poslije jest vječnost. Ima nešto što ne mogu! Kao da vidim nešto što se vidjeti ne može, ali vidim kroz priznanje svoje nemoći. Trudim se i ne mogu stati na tome, da sam kao ništa u trenu između dviju vječnosti, što je bila i što će biti. I otkud mi uopće to da tako gledam; i otkud mi uopće pitanje tko sam; i otkud mi uopće sud o vječnosti, što nedukoćiva jest. Upotrebljavam li ja to sustave prosuđivanja stvorenim u svijetu trenutka? Sudim li pomoću sustava svijeta trenutaka svijetu vječnosti? Jesam li ikada provjeravao upotrebljivost njihovu u širini većoj od one u kojoj su postali? I ne samo većoj, već i nedokućivoj. Neznam, ali kao da vidim, da ima još nešto. Krećem li se granicama postojanja ili samo granicama svojih mogućnosti shvaćanja. Drugo mi je ispravnije, jer kreće od mojih kvaliteta i mogućnosti, a ja sam taj koji gleda. Ulaziti u dubinu odnosa u tijelu i van njega u prvim je koracima pomoću misli. Krećem mislima i idem pomoću njih. Jesam li cijelo vrijeme svijestan toga. Ta konačno i gledanje je dio karakteristika misaonih. I to je slika u mojim mislima. Tražim, a pitam se i tko traži, a zamalo zaboravih, da sve to činim s mislima. Idem stvorenim slikama i stvaram slike i nazivam to viđenjima. U nauci rekoše: 'Privjerimo to'. A kako da provjeravam vječnost? Ovdje sam i mislim i gledam i vidim, a to sve kao misao jest. I rekoh, ali preskočih, da nastadoh iz vječnosti. Da i u meni jest njen trag. Ja sam trag vječnosti u trenu u kojem jedino i postojim. Kao limes sam njen, ja i sve ovo u trenu beskraja u vječnosti. Bez mene vječnosti nema. Bez mene beskraja nema. Sve je u jednoj savršenoj vezi. Prijatelji dragi, svi smo mi cjelina. U nama se svemir odražava. Da, tragovi su ona realnost, onaj ključ, ono što pokazuje put spoznaje. Netko bi tada mogao reči, da on može što hoće i tako dokazati da nije tako. Pomisliti se može svašta, ali vremena će tada trebati da u svijest uđe taj savršeni odnos. Došao sam do pitanja svijesti. Svijesti, a o čemu? Postoji naš sud o nama, naša slika o nama. I tu može svašta biti. Ta slika o nama može nam stvarati razne nelagode i neželjene situacije. Držeći tu sliku kao paravan figuriramo u svojoj okolini. Znademo li da je to paravan? Tu sada postoje razni odnosi spram tog paravana i sebe samih. Ja tražim pravoga sebe, bez paravana. Čujem da je to opasno, jer tada se nema iza ćega sakriti kada opasna vremena dođu. I tako čovjek iza paravana ni sam slike prave ne vidi. Svijest nas suočava sa samima sobom. Čovjek često nije spreman za to. Ja se trudim i kao da se spremam za neko suočenje, pa kao da sam se već pomalo i suočio. Malen, tek u trenu, s tragovima vječnosti u beskraju, s osjećajem stvaranja onoga što mi je dato. I koje su mi stvarne moje moći? 'Hvala', za sve što mi je dao. 'Molim', za ispravnost djelovanja po ćemu ću djelovati za cjelini u kojoj ću time potvrđivati i sebe i sve koje volim. Ljubav kao istinski odnos prema onome što me ćini i onome u ćemu jesam, kao i vi moji dragi prijatelji. I opet sam malo putovao sjedeći uz tastaturu. Znam da moje misli izlaze iz odnosa u meni, po kojima su i nastale. Mnogo toga nekima neće biti razumljivo. Prilično je to stvar i moje sposobnosti prikaza. Eto, ja nabacio. Sve Vas najljepše po zdravlja i voli Vaš Mladen ha,ha,ha mislilac :))) |
Cigarete
- 13:15 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Potaknuo je Okeco u svom blogu zanimljivu temu. Temu, kako bi on sam rekao, samo takvu. Pušenje. Bilo je to u njega kao iskaz brige za voljenu mu osobu. Pušenje! Još u ona doba otkrivanja Amerike, kada kolonizatori nailaziše na domoroce, bili su prvi susreti ljudi ovih prostora s duhanom. Rituali sklapanja prijateljstva začinjeni bijahu uvlačenjem dima izgaranja osušenih biljaka duhana. Indijanci su to radili u specijalnim situacijama kao ritual. Svidjelo se to kolonizatorima i razvili od toga rituale na nivou osobnosti. Blagodati tehnologije omogućili su svima da taj ritual pretvore u svakodnevicu, pa sve do ovisnosti. Našlo se nešto na novu tlu. Duhovna vrijednost začinjena uvlačenjem dima spaljenog duhana, prešla je čovjeku željnom osvajanja i posjedovanja. To je neko novo tlo. Što li iz toga tako nastade? Vidjeli poduzetniji među njima mogućnost novih velikih zarada. Shvatili vrlo brzo da je zarada veća što više ljudi usvoji taj ritual, ma kakovu osnovu i posljedicu imao. Razvila se ogromna industrija duhana. Reklame na sve strane. Ulažu industrijalci duhana napore u osvajanje tržišta i njegovo razvijanje. Ekipe ljudi proučavaju kako pridobiti što veću popilaciju na tu, njima, dobrobit. Stvoren je veliki ciklus zadovoljstva, što je osnova daljnjeg razvoja. Stvoren je interes i potreba u ljudi koje nazvasmo pušaći. Njihovi dobročinitelji u industriji duhanskoj se trude da zadovolje 'potrebu' svojih potrošaća. Sve je u skladu. Sve, osim.... Nije čovjek stvoren za dimove u plučima, za kemijske spojeve na osnovi nikotina u žilama, za žar ispod nosa. Milionima godina stvaran je čovjek takav kakav je. Možda bi logički i bila moguća promjena čovjeka u takovim novim uslovima, ali na brzinu sigurno ne. Ne mijenjaju se geni preko noći. Što to ustvari nije dobro kod pušenja? Kao prvo je tu kapacitet pluča. To je nešto što je ljudima zdravog gledanja odmah vidljivo. Uvlačimo li dim u pluča, manje je mjesta za kisik i sve ostalo što u čistom zraku koristimo u tijelu. Osim toga taj dim sobom nosi neke tvari, koje kao krute ostaju u plučima. Možda ne kao krute, ali kao gnjecave, da. Smanjenje kapaciteta pluča za kisik, koji nam treba kao materijal koji podržava procese u organizmu pri radu i izmjeni stanica, smanjuje našu reproduktivnu i aktivnu komponentu. Što bi to bilo za čovjeka? Brže se umara. To pak dovodi do nekih neraspoloženja, pa i do depresija. Slabe životne funkcije. Gubi se osjećaj zajedničkog življenja s ostatkom svijeta. Živci na taj način stradaju posredno. Čovjek se, kao netko stvaran u jednistvu prirode, urušava. Kao drugo, što zajedno s prvim djeluje na uništenju čovjeka, su bolesti koje se javljaju uslijed pušenja. Kao prvo je tu carcinom. Zastrašujuća riječ, ali nije ona takova, već glupost ljudi. Da, zastrašujuća glupost ljudi! U današnje doba analitičkog pristupa nauci vidimo da su geni nosioci budućih oblika. Oni nose pamtivječnu poruku kojom se život održava u ovim uvjetima pamtivječnim. Geni pamte! Odjednom, u izrazito neprirodnoj mjeri, izravno u organizmu, dim, nikotin. Djelovanje je izravno na stanice, na gene. Geni se deformoraju i izobličuju se poruke. One reproduktivne stvaraju neorganizirane mase stanica, koje se takove ne mogu uklopiti u organizam. Da ne duljim. To je, vjerujem jasno. Moglo bi se reči da se to može desiti i nepušaću. Da. Štetnih tvari ima raznih u našem okruženju. Štetnih osobnih djelovanja na svoj razvoj ima raznih. Pušenje, međutim, je sigurno štetno! Mnogi sve ovo razumiju, ali pušenje i dalje čuvaju kao svoju bitnu aktivnost. Poznata je stvar da čovjek, nekim čudom, najviše štiti svoje bolesne razvoje. Kada se suoći s poljedicama bolesti nastupa katastrofa. To je kao da vozač hoće kočiti kada se već sudario. Pokušajmo pogledati o ćemu se ovdje ustvari radi. Čovjek traži zadovoljstva. Puno ih je koji mogu priskrbiti zadovoljstva i to vrlo brzo. Zadovoljstva nisu samo za trenutke koje čovjek želi. Ona ostavljaju tragove u viječnost, samo što oni uglavnom vremenom slabe. Učestalim istim zadovoljstvom ostaje jasniji trag i posljedica. Nije to samo kod pušenja, ali to je sada tema. Pušač je vidio da postoji trenutno zadovoljstvo. Cigareta mu pomaže da skrene pozornost sa, često, neželje situacije, što može biti dovoljno za odlaganje problema. Čovjek tako prihvaća cigaretu kao saveznika. Živčani sustav i ljudska svijest prihvaća takovo viđenje. To je ujedno i najkraći prividni put moguće promjene na bolje. Neimanjem cigarete pušač kao da nema pomoći. Kao utopljenik razvija potrebu sa slamkom spasa, cigaretom. Tipična ovisnost. Već i kroz to cigareta je veliki neprijatelj čovjeku. Zamislite, robujete onom smotuljku duhana i to svojom neodgovornom odlukom. Zašto neodgovornom? Pa, za kratka zadovoljstva razvili ste ovisnost o nećem što će vam uništiti zdravlje, kreativnost, život na dugi rok ili zauvjek. A što činiti? Vidite li gdje je neprijatelj. Cigareta? Jeste li sigurni? Pogledajte malo bolje! Ništa ta cigareta neće moći, ako vaša ruka ne posegne za njom! Pa gdje je neprijatelj onda? Jeli to vaša ruka? Jeste li sigurni? Pogledajte malo bolje! Da li da vas vodim dalje? Niste vi bebica. Vu glave je vaše. Da! Sada ćete mi reči da vi to ne možete ostaviti. Nebi sada o tome puno, jer već rekoh da se bolesti najjače brane. Čovjek kao da ih najžešće čuva. Pa dobro. Nudim Vam pomoć. Na Vama je da ostavite cigarete. Uradite tako. Možda će vam doći misao i želja. Sjetite se tada mene. Ja sam uz Vas. Ja Vas volim i želim da prestanete s tom glupošću. Znam da nije lako, ali sada smo dvoje. Ja imam snage. Moći ćemo bez. Na Vama je da svaki put se sjetite moje pomoći. Biti će kriza, ali nakon nje će biti sve lakše i lakše i prestati ćete. Već u početku osjetiti čete zadovoljstvo u tom zajedničkom naporu. Pomognite sebi zajedno samnom. Otići ćemo onda zajedno u prirodu bez cigareta, pa taman mene i ne bilo uz Vas, jer svi smo jedna velika cjelina. Sve vas pozdravlja i voli Mladen |
Kak sam sebi ne delati štetu
- 21:41 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Idem polahko z noge na nogu. Zbirem svega vu glave. Znam da tam je svet kak ga jedinog videti morem. Znam da hodim tu de hodim i da vidim kaj videti morem. I tak vu nekom miru, kaj kakti to znam, hodim. Je lepo tak korake osetit. Idu lepo polako, jen po jen. Se slika, kaj ju gledim, polahko menja. Misel se šeta z jene na drugu sliku. Je to slika koju gledim i neke slike, kaj su tu od prije. Ima tu i nečeg kaj ni slika, kaj je kak nekaj kak nikaj, a nekak po tomu se more sve promenit. Kaj da nekaj dojde od nikam i se stanje promeni. Si tak mislim i gledim, kaj bi to moglo bit. Je kaj nikaj, a nekaj napravi. Bi čovek rekel da to nemre bit, al ne bi ja to tak rekel. Pa nis neko kaj sve more. Če bi prihvatil, da to nemre bit, a se mi dogaja, bi v apsurdu mogel počet bežati od ničega. Ono bežati mislim onak kak da to nebi bilo, a je. Tak puno ljudi ponori. Veliju da im se nekaj dogaja, kaj ne razmeju. Neki veliju da ih zli duhi proganjaju. Neki veliju da oni sreče nemaju i da se baš njim dogaja sve kaj ni dobro. I tak vu tom uverenju se po malo pripremaju za sve kaj ni dobro. Gda se čovek priprema mu to lakše i dojde. Priprema je kakti otvaranje lese. Još bi samo vanjkušeka za sve kaj ni dobro pripremit trebali. Se to tak samo zmišla. Ja to tak nebi delal. Zakaj da mislim da sve mogu, kad ne mogu. Če to priznam mi bu lakše videti kolko morem, a onda morti lakše i malo bolje vidim zakaj je nekaj baš tak kak je. Ne moram baš sve videti onak kak je, kaj to ni nemrem, al je već puno videti da ne vidim. Sam deci puno put pripovedal kak se more znanje skuplati, gda sam ih učil kamenčiće slagati v igri go. Kad znate da neznate, onda znate nekaj kaj je. To je pravi točan prvi korak da krenete na put učenja i znanja. Ak mislite da znate i ne razmišlate o mogućnosti, da morti niste v pravu, ste si kulise deli i to na slike kaj velite da tak je. Pojma nemate kaj je iza nje. Ja za sebe nekak s ponosom znam reči, da sam bedak. Da, zapraf, al taj bedak nije stal na tomu. Se menja. Nisam zaprel nikakve lese. Ne držim kulise. Pušćam da črez mene projde svakaj, al pazim da me ne potrga. Nekak sam odgovoran za ovoga 'bedaka'. Kak da smo dva v jednom. 'Bedak' sam, a onaj drugi o njemu brine, al ni on ni niš pametnejši. Koraki ideju polahko, noga pred nogu i se pitam: 'Gdo sam?'. Je misel promenila se. Je krv v žilih išla. Su milijarde stanica hrane dobile. Je bubreg polako mical z krvi nekaj kaj tam više nebi trebalo biti. Je tak narihtan. Vu jetri se delala kemija, kaj je treba dati, da bi se nekaj za nekaj napravilo. Srčeko neumorno dela, kaj motor kaj krv pumpa, da bi sve kaj treba pelala tam gde se to čeka. Mišići se skuplaju, da bi se telo micalo. Sve je to nekak složeno črez milione leta. Se potvrđivalo i doguralo do tu. Je ostalo samo to kaj je moglo. Divim se svemu tomu.  Štel bi suda dati, al kak da sudim milionima letima. A sve je to tu vu meni tak kaj se zapraf kakti pripremalo, da bi bilo. Su svi ti geni nastali črez sva ta leta, malo po malo, kak korak po korak. Onda se opet pitam: 'Pa zakaj da sad sudim, kaj da sam pamet celoga sveta pobral?' Zmislil sam da nismo napravleni da bi sve znali. A kaj zaprav znanje je? Da se vrnem malo natrag. Sam rekel da znati, da neznate, je početek za nova znanja. Pitam se, jel znanje je to kaj velimo da znamo, i onda spripovedamo kak bi to bilo. Morti smo to od nekud kak rečima pobrali i v memorije deli. Kad negdo pita to onda zrecitiramo. Tak kakti znanje v nama čuči i čeka. Zapraf to vredi, ak z tim znamo nekaj dobroga delati. I v tom gombanju z mislih bi pošteno bilo reči: 'Kaj je to dobro?'. Morti to zgleda kak premetanje v glavi, pa kaj zide, zide. Nebi ja to rekel. Gda velimo da je nekaj nekaj, treba tomu dati mesta v nami. Z tim bi trebalo nekaj delati. Če nekaj imate treba znati kaj to je. Treba imati nekog odnosa k tomu. Po tom odnosu se v nami, z nami, v svetu ravna. Kaj sam svega po malo dotakel, bi se moglo prejti malo gledeti kaj i kak delamo z tim. Da bi nekaj delali obično donesemo odluke o tomu. Ima i toga kaj se i bez odluk dela. Se kakti samo dogodi. Pri odlukih imamo nekaj kaj zovemo kriteriji. Oni kakti delaju nas takvima kakvi jesmo. Se veli da smo karakteri. Su to kakti proverene šprance po koji radimo i odluke donosimo. Bi mogel tu svakaj spripovedati, kaj je ljudih jako puno. Štel bi se malo više dotaknuti onoga kaj se veli da je dobro, kaj to je jako važno za odluke o tomu kaj bumo delali. Čovek ni samo za danas i zutra. Nije ni od jučer. Pa zakaj to velim? Je puno onoga kaj delamo samo od jučer i samo za danas il morti tu i tam za zutra. Neke se odluke donosiju i za dula vremena. I svagde, tam na kraju, kaj ta odluka dela, je nekaj dobroga. Puno ljudi još misliju finoga. Je zapraf razlika med dobro i fino. Na primer je fino pojesti celu čokoladu, al dobro je podeliti je z prijateli. Gda se malo bolj zamislimo morti napravimo i promenu v sebi, pa nam i se i ono fino počne menjati prema dobro. Al kak to ide? Bute pojeli tak jenu čokoladu, pak i drugi put i drugu i ko zna kolko, al bute malo po malo ostali sami. I ni to samo z čokoladi. Negdo nigdar to ne vidi. Si ja mislim da je taj siroti, kaj ne vidi lepote živlenja. Tak malo po malo se vidi da se prave vrednosti najdeju tam vani. Je lepo biti med sretnimi prijateli. I ni to zato kaj buju oni vama nekaj dali, nek bute mogli njih morti još sretnijim delati. Sretan prijatel, kak del celine, je sreča. Korak pred korak ide polako, se misel kreće. Vu glave se polako dogajaju lepe misli. Kak da ste svi tu, kaj vas znam i neznam. Pušćam svoje telo naj dela, kaj znam i verujem da je napravleno črez milione leta, da spelava to kaj najbolj dobro je. Z svoji misli, onak vu znanju, kaj morti je kulisa, bi mogel samo štete narediti. Verujem da je onaj kaj je svo to vreme skrbel i delal to kaj je napravleno, dobrog posla napravil. Sigurno bolega nek kaj bi ja z svojo pameti naredil. Sam po tom praf bedak. Al, zapraf i nis če pušćam Njemu da napravi to kaj treba. Ja sam puno razmišlal i nekak došel drauf, da sam tu da volim. Ak volim se v meni dogaja nekaj jako lepo, nekaj kaj da živlenju za praf i ne samo v meni, nek v svem kaj je tu. Najte sebi štetu delati prijateli dragi. Volite, pa i ak vas nigdo ne voli. Bute vidli da se to, da vas nigdo ne voli, vam samo pričinavle. Ja sam pronašel, da ljubav je nekaj najvredneše na svetu. Tu nis mislil, da drugim date sve kaj hoćeju. I nije to ono kaj negdo hoće, neg puno više. Gda znate kaj je ljubav, dajte i drugima da to osetiju. Sam već rekel da sam bedak i to znam, pa nem sad o ljubavi gruntal. Taki bedak nis. To se ne grunta. Čovek koji voli je na putu dobra. V njem su tokovi i razvoji kaj potvrdivaju života. Bi zapraf bilo bedasto, da je smisel živlenja vu tom da se dokazuje sebe kak smisel. Pa sam samo del, vu tomu kaj je. Prijateli dragi, sam pak zvrtel neke misli. Su tu i najlepše misli za vas. Ne zato da bi meni bolje bilo, nek zato da vi budete sretni, kaj smo svi samo del onoga po čemu zapraf jesmo. Sve vas pozdravla i puno voli Vaš Mladen P.S. Sam mislil da bi pisal o koncentraciji i miru v duši, al i to je to. Zavisi s kog vugla gledate. |
Statistike
- 23:01 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Htel bi prvo se osvrnuti na neke reakcije na pisanje. Krenuo sam poisati postove u ovom blogu kajkavskim narječjem i to upotrebom nekih izraza koje smo mi djeca upotrebljavali u vrijeme dok sam bil mali. Vjerojatno se med tim izrazima nalaze neki koji mnogima nisu razumljivi, ali ih se nekako može uklopiti u kontekst i tako razumjeti. Znam da to nije uvijek lako. Jednom sam čitao jedan post na istrijanskom. Ne sjećam se blogera, ali je bilo super. Dio nisam razumio, ali to nije ništa umanjilo odličan dojam. U djetinjstvu su nam dojmovi u većini slučajeva snažniji. Često se prvi puta srećemo s raznim tipičnim događajima i kao takoviu se spremaju u nešto, što će nam činiti sjećanja. Ta sjećanja sobom nose i ozračje vremena, a značajan dio tog ozračja je i način kojim smo govorili. Nekako je najzorniji prikaz upravo na takav nalin pisan ili izgovaran. Kao da je duša ostala time zarobljena u onom vremenu i kada je raspakiravamo ona nosi sobom sve ono što je tada bilo, pa i način govora. Može se to prevoditi, ali je najsnažniji iskaz upravo onaj kojim je pohranjeno. To je tako uobičajeno, pa i za donekle nevještoga kazivatelja. Sa druge strane je onaj koji to čita. Njemu su često strani mnogi izrazi i to mu stvara diskontinuitet u pračenju. Kao da ga netko stalno cuka s nekim nevažnim pitanjima u slijedu kazivanja. Svijestan sam toga i želim da kazujem razumljivo. Moglo bi se to i kao muzika, pa neka teče, teče i teče, ali to bi vrijedilo za onoga koji bi se opustio i kojem sadržaj riječima nebi važan bio. Možda bi dobro bilo da se suzdržim od nekih kompliciranijih izraza, ali i gimnastike riječima u izmjeni mjesta u rečenici. Koji puta mi se lijepo čini mijenjati mjesta riječima. To je kao kada važnu stvar čuvaš za kraj. Sad sam lijepo naparvil maloga uvodeka, a sad bu malo pripovedal mo nekim stvarima iz detinjstva. Sam rekel kak je lopta postala važna med nama dečkima. Cure su imale druge zanimcije, al bi se nalazili skup kad bi predvečer na red došlo igranje skrivača. Al, nebum sad o tomu pripovedal. Već kak mali sam zavolel papire. Papir je bil tu da bi se na njeg nekaj delo. Zapraf ni tu bil papir, pa se onda nekaj z niim trebalo delati, nek se nekaj delalo, a za to je trebal papir. Su to dve različite stvari. Videl sam kak vu tada jako popularnom nogometu postojiju lige; kak neko bu prvi, a neko ispadne z lige. Neko z druge prejdu vu prvu. Bilo mi je sve to nekak zanimlivo, al je dugo trebalo čekati da se takve promene dogodiju. Ja sam se zmislil nekaj dost bržega. Sam imal puno raznih starih penez. Bi se sel uz stol i metnul peneze gor. Složil sam ih po grupama i rekel da je jena grupa prva liga, druga grupa druga liga i tak dok bi raznih novčekov bilo. Prava bi stvar tek tada počela. Odigral bi jenu ligu tak da bi pucal z novčićem onak prstom kak pikulu po stolu. Prvo bi z jenim gađal drugoga, pa ak fulam, onda z tim drugogim onoga prvoga. Sve bi tak delal dok jedan ne pogodi. Taj z kojim bi pogodil bi kakti dobil tekmu. Onda bi zel druga dva z iste lige i tak dok nebi ligu odigral. Imal bi redosled. Onda bi došla druga liga na red i tak redom. Na kraju bi se zamenili oni koji ispadaju iz jene lige z onimi koji bi napredovali. Dugo sam se znal tak igrati. Mi je mamek znala dojti gda sem igral i mi reči: 'Braco kaj nebuš niš van išel? Druga se deca vani igraju.' Je mi to bila faza, a mi se i mpubertet već približaval. Kak su me te lige zanimale sam počel vu matematičke teke crtati dijagrame i rezultate nogometnih klubov. Svaki je klub dobil drukšu boju. Nako n svakoga kola sam ucrtaval točke za nove pozicije na tablicami i spajal z ,prethodnimi. Sam dobival tak lepe dijagrame. Nis siguren da su takve i vu klubih imali. Godine su prošle kak sam to dugo delal. Igrači me nisu zanimali, nek samo klubi. Obično bi drukal za one nove kaj bi vu ligu došli. Prvake nis volel, al je Dinamo tu bil izuzetak. Sam kak mali puno na tekme išel. Se sećam za navek kak je Irović obranil penala Kostiću. Koja je ludnica bila kad je Dražen Jerković opalil škarice Partizanu v Beogradu. Već je onda i televizija bila. Sam s prijatelem bil v Mostaru na Dinamovoj tekmi. Kad bi nekaj kasnije na tekmu išli i pripovedali: 'Sve bu vredu, ak Štef prije tekme dobro povleče.' On z maliganih igra kak avion., To se tak pripovedalo, a kaj je bilo, pojma nis imal. Za Luku smo raneje znali pripovedati da ima dve leve, zubar z dve leve. Čonč je imal šut kaj je drapal mreže. Perušić mi je ostal pojam. Taj čovek je mogel trčati stalno. Je bežal svih 90 minut. I sam se stalno pital, kaj tak dobri dečki tak retko vu reprezentacije igraju. Se sećam kaj je selektor znal kojega deti vu repku kad se koji put igralo v Maksimiru. To valda da se mi v publike ne srdimo i da malo navijamo, kaj je i naš z Dinama bil v repki. Mi to zgledalo kaj da smo siročeki, pa nam eto iapk jenoga dene. Sam si misli: 'Če ne deneš bar pol Dinama, naj nikoga.' Se to ni tak pripovedalo, al smo svi tak osećali. Je taj navijački filing nekaj posebnog. Čovek zaboravi na prave vrednosti i počne gledati nekak v farbami. Sam volel puno šaha igrati, pa mi ta volja za dijagrame i tablice prešla na delanje šah-turnira v srednjoj školi, a onda kad sam go navčil igrati i v gou. I danas delam tablice, kaj da sam nor. Tak zabadav, kaj ih volim delati. Maleni se igraju goa i imaju statistike i zanimljivo im je kaj one postojiju. Imaju se za kaj igrati. Zanima ih ko je prvi, a ko drugi. Ko je najbolji kad se sve zbroji za celu godinu i slično. Sv eto pripremam. Kaj da sam kak mali se za to pripremal. Je sve to kaj je negda zgledalo čudno i bez veze za nekaj dobroga danas zišlo. Prijateli dragi, pak sam se malo spripovedal tu 'pri-Mladenu'. MI vreme beži i moram doma. Zutra igram dve važne partije na prvenstvu. Treba malo i spat, a da bi spal trebam z Zagreba od Marjančeka doma v Goricu dojti. SE žurim i nem vremena ispravlati če sam kaj fulal v teksu. Ne zamerite. Koji put potrefim i slovo polek onog kaj sam šetl, akoji put i obadva. Koji put prekasno pustim ono z streelicom za velko slovo. Sve Vas lepo pozdravla i voli Vaš Mladen |
Nogometna karijera
- 14:51 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
U vrijeme školavanja u osmoljetki nekako je među nama klincima najpopularnije bilo igranje loptom i to nogomet. Da bi igrali trebalo nas je biti više, pa su igrane i neke druge inačice. Lopte, kojima smo igrali, su bile uglavnom male ili srednje veličine. Mjesta igranja u mojoj ulici ili mom kvartu su bila križanja ulica ili neke od livada između kuća. Ja sam najčešće igrao na sjecištu ulica, a to je značilo na cesti. Bilo je situacija kada nikoga nije bilo vani. Tada se išlo po kompanjona doma. Nekako smo uglavnom znali, tko će skoro sigurno izaći van na nogaš. Često se do besvijesti igralo udvoje, ali nogomet u dvoje baš i nije zanimljiv. Predriblaš protivnika i onda je važno brzo bježati i pogoditi između ciglih, jer su najčešće cigle bile oznaka za golove. U takovim se situacijama često igrala ševa. U igri ševe prvi šut je bio od gola i imalo se pravo samo jednom dodirnuti loptu, jer nakon toga je na redu protivnik pod istim uvjetima samo jednog dodira lopte. Cilj je bio pogoditi gol. Bilo je tu puno finti. Jedan od najčešćih pajdaša u takovoj igri mi je bio Miro iz susjedstva, iz malih kućica. Bio je puno vještiji i skoro redovno me pobjeđivao. Ja nisam odustajao, jer šta bi drugo igrali. Probali smo šah, ali to njega nije puno zanimalo, a ševu ili nogaš na dva mala sam ja ipak nekako prihvaćao. Takova igra ni njemu nije više bila zanimljiva, jer kakovo je zadovoljstvo igrati s nekim koga stalno pobjeđuješ. Pada njegov značajan prijedlog. 'Kaj veliš na to da se idemo upisati u Dinamove supiće?' Pogledam ga i mislim si: 'Ja u Dinamo? Nabijaš me tu ko kantu i sad da se idem upisati u Dinamo?' Nisam mu to tako htio odgovoriti, već onako pomalo neodlučno, pristanem. Miro je ispitao teren. Doznao je kada i gdje supići (supjuniori) treniraju. Krenuo je na trening supića i sobom vodi kao dincmana (pratnju) Braceka. Idem ja s njim, a noge bi najrađe natrag doma. 'Kaj bum ja tam?'. Miro pak zna, ide putem svoje nogometne karijere. Bilo je to već pomalo predvečerje ljetnoga dana. Ušli smo na pomoćni teren, koji se u ono vrijeme nalazio južno od glavnog stadiona. Bilo je tu još i staro igralište na kojem je igrao 'ŽKM', pa i Dinamovi pomoćni tereni za treninge. Sjećam se visoke žice između igrališta ŽKM-a i pomoćnog, da lopta nebi bježala daleko. Naši vršnjaci se razbježali. Ganjaju loptu, bore se, jure na sve strane. Tu uz njih je i sve nadzire, Mara. Zapazio sam jednog nekako najagilnijega među dečkima. Niz godina kasnije sam vidio da je to bio Ramljak. Vjerojatno je tu bilo i još onih koji su kasnije stasali kao nogometaši. Ode Miro do Mare i nešto s njim popriča. Mara nešto pokazuje rukama na obje strane i dolazi Miro do mene i kaže: 'Svaki na jednu stranu i igramo.', i odjuri. Sve je to nekak brzo bilo. Nemam pojma tko je samnom, a tko protiv. Znam gdje je protivnički gol, al kome da dodam, ako slučajno dođem do lopte. Mogao sam si milsiti koliko me volja, ali svi jure i lopta s njima. Dodavaju si, driblaju.... Ja gledam i niš mi ni jasno. Kada lopta ide prema protivničkom golu jurim i ja, ali samo jurim. Jednom se dogodilo da je lopta došla i do mene. Dodal mi ju je jedan, koji se valjda sažalio, a ja nemam pojma kome je dati dalje. Puknuo sam je prema naprijed i vidim onaj koji ju je uhvatio juri prema mom golu. Vraga, krivo! Na sreču, lopta više nije do mene dolazila. Miro se trudio i nekako se bolje uklopio, ali nam opći dojam nije bio velik. Vidi Mara o ćemu se radi i pozove nas dvojicu i kratko i jasno nam veli:' Dečki još vježbajte, pa jednom drugi put, kada vam bude bolje išlo, dođite.' Miro nezadovoljan, a ja si mislim: 'Kaj si mene zel sa sobom? Bolje bi bilo da si sam išel. Ovak si skup z menom ispal nikak.' Pokušavao je Miro još i kod nekih drugim nižerazrednih klubova i uspio se upisati u neki od njih, ali nikada više nije mene sobom vodio. Izgleda da je shvatio, da svoje kvalitete treba sam pokazati. Ja sam i dalje igral na cesti ili koji puta i na livadi, ako tamo nisu mjesto zauzeli stariji dečki. Na utakmice sam povremeno išao gledati 'ŽKM', pa kasnije na Ravnicama 'Tekstilac', a i 'Dinamo'. Plaćao upad nisam, jer nisam imao s čime. Kao i većina mojih vršnjaka bi stajao vani i pitao: 'Striček mogu s vama?' Malo po malo sve nas je manje klinaca bilo vani, jer stričeki su nas po malo uz sebe uvodili u gledalište. Djeca su uz pratnju roditelja redovno imala beplatan ulaz na Dinamove tekme. Bilo je onda i pokušaja s juga gdje su se igrači zagrijavali, pa kada bi oni ulazili, pokušali bi upasti uz njih. Čuvari nas nebi puštali, ali su neke igrači poveli sobom. Bio sam Dinamov navijač. U ono vrijeme je to sve bilo spontanije i više nevino nego danas. Nisu postojali BBB-ovci, a niti grubosti među navijačima. O mojim navijačkim danima i o Dinamu moga vremena ću malo više slijedeći puta. Zasada toliko i puno Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |
Balka
- 11:11 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Kak je vreme prolazilo i zanimacije nas klincih su se menjale. Dolazilo je vreme nogometnih lopti. Su te lopte prava stvar bile, kaj je samo jedna bila dost, da nas se puno igra. Jen sam z loptom, ni niš biti bilo. Je takav moral tražiti pajdaše za igru. Krpenjače su nestale. Nisu bile tak dobre, kaj nisu odskakivale, a se dogodilo da se pokoja rasfuflala. Su bile najviše od starih krpih v čarapama napravlene. U ta vremena, uznapredovalih pedesetih, je već i prometa pomalo bilo, al se još moglo na cesti španati nogač. Bi se obično rasporedili na dve strane. Su birali dva najjača. Se meni obično događalo, da bi zadnji ostal pri biranju. Sam se i na to navikel. Važno je bilo za loptom bežati. Tu na cesti pred kućom, gde su se dve ulice sastajale, je bilo dost mesta za igru na dva mala. Retki auti su nam na kratko tekmu prekidali. Lopte su bile najviše gumene, a nedugo posle i plastične. Se tu i tam dogodilo da bi koja pukla i s njom se više niš ni moglo, nek je kak običnu bezveznu gumu napucavati po cesti. Veči dečki su igrali prave tekme med temeljih zgradi, kaj se još nisu dalje gradile. Su dugo vremena bili temelji za dve zgrade, a med njima baš lepi prostor za igranje nogometa. Su tu dečki prave tekme delali, a mi klinci, a i poneko veći, bi sedeli na temeljima i gledali. Je to bila kak nekakva tribina. Su tu znale igrati reprezentacije Naselja, Ravnic i Kolonije. Se sećam, da je tu glavni bil Šerif. Tak sam ja jenoga dana dobil svoju prvu balku. Znam da sam med zadnjimi bil, al sad je balka moja. Je to prejaka lopta bila za na čošku ceste igrati. Z njom bi trebalo iti na veće livade. Odjemput su me vidli i oni kaj su me u ekipe metali zato kaj sam tam bil. Kad sam prvi put z njom zišel van pred kuću, ju je jen tak žvegnul, da je zletela susedima kroz prozor v kuhinju. Kaj sad? Ni važno gdo ju je, nek kaj je moja. Mi odmah bilo jasno, da sam ja kriv. Susedi su vrnuli mami loptu, a ja sam dobil špotancije i više nis smel pred kućom z balkom se igrati. Tak sam i prijatelima rekel. Pa gde onda da igramo? Se jen odmah setil, da bi trebalo iti na neko nogometno igrališće. Veli: 'Idemo na dinamov pomoćnjak.' 'Ja i moja balka na dinamov pomoćnjak?', Mi to nekak zgledalo preveć. Ja i Dinamo? No, kak je on rekel se i delalo. Smo išli tam. Z Naselja prek Kolonije i tu smo. Sve je to tu kraj škole. Smo ušli uz milicijsku stanicu, kaj je tu put bil. Tam je trava super. I krenemo mi naganjati balku po toj lepoj travi. Ni dugo trajalo. Došel je čuvar (su ga zvali oružar), kaj je doma na Koloniji i zeme on nam loptu. 'Tu se nesme igrati.', je rekel i loptu nam odnesel. Pak problem: 'Kaj sad?' Je prešlo nekolko dana dok lopta ni došla natrag. Znači, dinamov pomočnjak ni OK. Tam med temeljih je najčešće neko već igral od većih. Tak smo se jemput pred kućom samo lagano dodavali i balka polako na cestu i ide veliki sudac, kaj ide prosuditi celoga problema. Kamion, velki teretni. Gledamo ga kak ide on, ide lopta. Prvi kotači su ju štrajfali, al zadnji dupli ne. Je zašla praf med dva dupla. Čulo se samo dost jako: 'Buuuum!'. Nekak bi se to možda i moglo dobro zvleči, da je samo šlauf nadrapal, nek je i koža pukla. Je bila sastavlena od puno peterokutih, kaj su neki čak se i sad podrapali. Nigdar više to ni bila ona prava balka. Je mama kože krpala. Sam gumu nekak gumilezungom lepil, al je to ipak bil pomalo krumpir od lopte. Je kratko trajalo, al je dost poučno bilo. Če snage imate, a zgubite nekaj, je moći nekaj nafčiti. Je balka ipak samo lopta. Vrabec po njoj, jer nigdo od nas ni pred kamiona zletel. Bogu fala. Osim toga nis ja neki nogometaš bil i me lopta baš i ne htela. Je puno put bežala od mene. Sam se još dugo igral z malim loptama na čošku ceste i bil nekak sve bolji. Valda zato kaj sam sve veći bil, a mali su došli kak mali. Oni su bili kak ja negda. Puno sam igral u dvoje ševe i glavanoge. Ševa se igrala na dva mala, tak da svaki sme samo jemput puknuti, a glavanoga tak da se počne z glavom, kaj golovi nisu daleko i se puca glavom na gol, a se posle more i s nogom po jemput, kak i ševa. I tak po malo je druženje z loptom došlo do toga da me jen prijatel nagovoril, da idemo se u dinamove supiće prijaviti. I opet Dinamo i ja. Bute vidli, kak je to zišlo. Sve Vas lepo pozdravla i voli Vaš Mladen |