.... što ste opet ovdje samnom, ma gdje bili. Postadoste dio mene, jer vi ste tu u blogovima, gdje vas nalazim po tragovima što ostaviste ih. Upijam vaše tragove znajući, da od vas su, da vi ih ostaviste. Sve je tako u životu, jer po tragovima se nalazimo. I svaki osmjeh i svaka riječ trag je što ukazuje na izvorište njegovo. Ne niste virtualni, jer vi stvarno tragove ostavljate, Možda ponetko tu i tamo ponešto glumi i ispituje. A zar i to nije život? A zar i to nije lijepo? No ja ću sada ponovo uroniti u one tragove u dubinu duše svoje, u dubine sjećanja svojih. Mjesto je to gdje čekaju i izvori mojih budućih kretanja, mojih budućih misli, mojeg budećeg nekog, što će kao i ja sada kazati: 'Bio sam .......'. To kao prošlost je iz koje budućnost će niknuti. Kao da sadašnjosti niti nema. Ona je tek tren na razmeđi njihovoj. Ma, niti tren. Hm, da je tako, zar bi mogao ovo činiti?
Prijatelji dragi evo nas kod mene u godini 1960., ako me sjećanje ne vara. Bliži se kraju školska godina u kojoj polazim 2. a razred srednje tehničke škole u Zagrebu. Prijatelj mi Đoko, o kojem vam već besjedih, predlaže da idemo na omladinske radne akcije. I opet ja sve nešto sa sumnjom; bi - nebi. On je odlučan. Ide. Pa, rekoh: 'Idem i ja'. Sam o sebi sam imao mišljenje da sam slabić, ali rekoh: 'Da probam.'
Prijavio sam se u Omladinsku radnu brigadu 'Braće Špalj'. Slijede cjepljenja. Bez toga se ne može ići. Preživio sam to. Đoko u međuvremenu odustade. Što je tu, tu je. Ja idem.
Otišla je moja ORB 'Braća Špalj' na izgradnju ceste Dicmo – Sinj. Društvo raspjevano i veselo, a Mladen sve to promatra. Nisam ja od onih što se vesele i pjevaju. Razmišljam o akciji, o gradnji ceste. Smjestili nas u školi tik uz cestu na kojoj se trče 'Sinjske alke'.
Slijedeći dan već upoznajemo trasu. Do mjesta rada nas odvoze kamionima. Bude tu i zastava. Juri kamion, a mi kao načičkani na kamionu. Vijorti se zastava, a neki stalno pjesmu vode, a mi ostali što glasnije uz njih. Stiže raspjevani kamion na odredište. Bilo je podno brda s makijom. Kratke upute i prihvaća se alat. Tu su lopate, krampovi, tačke .... Meni se nekako najviše svidio kramp.
Dani prolaze. Zemlja u zaleđu Splita, u Dalmatinjskoj Zagori, puna je kamena. Raspalim krampom i bum u kamen. Uviđam kako moram razmišljati i vidjeti unaprijed gdje će kamen biti. Kramp, a i lopata, pa i tačke traže energiju, a sunce često prži. Znoj sa čela na nos stiže. Oči pomalo peku od znoja. Provlačim prašnjave ruke licem. Bude i kriza. Ne mogu, ali me nekako sram to priznati. Javljam se često komandiru voda i kažem da idem na pišanje u makiju. Nekoliko puta odoh tako da se odmah i ne vratih. Hvatam zrak i snagu tamo iza, gdje me ne vide.
Razmišljam o sebi i svojoj moći. Je li ovo za mene? Osjećam se kao ratnik pred predajom.
I bilo je to jednoga dana oko polovine boravka na toj akciji. Nailaze oblaci. Borimo se s kamenjem. Meni pomalo muka. Čak mi je i slabo. Možda bi trebao tražiti da idem ljekaru. Sve se slaže u nekom pravcu odlaganja ove muke. Nije to za mene. Pomalo mi se i vrti u glavi, a izgleda da mi je i temperatura u porastu. Držim se krampa. Tu mi je uglavnom da se imam na što nasloniti. Izgledam jadan sam sebi. E, moj Mladene!
Oblaci ipak odlučili. Neka kiša krene! Akcijašice i akcijaši se razbježali i posakrivali. Osta trasa prazna. Ali, ne baš. Jedan čudan mladić kao da nešto želi reči. Ne riječima, ne nikome. Sebi reči želi. Mladene, ta zar si ti jadan? Pa neka se svijet zruši, pa neka pljušti, pa neka se sve okrene. Neka jadnik krene, neka kramp zapjeva pjesmu, neka kiša lije. I ne treba mi pjesma 'U tunelu usred mraka.....' Svijetla mi treba, zraka mi treba, života mi treba.
Pljušti, a jedan mladić dere krampom. Okreće kamenje. A kiša? Kao da se predala. A mladić? Kao da nezna stati. Zar da vam kažem, da ima nešto u čovjeku. Zar da vam kažem da ste močniji nego mislite o sebi. Zar da vam kažem da je za ljubav potreban samo tren. Tren je to kada nestaju misli o sebi i kada ste ono što jeste.
Tog sam dana bio pohvaljen. Bilo mi to ugodno, ali sam znao da je zahvala za to krampu, zemlji kamenitoj Sinjskoj i onom nećem, što tek ko iskra, je u meni bilo. Pamtim je zauvjek. A ona kao da me kroz život prati. Vodi me ljepotama života i kao da njoj zahvaljujem spoznaju da ovaj život jest darivanje. Onaj koji može davati i daje, sretan je čovjek, ma taman ništa i ne imao, jer na kraju daruje se ljubav. Ovo poslijednje sam kasnije životom spoznao. Dragi moji, htio bi vam reči, da još uvijek stvaram po tom pitanju. Tražim sebe, a nalazim sve one kojima ljubav mogu podariti.
Moglo bi se misliti kako sam imao nesreće i neuspjeha. U teškim trenucima i spoznaje su vrijednije.
Prošla je ta moja prva omladinska radna akcija. Išao sam i slijedeće godine, pa slijedeće, pa ...... Pričati ću vam o ljepotama krampova, lopata, tački. Pričati ću vam o žuljevima. Pričati ću vam o kamenu kako se razbija. Možda sam bio individualac u cjelini, ali s ljubavlju. Bile su to večeri kada sam umoran, ali nekako sretan odlazio na počinke.
Žao mi je kada čujem kako danas pričaju o tim vremenima. Pričaju često oni koji pojma nemaju što je to bilo. Bilo je i onih koji su sjedili po štabovima, pili kave i bili kao iznad toga. Ja sam svoj dio časno i s ljubavlju odradio.
Dragi moji, sve Vas podravlja i nadasve voli Vaš Mladen
Post je objavljen 26.11.2005. u 22:04 sati.