| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Moje prvo dugo pješačenje
- 15:51 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|
Bilo je lijepo sunčano ljetno prijepodne prije oko 35 godina. Pomalo sam uzbuđen. Kao da me put zove. Uzimam sandale. Bile su to, kako sam ih zvao, apostolke. Obavezno mora biti i čarapa. Štititi će od mogućih žuljeva zbog trenja remena apostolki o kožu noge. Platnena torbica preko ramena. Stavljam u nju nešto za pojesti. Lagano sam obućen, a vestu rukavima vežem oko pojasa. Trebati će mi vjerojatno po noći. Volja je ogromna. Samo da krenem. Krećem od kuće u Maksimirskom naselju. Nikome nisam rekao kuda krećem, već kod kuće samo mami da me par dana biti neće. Gradski dio puta Zagrebom obavio sam kao u nekom predsnu. Vrlo brzo sam bio na staroj Karlovačkoj cesti. Tada još nije bila stara, jer je bila jedina za Karlovac. Idem lijevom stranom ceste. Kilometri promiću. Krećem se uglavnom negdje oko 5 kilometara na sat, a možda i zeru brže. Prošao sam ranijih godina ovaj put u više navrata biciklom i poznat mi je. Ovaj puta doživljavam ga stopu po stopu. Postoji razlika. Sve je nekako detaljnije i nekako više natopljeno dušom. Upija se jače i dublje. Noć me stigla prije Karlovca. Ne stajem. Kao da je rezerva energije tolika, da se ni pitanje umora ne postavlja. Krenuo sam na ovaj put, da samom sebi pokažem što mogu. Idem prema Rijeci, pa do kuda dođem. Pravi cilj na putu ne postoji, već ono nešto u meni. U tom jednolikom koračanju misli putuju, ali svojim putevima. Mene nosi neko čudno zadovoljstvo. Mrak je i nekako se i promet smanjuje. Prepoznajem blizinu Karlovca. Cesta i željeznička pruga su blizu. Prošao sam kroz šumu i predamnom je neka uska livada i neke kuće, pa i neka kuća u gradnji sa desne strane. I kao i često čujem psa kako se najavljuje. Vidi on, da netko ide, a i noć je već poodmakla. Sam sam na cesti, a preko jarka prema toj kući nema nikakove ograde. Mislim, pas je sigurno vezan. Laje kao zvijer. Rekoh, to po glasu je pas kao tele. Idem svojim putem. Ako nije vezan bježati nije pametno. Ako je vezan nema problema. U oba slučaja treba ići dalje. Čujem po glasu da se pozicija izvora glasa mijenja. Ili je na dugom lancu ili nije na lancu. Prelazim na lijevu stranu ceste, ali polako. Kao da je tuda moj ranije odabrani put. Znam da pas gleda i onako bez očiju. Prati ponašanje i spontano određuje moje stanje. Vidim prilazi prema jarku sa svoje strane. Već sam mu prilično blizu. Da pojuri, šanse nemam. Laje dubokim glasom. Tek u sebi obratih se Bogu, mada znam da on zna. Nekako, kao da nisam sam. Stoji zvijerina onkraj jarka, a ja s ovu stranu kročim putem svojim. Kazuje mi pas, da nešto kao nije kako treba, a ja mislima, da svojim putem idem. Kada mu dođoh u ravninu lajnuo je još jednom i to onako kao: 'Ma, tko te šljivi.' Nisam se htio niti okrenuti. Ako krene, neka. Ako skoći, neka. Išao sam svojim putem i nastavio dalje put Karlovca, a bio je već podosta blizu. Čini mi se, da je i slijedeći susret bio s toga puta. Nazirem, da mi ususret ide netko cestom. Čovjek. Svaki svojom stranom. Ovaj puta sam bio nekako više nesiguran nego u susretu sa psom. Mrkla je noć. Sami na cesti. Primjetio sam, da redovno pri takovim susretima na putu pokušavam prodrijeti u namjere namjernika. Ovdje je bilo prilično teško. Izgleda da je i on isto pokušavao, pa makar i spontano. Kada se približismo onako glasnije izustih: 'Dobra večer.' Čujem sa druge strane, kao s olakšanjem: 'Dobra večer', i prođosmo. Prošao sam kroz noćni Karlovac. Malo rasvjete za promjenu i evo me ponovo u mraku na drugoj strani grada. Prolazim Dugu Resu, pa prema rijeci Dobri. Hodajući prošao je još jedan sunačani dio dana. Nekako to i ne pamtim. Slijedeći mrak me stiže oko Skrada. Uspon, šuma. Polako, noga pred nogu. Sve je na nekoj radnoj temperaturi. Duboko sam već zašao u Gorski Kotar. Sjećam se da je negdje usred noći, na pustoj cesti, pri prilazu jednom manjem mjestu, odjednom crkveno zvono stalo udarati. Jednoličan zvuk kao da se javlja u neku dimenziju gdje vječnost počiva. Odbrojao se još jedan dan u vječni niz. Cesta kao bijela vijugavica zove me na korake. I idem, idem putem svojim. Ja na cesti sebe tražim. Granicu svoje nemoći, da vidim do kuda sam. I ide mi. Noga pred nogu, polako, sigurno. Tek podsjeti me nešto da i noga pred nogu nisu vječni. Tu je negdje neki umor osjetih. Ušao sam u prilično mračni dio puta. Šuma. Mrak. Osjećam umor. Ne, neću stati. I rade noge, ali ne sada više kao vesela igra koraka, već nekako kao ono: 'Šljap, šljap.' 'Psihologija, sigurno', sinulo mi i tražim temu, da odvratim sebe od nećega, što od nekuda mi dođe i što kao umor mi se čini. I idem ja dalje. Ljetno je jutro. Jutro ranijeg izlaska sunca. Nekako mi hladno postalo i stavljam đemper na sebe. Hlanoća se samo malo smanjuje, a umor ignoriram. Idem, a svijetlo se nekako sve više nazire. Okuka ceste pred Delnicama. Drhtim. Sunce se rađa i prve zrake sunca upijam kao nektar. Tresem se ko šiba na vjetru. Ljetno jutro, a ja se smrzavam. Bogu hvala, stigao sam u naseljen dio. Delnice. Mjesto gdje je željeznička pruga i stanica. Zar kraj? Htio bi, a ne mogu. Lomim se. Da malo stanem i nastavim put Rijeke. Razmišljam i tresem se ko prutić. Nevjerojatno! Da, se smrznem usred ljeta. Da mi netko priča o tome ne bi mu vjerovao, a ja eto..... Tada se javlja racio. 'Čovječe, put Rijeke još su veća brda i još veća hladnoća. Ostao si bez energije. Ne ići dalje!'. Poslušao sam, ali nije bilo lako. Priznajem poraz! Da, poraz! Naučio sam nešto novo. I nisam o tome pričao. Tek godinama kasnije samo spomenuo ponekom, da se čovjek može smrznuti uslijed ljeta, i tek, da sam znao pješačiti. A imao sam veliku volju nastaviti. Ušao sam u čekaonicu na željezničkoj stanici. Sjeo na klupu i tresao se bez prestanka. Bilo mi pomalo neugodno. Ne sjećam se točno, ali mi se čini, da su me neki pitali što mi je, a ja tek da odvratim, da mi ništa nije i da će proči. I prošlo je, a ostade tek veliki trag u sjećanju mome. Prijatelji dragi pričam Vam priču o jednom mladiću na pustoj cesti jedne ljetne noći, što putem kroči put viđenja sebe i kroz svoje moći. Tek nabacih i odoh dalje i da Vam kažem da Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen |