Još pokoji kamion, još pokoja teška hladnjača. Ostaje cesta kroz šume i pašnjake. Sve je usnulo. Zvijezdano nebo; pogledom osjetim dubinu nebesku. Nebrojeno malih svjetlucavih svijetova raznih boja. Osjetim kako su neke daleke, a neke ne toliko. Noga pred nogu ide, a već i ne primjećujem. Pejsaž se pomalo mijenja.
Osjećam tijelo u pokretu. Misao se slobodno kreće. Nema težine, a prošao sam već oko šezdesetak kilometara. Oči se navikoše i kao da i nije noć. Rijetki auto kao da naruši ovaj divan sklad. Već prođoh Karlovac. Znam već i koji će slijedeći prizor biti, jer poznajem cestu ovu.
Noga pred nogu ide. Kao sretne su, jer ovako su onom za što jesu. I ja, kao netko kome su, sretan sam što jesu. Volim ja njih, a one ljubav svoju predaju mi koracima, jer tako to one. A ja što takav jesam, dat jedinstvom dijelova svojih, postojim po zajedništvu svega što me čini. Tu su noge, što neumorno potvrđuju svoju potrebu postojanja u kretanju. Tu je srce, što neumorno radi da hranu nogama i svim dijelovima nosi. Tu je i misao, što potvrđuje ljepotu postojanja. Tu je i nebo s prekrasnim bojama svijetlećih svijetova, što oslikava mjesto postojanja. Tu su i usnuli šumaci i šume i livade, što kao lice sklopljenih očiju zahvalno časti protekli dan snenom blagošću.
I jest to još jedan list izbledjelih misli, što kao trag još stoji u nekom od tragova minulih godina života. Trag koji se nekako jače zarezao, koji još kao govori o ljepoti života. Prolazio sam kao mlađi mnoge razdaljine. Volio sam kretanje sobom. I sada, već preko šezdesetih, zavibriram pri pomisli da krenem. Krenuti ću, a kao da i sada idem. Srce mi je negdje na nekoj cesti, na cesti bez kraja, na kojoj ću ostati i kada me biti neće. Negdje gdje bio sam i biti ću u rosnim jutrima livada, u ranojutarnjem pjevu ptica, u drhtaju lista. Ostati će vjećna ljepota novih dana, osvita i rađanja. Čitavo ovo divno jedinstvo stati neće, pa bile tu i nove ljepote. Darujem tome i ja ljepotu osjećaja jutarnjih povjetaraca i prvih zraka sunca što kao tragovi stoje u sjećanjima na minule godine.
Posvetio sam ovo jednom trenutku na pustoj cesti vedre ljetne noći.
Poklanjam i vama ovaj meni divan trenutak, jer ljepota je u zajedništvu kao što bijaše i taj trenutak, mada bijah sam. I sada taj tren, i nakon oko 35 godina, kroz mene daje svoju ljepotu i Vama dragi prijatelji. I dodao bih još i veliku zahvalnost Gospodu za svu ovu ljepotu.
Mladen
Post je objavljen 16.11.2005. u 10:02 sati.