Kako se stanice memorije pune karakteristikama svojim, što tumače se na način razumljiv sustavu nadzora istih, odlažu se 'slike', što ih uspijevamo tako razumjeti, iz svijeta u kojem, kao, jesmo. Ovo vjerojatno izgleda mistično, ali to je, tako nekako, to. Ustvari tako to ja vidim.
Nekoć ostavljeno s vezama što vremenom se tu i tamo mijenjaše, danas je kao prikaz onoga što bijaše. Mada tek to, tu takovo, i tako razumljivo. Možda se ponešto mijenjao zapis, a možda se mijenjao i kriterij tumačenja zapisa, a možda i oboje. Čudne su to neke zbilje, što zbilju tumače. Može li išta biti samo po sebi ili tek postoji u odnosu spram nečega što nije? To tek kao neka možebitna sumnja ili tek prikaz, kojim se ništa ne tumači samo tako. Tu počiva misao naša. Tu počiva sjećanje naše. Tu počivamo, kako nam se čini, i mi sami.
Pa, da zaronim i ovaj puta, u sjećanja svoja na prošlost svoju. Da krenem putevima tragova, koji ponegdje i ne slijede kauzalitet, već stoje u pokidanim dijelovima nekog niza, što tek naslutiti se može. Koji puta i sam stanem u čudu i pitam se: 'Otkuda meni sada ovo?'. A od kuda bi i biti moglo, kada sve je tu.
Bilo je to školske godine, ako se ne varam, 1961/62. Grad Zagreb. Srednja tehnička škola u Klaićevoj. 3. a razred, jaka struja. Sat je hrvatskog jezika. Učenik Mladen pokušava ispraviti lošu ocjenu. Sjećanja Mladenova slijede.
Nisma bio od učenika koji bi redovno učili. Znao sam ono što mi je sjedalo tijekom nastave. Matišu nisam učio nikako. Mislio sam da je to predmet koji se ne uči. To se ili zna ili nezna. Fizika je ono što se vidi i razumije. I sve tako i dođoh do hrvatskoga. Za mene je to bilo ono kako se govori, a onda se to tako i piše. Ako razumijem što se reklo, tako i napišem. No, tu se tražilo i nešto više.
Pored raznih jezičnih gimnastika u smislu pravila, što jezikoslovci tumače ispravnima na način neispravnosti suprotnoga, trebalo je znati i ponešto iz hrvatske povjesti, na kojoj se jezik današnji zasnivao, a i ponešto od literature putem obavezne lektire. Morao sam čitati i znati što je autor time htio reči. Nekako mi se uvijek nametalo, kako je njemu bilo važno nači izdavaća i dobiti ponešto potrebnoga novca za živjeti. Najradije bi tako pod time napisao ili kazao, ako bi me pitali. Znao sam da bi to bila sigurna kulja, pa sam tako samo provrtio istim sustavom gdje se misli slažu.
Kako rekoh, trebalo je ispraviti lošu ocjenu. Pita mene profka: 'Pa, reci ti nama, što znaš o Ilirskom pokretu.' Čuo sam o Stanku Vrazu i kompaniji, ako me i danas memorija služi. Čuo sam o onoj zastavi spaljenoj, ako me memorija ne vara. Čuo sam o pokretu za očuvanje hrvatskog jezika, ako me memorija ne vara. I krenuo ja oštro, sigurno, skoro u jednom dahu. Teče sigurnim tijkom rijeka mojega kazivanja. Ah, Ilirski preporod, pa to imam u malom prstu. Bilo bi sve OK, da sam to samo tim prstom, ali vrtile se u glavi i druge misli, razne kontrole i provjere kazanoga.
Odjednom... tišina. Nema riječi, nema pitanja. Muk. Tišina odjednom probudi usnule, jer to je bio sat kada je vani već mrak pao, a nekima je to znak za laganu prvu snenost. Tišina probudi sve. Nastupaju pogledi. Sve oči uprte u mene. Profka prestade piskarati i diže pogled od lista na koji je to činila i uputi pogled spram Mladena. A Mladen? Šuti i šuti. I sve tako odjednom. Školska družina kreće u aktivnost. Ovi oko Mladena stanu šaptati. Okrete se Mladen onima iza, što šaptahu, i kratko: 'Prestanite šaptati, to znam.', i to glasno, da i profka čuje. Nastaje spontano šaptanje i svi to u razredu čuju. I opet on glasno: 'Nemojte mi šaptati.'
Profkin glas prekida neodrživu situaciju: 'No, što je onda Smude? Hoćeš li nastaviti.' Ni taj njen istup ne mijenja prethodno stanje. Smud šuti. 'Ma dobro, hoćeš li nastaviti ili ne?', će onda profka, a Smud odrješito 'Pišite mi jedinicu!'. 'Pa dobro ako to ti tako hočeš, ali to ti nema smisla.' A Mladen ljut na sebe samoga. Donio je nepromjenjivu odluku. Ne ostaje profki do napisati jedinicu. I napisa je!
Sada je sve bilo riješeno, pa ipak ostaje neka nejasnoća. I tek što htijedoh sjesti pita me profka:' Dobro ocjena je upisana, pa mi sada reci zašto si stao?'.
'Neznam jeli austrijski bio car ili kralj!'
Da, za mene je i to bio hrvatski. Tu jedinicu sam kasnije ispravio, ali hrvatski, kao predmet, nikada nisam volio. Pa i sada nekako mislim o jeziku slobodno. Volim kada se ljudi razumiju. Ipak pokoji puta vidim da iz neispravnog govora nastaju nesporazumi. To je ipak među onima tvrdima, jer znajući što tko i kako govori, postoji i razumjevanje. No, neka to bude tako u mene, a svatko će po svome.
Još jedan tragić iznjedrih ili bolje reči izglavih.
Dragi prijatelji lijepo vas sve pozdravlja i voli Mladen i valda je bura u Puli stala
Post je objavljen 23.11.2005. u 15:33 sati.