U vrijeme školavanja u osmoljetki nekako je među nama klincima najpopularnije bilo igranje loptom i to nogomet. Da bi igrali trebalo nas je biti više, pa su igrane i neke druge inačice. Lopte, kojima smo igrali, su bile uglavnom male ili srednje veličine. Mjesta igranja u mojoj ulici ili mom kvartu su bila križanja ulica ili neke od livada između kuća. Ja sam najčešće igrao na sjecištu ulica, a to je značilo na cesti.
Bilo je situacija kada nikoga nije bilo vani. Tada se išlo po kompanjona doma. Nekako smo uglavnom znali, tko će skoro sigurno izaći van na nogaš. Često se do besvijesti igralo udvoje, ali nogomet u dvoje baš i nije zanimljiv. Predriblaš protivnika i onda je važno brzo bježati i pogoditi između ciglih, jer su najčešće cigle bile oznaka za golove. U takovim se situacijama često igrala ševa. U igri ševe prvi šut je bio od gola i imalo se pravo samo jednom dodirnuti loptu, jer nakon toga je na redu protivnik pod istim uvjetima samo jednog dodira lopte. Cilj je bio pogoditi gol. Bilo je tu puno finti.
Jedan od najčešćih pajdaša u takovoj igri mi je bio Miro iz susjedstva, iz malih kućica. Bio je puno vještiji i skoro redovno me pobjeđivao. Ja nisam odustajao, jer šta bi drugo igrali. Probali smo šah, ali to njega nije puno zanimalo, a ševu ili nogaš na dva mala sam ja ipak nekako prihvaćao. Takova igra ni njemu nije više bila zanimljiva, jer kakovo je zadovoljstvo igrati s nekim koga stalno pobjeđuješ.
Pada njegov značajan prijedlog. 'Kaj veliš na to da se idemo upisati u Dinamove supiće?' Pogledam ga i mislim si: 'Ja u Dinamo? Nabijaš me tu ko kantu i sad da se idem upisati u Dinamo?' Nisam mu to tako htio odgovoriti, već onako pomalo neodlučno, pristanem. Miro je ispitao teren. Doznao je kada i gdje supići (supjuniori) treniraju. Krenuo je na trening supića i sobom vodi kao dincmana (pratnju) Braceka. Idem ja s njim, a noge bi najrađe natrag doma. 'Kaj bum ja tam?'. Miro pak zna, ide putem svoje nogometne karijere.
Bilo je to već pomalo predvečerje ljetnoga dana. Ušli smo na pomoćni teren, koji se u ono vrijeme nalazio južno od glavnog stadiona. Bilo je tu još i staro igralište na kojem je igrao 'ŽKM', pa i Dinamovi pomoćni tereni za treninge. Sjećam se visoke žice između igrališta ŽKM-a i pomoćnog, da lopta nebi bježala daleko. Naši vršnjaci se razbježali. Ganjaju loptu, bore se, jure na sve strane. Tu uz njih je i sve nadzire, Mara. Zapazio sam jednog nekako najagilnijega među dečkima. Niz godina kasnije sam vidio da je to bio Ramljak. Vjerojatno je tu bilo i još onih koji su kasnije stasali kao nogometaši. Ode Miro do Mare i nešto s njim popriča. Mara nešto pokazuje rukama na obje strane i dolazi Miro do mene i kaže: 'Svaki na jednu stranu i igramo.', i odjuri.
Sve je to nekak brzo bilo. Nemam pojma tko je samnom, a tko protiv. Znam gdje je protivnički gol, al kome da dodam, ako slučajno dođem do lopte. Mogao sam si milsiti koliko me volja, ali svi jure i lopta s njima. Dodavaju si, driblaju.... Ja gledam i niš mi ni jasno. Kada lopta ide prema protivničkom golu jurim i ja, ali samo jurim. Jednom se dogodilo da je lopta došla i do mene. Dodal mi ju je jedan, koji se valjda sažalio, a ja nemam pojma kome je dati dalje. Puknuo sam je prema naprijed i vidim onaj koji ju je uhvatio juri prema mom golu. Vraga, krivo! Na sreču, lopta više nije do mene dolazila.
Miro se trudio i nekako se bolje uklopio, ali nam opći dojam nije bio velik. Vidi Mara o ćemu se radi i pozove nas dvojicu i kratko i jasno nam veli:' Dečki još vježbajte, pa jednom drugi put, kada vam bude bolje išlo, dođite.' Miro nezadovoljan, a ja si mislim: 'Kaj si mene zel sa sobom? Bolje bi bilo da si sam išel. Ovak si skup z menom ispal nikak.'
Pokušavao je Miro još i kod nekih drugim nižerazrednih klubova i uspio se upisati u neki od njih, ali nikada više nije mene sobom vodio. Izgleda da je shvatio, da svoje kvalitete treba sam pokazati.
Ja sam i dalje igral na cesti ili koji puta i na livadi, ako tamo nisu mjesto zauzeli stariji dečki.
Na utakmice sam povremeno išao gledati 'ŽKM', pa kasnije na Ravnicama 'Tekstilac', a i 'Dinamo'. Plaćao upad nisam, jer nisam imao s čime. Kao i većina mojih vršnjaka bi stajao vani i pitao: 'Striček mogu s vama?' Malo po malo sve nas je manje klinaca bilo vani, jer stričeki su nas po malo uz sebe uvodili u gledalište. Djeca su uz pratnju roditelja redovno imala beplatan ulaz na Dinamove tekme. Bilo je onda i pokušaja s juga gdje su se igrači zagrijavali, pa kada bi oni ulazili, pokušali bi upasti uz njih. Čuvari nas nebi puštali, ali su neke igrači poveli sobom.
Bio sam Dinamov navijač. U ono vrijeme je to sve bilo spontanije i više nevino nego danas. Nisu postojali BBB-ovci, a niti grubosti među navijačima.
O mojim navijačkim danima i o Dinamu moga vremena ću malo više slijedeći puta.
Zasada toliko i puno Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 04.11.2005. u 14:51 sati.