... kao da oći otvorio nisam. Sažela se desetljeća u tren jedne misli. Tren kao vječnost. Jedino tako jesam. I bilo je i biti će i uvijek samo tren u vječnosti. Mogu li išta drugo?
Cijelo vrijeme gledam ono što nisam, ono što bijah. Okrećem se sprem onoga što biti ću u nadi da progledam, a još ni gledanje neznam što je. Ostali su tragovi što sudove moje stvarahu. Sudim da po tome jesam, a neznam, jeli sud taj ispravan. Jesam na razmeđi onoga što je bilo i onoga što će biti. Na rezmeđi tankoj; tankoj kao ništa. I jedino to, kao ništa, postoji u vječnosti, što dokućiti mogu. No, nešto kao da vidim.
Zar na ničem nešto? Čuo sam priče o logici. Logika mi nije strana. Ni sam neznam odakle mi to da osjetim kao da to jest. Ima nešto u meni od nekuda, što ni sam neznam odakle i zašto. Po čemu i čemu? Tako iz ničega i niotkuda nešto. Kažu mi ti to ne možeš. Ne vi, oni što mi logiku u meni drže. Što to ja ne mogu? Ja nešto ne mogu. Da, ja to vidim.
Hej logiko! Tobom kao da je život popločen moj. Kao da postoji ono u čemu jesam sitan, a ovisan o tome što nikako dokućiti ne mogu, jer jesam tek u točci jednoj. Može li točka biti sastavni dio nečega? Točka, što je kao ništa na nećemu, al određena tek položajem svojim, ne i kvantitetom, jer jest točka.
Trudili se oni raniji, pa pričahu o nekim limesima, o diferencijalima, pa spajali i tražili karakteristike kao matematičke iskaze. U toj igri stvarali su realne vrijednosti. Prikazivali su ovisnosti svijetova u izvorištima vrijednosti. Jest nešto kao ništa, ali sadrži karakteristike nastajanja nečega. Gledali su negledljivo i stvarali zakonitosti.
Sve je u trenu. Tren koji je sažetak iz vječnosti nedokućive, za vječnost koja dolazi, a nikada doći neće. I svi trenovi, što postojanje odeđuju, su tek sredina u vječnosti. I prije i poslije jest vječnost. Ima nešto što ne mogu! Kao da vidim nešto što se vidjeti ne može, ali vidim kroz priznanje svoje nemoći.
Trudim se i ne mogu stati na tome, da sam kao ništa u trenu između dviju vječnosti, što je bila i što će biti. I otkud mi uopće to da tako gledam; i otkud mi uopće pitanje tko sam; i otkud mi uopće sud o vječnosti, što nedukoćiva jest. Upotrebljavam li ja to sustave prosuđivanja stvorenim u svijetu trenutka? Sudim li pomoću sustava svijeta trenutaka svijetu vječnosti? Jesam li ikada provjeravao upotrebljivost njihovu u širini većoj od one u kojoj su postali? I ne samo većoj, već i nedokućivoj. Neznam, ali kao da vidim, da ima još nešto. Krećem li se granicama postojanja ili samo granicama svojih mogućnosti shvaćanja. Drugo mi je ispravnije, jer kreće od mojih kvaliteta i mogućnosti, a ja sam taj koji gleda.
Ulaziti u dubinu odnosa u tijelu i van njega u prvim je koracima pomoću misli. Krećem mislima i idem pomoću njih. Jesam li cijelo vrijeme svijestan toga. Ta konačno i gledanje je dio karakteristika misaonih. I to je slika u mojim mislima. Tražim, a pitam se i tko traži, a zamalo zaboravih, da sve to činim s mislima. Idem stvorenim slikama i stvaram slike i nazivam to viđenjima. U nauci rekoše: 'Privjerimo to'. A kako da provjeravam vječnost?
Ovdje sam i mislim i gledam i vidim, a to sve kao misao jest. I rekoh, ali preskočih, da nastadoh iz vječnosti. Da i u meni jest njen trag. Ja sam trag vječnosti u trenu u kojem jedino i postojim. Kao limes sam njen, ja i sve ovo u trenu beskraja u vječnosti. Bez mene vječnosti nema. Bez mene beskraja nema. Sve je u jednoj savršenoj vezi.
Prijatelji dragi, svi smo mi cjelina. U nama se svemir odražava. Da, tragovi su ona realnost, onaj ključ, ono što pokazuje put spoznaje.
Netko bi tada mogao reči, da on može što hoće i tako dokazati da nije tako. Pomisliti se može svašta, ali vremena će tada trebati da u svijest uđe taj savršeni odnos. Došao sam do pitanja svijesti. Svijesti, a o čemu? Postoji naš sud o nama, naša slika o nama. I tu može svašta biti. Ta slika o nama može nam stvarati razne nelagode i neželjene situacije. Držeći tu sliku kao paravan figuriramo u svojoj okolini. Znademo li da je to paravan? Tu sada postoje razni odnosi spram tog paravana i sebe samih. Ja tražim pravoga sebe, bez paravana. Čujem da je to opasno, jer tada se nema iza ćega sakriti kada opasna vremena dođu. I tako čovjek iza paravana ni sam slike prave ne vidi. Svijest nas suočava sa samima sobom. Čovjek često nije spreman za to. Ja se trudim i kao da se spremam za neko suočenje, pa kao da sam se već pomalo i suočio. Malen, tek u trenu, s tragovima vječnosti u beskraju, s osjećajem stvaranja onoga što mi je dato. I koje su mi stvarne moje moći?
'Hvala', za sve što mi je dao.
'Molim', za ispravnost djelovanja po ćemu ću djelovati za cjelini u kojoj ću time potvrđivati i sebe i sve koje volim.
Ljubav kao istinski odnos prema onome što me ćini i onome u ćemu jesam, kao i vi moji dragi prijatelji.
I opet sam malo putovao sjedeći uz tastaturu. Znam da moje misli izlaze iz odnosa u meni, po kojima su i nastale. Mnogo toga nekima neće biti razumljivo. Prilično je to stvar i moje sposobnosti prikaza. Eto, ja nabacio.
Sve Vas najljepše po zdravlja i voli Vaš Mladen ha,ha,ha mislilac :)))
Post je objavljen 12.11.2005. u 22:12 sati.