Volio sam hodati u mladim danima, ali nije uvijek bilo vremena. Činio sam to najviše poslije vojnoga roka, a prije zaposlenja. Imao sam slobodnog vremena i nekako nisam osjećao neku obavezu prema sticanju uvjeta za život. Imao sam hranu kod roditelja kao i mjesto gdje mogu spavati. Prohtjeva skoro da nisam ni imao. S najboljim prijateljem Đokom sam vječno nešto tražio razmišljajući. Dobivao sam od njega divnih poticaja. On je bio taj bez kojega ja danas nebi igrao divnu igru, igru moga života, go.
Nije samo to njegova zasluga spram moga života. Bio je on nekako upućen u neke tajne duhovnosti, putem davnih nauka izašlih, nama znano, iz područja današnje Indije. Bili smo nas dvojica prijatelji konkurenti. U svemu bi se nadmetali, ali već smo podosta znali tko je gdje i tko je kakav.
Još prije odlaska u vojsku je bilo spominjanja odlaska pješice u Indiju. Načelno smo planirali ići nas dvojica, ali nam se kasnije priključio moj bratić Krešo. Došlo je služenje vojnoga roka. Razmišljao sam o putu. Trenirao sam na svoju ruku u vojsci i namjeravao ići pješice kući iz Makedonije. Planirao sam ići, normalno sam, preko Srbije, Kosova i Bosne za Zagreb. Pred kraj se desilo ono sa Češkom, pa koncentracija vojske na granicama i posebna situacija u svim kasaranama. Nije bilo otpusta kućama i bez obzira na rok. Tako sam odslužio mjesec dana dulje. Sav se moj plan nekako raspao, tim više što je i situacija bila, s vojne strane, posebna. Otišao sam kući, kao i sav normala svijet, vlakom.
Sve je to OK, ali buba u glavi je radila i ja sam furao sliku pješaćenja u glavi. Đoko i ja smo se ozbiljno bacili na budizam. Bio, je to osnovni pokretač namjere pješačenja do Indije. Proučavao sam značaj budizma i tražio njegove prave vrijednosti kroz život. I sve to ne radeći i živeći na roditeljskoj brizi. Glava mi je bila čista nulerica. Nije bilo nikakove pozornosti na ono što bi oblačio.
'Braco, kaj je s tobom? Zakaj nisi normalan kak i drugi tvoji prijatelji?' Đoku nisu voljeli i na njegov spomen sve bi otišlo u tutanj. Tatek mi je otvoreno rekel: 'Čuj ti si moja pogreška. Za jesti imaš doma, a i spati moreš. To ti moram osigurati, jer moram otplatiti svoju grešku. Ovakav ti više nisi moj sin.' Saslušao sam i razumio. Odlučio sam negdje živjeti i ne biti na teret. Stvarno to nije pošteno. Đoko se odlučio od drveta izgraditi kuću u dvorištu kod svojih roditelja. Radili smo neumorno, ali od svega ništa. Ostala je ta drvena građevina nedovršena. Krenulo je nešto nepredviđeno.
Razmišljao sam ja o odlasku u Indiju. Čitao knjige i nije mi bilo jasno zašto treba ići tamo. Sve ono, što sam u budizmo vidio značajnim, ostvarivo je ovdje gdje jesmo. Zašto bi ja morao ići tamo negdje, da se klanjam nekim tragovima prošlosti, nekim svetostima, kada je život i sve vrijednosti na kojima su one stvorene, tamo i ovdje. Izjavio sam da je neću ići. Za razlog sam naveo, da su svi moji ovdje kao i sve ono na što sam vezan.
Put se nije raspao. Išli su Đoko i Krešo. Stigli su do malo iza Bagdada. Nastupili su problemi i morali su se vratiti kući.
U pripremnom periodu, a i uz moju potrebu upoznavanja sebe samoga, pješačio sam našim krajevima. Tražio sam sebe, svoju volju, svoju moć, svoju sposobnost. Bio sam drugačiji od vršnjaka. Znam kako sam sjedio cjelu noć, pa i dobar dio dana sam u kučici oko približno metar sa metar. Ni okrenuti se ni moglo. Daska za sjedenje, sjedenje i misli. Mene kao da nije ni bilo. Susjedi su mislili da je to neki zahod, ali minijaturni. Susretao sam se sam sa sobom idući do granica gluposti, pa i preko nje. Vidio sam podosta toga što većina odbacuje i pri slučajnoj pomisli.
Odlučih jednom tako da krenem pješice, pa dokle dođem. Nekako onako bez veze sam odabrao pravac jug, prema Rijeci. Nikome nisam rekao, tek doma mojima da ne brinu, a ionako sam bio tu tek kao pogreška, da me par dana neće biti.
Poznavao sam puteve, jer sam u studentskom razdoblju prije vojske puno vozio bicikl, pa prošalabajzao njime i cjelu Jadransku obalu tadašnje Juge do Ulcinja, pa nazad sve do Kopra. Družio sam se s cestama. Sada idem na vlastiti pogon, ali bez ikakovih pomagala.
I bilo je taj puta veliko iskustvo o kojem ću u slijedećem postu.
Tražio sam put, tražio sam sebe. Nastojao sam biti svijestan toga gdje jesam i čemu jesam.
Do slijedećeg pisanja Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 19.11.2005. u 22:46 sati.