I slažem tako, malo po malo, a hrpa sve veća i veća. Novije, ono starije zatrpava. Bijahu neka vremena kao u priči. A priča, o nekim vremenima. Lete slike uz treptaje što sjećanja nadopunjuju, jer bilo je stvarno i puno života.
'Mladost ludost', govorili su tada stariji. Nas nekolicina pubertetskih potepuha smišljamo što raditi i kuda ići. Često bi ostajali do jutarnjih sati igrajući belu. Najčešće bi ostajali tako kod Geca. Njegov kućni špil smo sav izlizali.
'Mogli bi sutra nekam ići.' Svi smo za, ali kam. Tako se rađala skitnja. Ja sam med njima bil Bracek, kaj je navek dobro došel kak pratnja, da se slučajno nebi išlo sam nekam. Tak sam onomad išel s Gecom na Mirogoj u pol noći, kaj me murja hapala. Me on nagovoril za skitnju autostopom, kaj smo tak do Pule došli, de nas je zaspale u čekaonici na željezničkom kolodvoru u sitne sate, pak murja pokupila i drugi nas dan lepo poterali kak skitnice iz Pule. A ja, kaj da to nis bil. Je to bil izgon, pa smo Gec i ja razmišljali kak dugo u Pulu nesmemo dojti. Smo ipak bili OK, kaj se z štetama nismo bavili, osim kaj bi koji put završili na ponekoj trešnji.
I tak se odjednom neko setil, da bi u Veternicu mogli ići. Se više ne sećam ko je tu ideju donesel, al je interes bil veliki. Sad mudrijaši mudruju. Kaj bi trebali sa sobom zeti? Naravno, Bracek je odlučil: 'Nebu to bez mene išlo!' Pojma nemamo kak je tam dole u zemlji. Valda je hladno, pa si vredi uzeti nekaj toplijega. Kmica sigurno je i treba svaki lampu zeti. Neke rudarske lampe nismo imali, a mislili smo da bi je trebali imati. Ipak odustajanja nema. Idemo s običnim baterijskim lampama.
I krenusmo, a i vratismo se svi živi, čitavi i zdravi. Nakon par dana idemo ponovo. I tako ponovismo to više puta. Postala je ta Veternica kao naše šetalište. Fakini tam nutra u Slemenu spelavaju svakakve bedastoće. A kaj to? Sad vam bu ispričal nekaj od toga.
Idemo nas nekoliko putem za Glavicu, al tek kaj smo se počeli ozbiljnije penjati putem, skretanje malo u levo i luknja u zemlji na maloj zaravni. Puteljak u nju vodi. Zgleda nam kaj turističi puteljak. Nakon tog ulaza proširenje i vidimo ide put u zemlju. Krenuli smo znatiželjno prvi puta. Taj početni dio je bio turistički. Puteljak je bio udubljen. Iskopali ga valjda špiljari za turiste. Prolazimo kroz ne velike dvorane. Tak smo zvali proširenja kroz koja nas je put vodil. Mene je sve to očaravalo, ali to je bio tek početak. Prave stvari su tam dalje bile.
Idući tim početnim dijelom vidimo tu i tam razne manje rupe za koje nisam bil siguran jeli bi se čovek u njih zavleći mogel. Nije dugo trajalo i dolazimo do jedne veće dvorane. Jedan med nami, kaj je nekaj više znal, nam veli: 'Sad smo kod Kalvarije.' Gledam put je nestal, a pred nama sve neke stijene. Ne velike, ali ih ima i treba to sprehodati. Strop je gor visoko. Idemo dalje penjući se. Na vrhu nas čeka problem. Dolazimo do suženja i nekakvog malog jezerca između kamenih gromada. Tu u špilji ni uputno stati u takvu vodu, jer nemaš pojma kaj je na dnu i kolko je to duboko. Raskrečenih nogih mic po mic i onda jen velki korak, da bi to nekak prešli. Tu smo zgledali kak alpinci. Malo je fufka, ali odustati, pa ni misliti. Pa ima nas četri ili pet. Navek smo svi to prešli.
Evo nas na širjem putu, ali tu je strop sve niže i niže, kak idemo dalje. Onaj, kaj nekaj zna, veli nam da se to zove Ramzes. Pri kraju tok Ramzesa skroz smo se sagnuli. Skoro da i puzimo. Ulazimo u neki veliki hodnik. Strop je opet visoko. Šišmiša ko u priči. Večina ih visi naopačke po stropu. Poneki od njih se pusti i poleti. Izgleda da smo im zasmetali. Onaj koji nas vodi veli da se približavamo Bubregu. Veli: 'Može se po ovom Toboganu ili ravno putem'. Bracek nebi po Toboganu. Nek slučajno frknem iz njega, onak u kmicu. Figu, nek ide ko hoće, ja ne.
Evo nas pri Bubregu. Za prvi put smo išli samo do sim. Smo vidli kak je tu u špilji. Nastavak bumo drugi put. Vidli smo da pod zemljom ima svega. Tu kod Bubrega vidimo teče potok. Potok pod zemljom!? Fajn smo daleko došli i nam zgleda da je Sleme znutra skroz šuplo. Bumo drugi put vidli još.
Bi se ja zalaufal z pisanjem, al ko bi me pratil? Da baš odsoliram z romanom, baš i nebi bila neka fora. Ni to za blogeka. Pa, tak za početak malo, pa drugi put još i sve tak po malo. I ovo meni malo, nekima je preveč. Kad sam počel z ovim blogom sam mislil, da bum imal tu i tam po nekaj meni zanimljivo napisati. Počelo se tak samo od sebe događati. Sad mi to zgleda kaj nekaj bez kraja. I tak bum pripovedal, a mesec bu svetlel, vetar bu puhal, mački buju zavijali i sve bu tak skor ko navek.
A Vas sve lepo pozdravla i voli Vaš Mladen, a volim i one kaj ovo nebuju pročitali, samo kaj oni to nebuju znali. Ko im je kriv.
Post je objavljen 15.12.2005. u 12:14 sati.