Ostaju čovjeku poneke rečenice duboko utisnute u pamćenju. Ne samo u pamćenju već sjede tamo negdje uz dušu i kao da joj neki okus daju, kao da govore 'takav si', kao da su korjenima isprepletene. Većina je izgovorena u nekom afektu ili posebnom stanje težeg kontroliranja izgovarača. To je ono stanje kada se pucaju i zadnji raspoloživi plotuni. Tada se govore i one stvari koje se inače nikada nebi izgovorile. Sjedaju one, kako kome.
Nekako nisam besćutan i saslušam sve, pa bilo to i najgore i najbolnije. A evo nekoliko takovih, koje čak i nekim izgovaračima i nisu neke važne bile, tek mu izletjele.
Jedna od najtežih je bila ona tatekova:
- Ti si moja pogreška.
Dugo sam o njoj razmišljao i vidio da nije baš bez osnova.
I opet jedna tatekova:
- Nikada niš od tebe. Samo me sramotiš.
Bilo je to u par navrata. Prvi puta kada sam krenuo u srednju tehničku. Startao sam s pet jedinica i onda ih uspio skoro sve srediti i pokupio podosta petica i bio drugi po uspješnosti u razredu. Njemu je naš poznati, koji je radio u drugom odjelu škole, prikazao staro stanje, a novo nije ni vidio. Tatek je to prihvatio kao istinu i moje riječi ništa značile nisu, a niti sam se pokušavao braniti. Kasnije je obezvrijeđivao svaki moj uspjeh i veličao ono što još nisam dostigao. Tako su svi tehničari bili ništa naročito, kada sam diplomirao. Srečom sam odustao od faksa i spasio sve inžinjere.
Jedan poznanik koji se razilazio u mišljenju samnom onako usput je rekao dok smo još razgovarali:
- Sve kod tebe mi je jasno, samo mi nije jasno kak tak dobro igraš go.
On je bar videl da dobro igram go.
Kažu da šečer obično dolazi na kraju. Pa, još u doba kada sam bio uz svoju dragu majku moje četvero djece, znala se bez meni vidljivih razloga, ljutiti na mene. Bili bi to izrazi nekoga gnjeva, a meni ništa nije bilo jasno. Reče tako jednom iz dubine duše:
- Ti nisi smio imati djecu!
E, ovo me zaista pogodilo i to od one s kojom sam tu djecu imao. I kada je kasnije pobjegla od mene tamo gdje su se njoj nazirali tragovi nadolazeće sreće i razumjevanja, brinuo sam da joj se što ne desi. Mislio sam da ju je netko prisiljavao i sve tako.
Nešto je u našim dubinama. Nešto odakle nas vodi onaj netko u nama, kojega kao da ne poznajemo. Onaj netko koji sve ove udarce podnosi. Onaj netko koji traje i kada ga se potpuno zgazi. Još uvijek je onako iztlačen u blatu na putu, gdje s osmjehom ispraća svaku dušu u prolazu. Njega se naprosto zgaziti ne može, mada će pognute glave ponizno slijediti svoje vrijeme.
Gledajući tako će vidjeti kako svijet i nije ono što mu bol nanosi, već to je samo njegov odnos spram svijeta. Prihvatiti će radost i znati pružiti ruku onome kome treba, ako je isti prihvatiti hoće. Nije svijet svijetlost lampiona.
Praštajte dragi moji, jer nije ni njima bilo lako. Kada vas bijes uhvati, a biti će to sve rijeđe, ako svijet prihvatite s ljubavlju bez obzira na nedaće, pazite da i Vi koga ne povrijedite, pa bilo to i slučajno.
Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 07.12.2005. u 14:02 sati.