Ranije pedesete godine. Sjećam se vručih ljetnih dana, prašnjave ceste pred zgradom, livada i vrtova, prizemnih kućica naselja. Posebno se sjećam našega potoka na kojemu smo mi dječurlija provodili veliki dio našeg vremena.
Zaigrani, onako bosi sa samo kratkim gačicama, bili smo svagdje. U ljetno doba bi i količina vode u potoku bila smanjena. Trava na padinama potočnog korita bila je bujna. Samo dno potoka razlikovalo se od ostaloga dijela. Bilo je sivo smeđe boje, ali je više ličilo na neku umjetničku kreaciju. To govorim stoga što je dno bilo ukrašavano ponekom starom cipelom, autogumom, razbijenom flašom i slično. To se posebno isticalo u vrijeme kada bi vodostaj pao na nulu. Ipak je pretežno bilo vodotoka.
Bilo je situacija kada bi odjednom došla nama klincima vijest: 'Dolazi voda!'. Tamo negdje više puštali bi vodu iz jezera. Bila je tamo jedna brana koja je zaustavljala dolazeće vode od Medvednice. Mi klinci bi odjurili do Maksimirske ili čak malo dalje, da pratimo prve nadolazeće vode. Ta voda je u pravilu bila vrlo prljava, sva u nekoj prljavoj pjeni. Nadolazak vode bilo je veselje među nama.
Za potrebe našega kupanja pobrinuli smo se sami. Stariji dečki su tu bili glavni, a mi manji klinci bi samo gledali ili čak i pomagali. Kupališta smo radili uz sadašnje ili bivše mostove preko potoka. Mostovi su imali betonske pristupe s obje strane potoka. Tu nije bilo onih travnatih padina korita potoka. Na te betonske dijelove stavljala bi se konstrukcija mosta. Time se uredio i slap i to je tu bilo i pravilo. Iza slapa je bilo udubljenje u kojem se sakupljala voda. Dno toga je također bilo betonirano. Od tri takova, na ovom dijelu potoka, u funkciji je bio samo jedan most između naselja i Ravnica. Sva tri smo koristili za naša kupališta. Sam betonski dio nakon slapa je bio premalen za kupanje i u njemu nije bilo dovoljno vode. Da bi kupalište bilo pravo trebalo je dizati nivo sakupljene vode. Za to smo upotrebljavali pažote. Tako smo tada zvali busene trave s podosta zemlje. Njima smo gradili nasip. Da bi nasip bio čvršći uz njih smo stavljali i kamenje i cigle koje bi našli. Veličina takovog bazena je ovisila o udaljenosti nasipa od slapa. Ipak je to trebalo biti u betonskom dijelu. Nismo se s nasipom udaljavali na zemljani dio korita potoka. Bilo bi to vrlo lijepo kupalište.
U takovim kupalištima nije bilo nekoga plivanja, jer je bilo prekratko. Glavna zanimacija je bila skakanje s pute uz potok. To je bila specijalnost starijih dečkih. Znali su se zaletavati, pa lastavičjim stilom fiju u vodu. Kratki uron i izron, a voda bi sve zapljusnula. Često bi jedva nasip izdržao. Ja sam skakao samo s poluvisine. Sjećam se jednom Ćoke iz Ravnica. Bio je odvažan, ali podosta nespretan. Visok, ali strkljast. Njegovi skokovi su bili prava komedija. Jednom se zaletio prema betonskom slapu, a slap bio star i već ruiniran. Tako je nastala čitava šupljina u betonu i to pod vodom. I naš Čoko fiju i ravno u tu rupu. Dignu se i tresnu glavom u gornji dio. Razbio si je glavu, ali ostao živ. Ne sjećam se da sam ga kasnije vidio skakati na potoku.
Prvo takovo kupalište prozvano je Mexico i tako je netko i napisao na betonu uz slap. Drugo je bilo uz postojeći glavni most prema Ravnicama, a treće na mjestu nekadašnjeg mosta odmah iz željezničke pruge. Na ovom trećem sam se najčešće kupao. Posebna zanimacija je tu bila željeznička pruga i propust za potok izpod nje. Pruga je preko potoka išla mostom koji ustvari i nije bio kao neki most. Na mjestima gdje šine prolaze bilo je udubljenje i nosaći za šine. U tom udubljenju je bilo dovoljno mjesta za nas male klince. Vidjevši da iz daljine dolazi vlak uletavali bi unutra u ščućurili se. Kada bi vlak stigao, njegovi kotaći bi nam išli tik iznad glava. Da dignemo ruku opalio bi nas kotač. Koji doživljaj; kotači brzoga vlaka jure nam desetak centimatera nad glavom. Bilo bi to otprilike ovako. Kupamo se skačući u bazen. Odjednom jedan od nas zaviće: 'Ide vlak!' Slijedi jurnjava kroz propust potoka ispod pruge i smještanje u udubljenja. Poneki bi znao i vrištati od zadovoljstva. Vlak bi odjurio, a mi polako van i u potok i po potoku u bazen.
Kasnije smo često namjeravali ići do izvora potoka i/ili do ušća. Nažalost ništa od toga ja nisam ostvario. Pokušaji su redovno završavali na nekim dijelovima gdje se nije smijelo prolaziti. Možda se i to moglo riješiti nekim zaobilaženjima, ali to se nekako nije uradilo.
A voda? Bila je uglavnom nečista, ali nikome se ništa strašnije nije desilo. Znalo je biti prištavosti, ali to je prolazilo. Bilo je porezivanja na razbijene flaše.
Sjećam se i vrtova uz potok. Bilo je tamo finih paradajza, kolerabice, rotkvica, mrkvica ... Kaj mislite kako znam da su bile fine? Nama malima je to bila klopa. Mame i tate nisu znali kaj mi to jedemo, a nismo im ni pričali o tome. Vlasništvo, što je to nama značilo. Samo to, da nas zbog toga neko može natjeravati. Bili smo stoga dost pažljivi. Ipak tu rabotu sam dost brzo napustio. Bil je tamo i vrt mojih roditelja, pa sam ipak najrajše u njega išel. Nekak sam se tak najboljše osjećal. Uz tuđe paradajze uzimam još nekaj kaj se ne vidi, dio njihovog vlasnika.
Kasnije, kada sam već odrastao, a potok je još bio u funkciji, čuo sam da se jedan mali u njemu utopio. Bio je s prijateljem i ronio je. Prijatelj ga je čekao, a ovaj nije izronio. Pričaju ljudi kako je prijatelj došao doma i na pitanje roditelja ovoga drugoga rekao: 'On je zaronio i još nije izronio, pa sam došel reči da on dugo roni.' Mali ni htel verovati.
Danas je sve to zatrpano i smješteno u kanal. Tamo su nove velike zgrade Novih Ravnica, a na mjestu potoka je cesta uz Kraš. Uz Maksimirsku je i onaj propust za naš potok Bliznec, koji je Okeco u svom postu prikazao.
Ostala su ta, uglavnom bezbrižna, vremena u tragovima meni dostupnim. Riječima ih sada i vama darujem. Bila su to meni lijepa vremena.
Dragi moji sve Vas lijepo pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 20.12.2005. u 15:31 sati.