Nekako mi povremeno dođu neki dani kada nemam što raditi, kada je u meni kao neka praznina. Razmišljam o stanju takovom. Otkuda i zašto to tako bude? Povremeno se desi ponešto što navuče neku maglu u duši. Bude to iz izvanjskoga svijeta, a koji puta poticaj i iz neke moje dubine. Kao da nestaje snage, a znam da snaga dolazi od razloga. Zar sam ušao u sustav zatvaranja krugova?
Javlja se nešto kao umor. Tijelo je nekako lijeno. I kao da me neka ruka što polako radi, ali snažno, vuče u krevet. Čujem neke jasne ali nečujne glasove: 'Odmori se.'
I ranije razmišljah o pokretačima aktivnosti, o životu i životnosti, o radosti stvaranja. Znam i vidim te sitne iskrice što život oplemenjuju. Gdje nestaju i što ih ponekad nema. Nisu se valjda ugasile. I kada se ipak nekako poklopi slijed misli u traženju istih, nastaje nekakovo premještanje energetskih izvora i puteva one energije što prolazi. Treba osluhnuti tijelo i okolinu. Možda se gube neki razlozi ranijih aktivnosti. Ne znači to i ukidanje njeno. Njenim ukidanjem, put je ukidanju mene.
Oduprijeti se valja. Zahvaliti se pozivu sklapanja očiju uronom i neke snove uz smanjenje ritma disanja i rada srca. To je put smirenja tijela, a tijelo je tu za stvaranje i djelovanje. Šteta je zanemariti to veličanstveno dijelo života.
Do sada sam često odlazio u spavanac pri tim naznakama umora. Ne nisam slijep, tek kao da mi ponestaje razloga. Ima dana kada nemam što smisleno raditi, a poslovi po kući me odbijaju. Morao bi srediti nered u stanu, zapuštenost. Ta i dijete mi trpi zbog mog takovog odnosa prema vrijednostima. Skuham i operem, ali ne redovito. Veša se nakupi opranoga. Peglanje sam odbacio kao radnju. Važno je da je čisto i oprano. Nanijelo se smeća, pa su podovi već nečisti. Trebati će sve dobro počistiti. Eto, razloga za rad ima. Možda su mi malo ti razlozi poljuljani. Pitam se povremeno: 'Čemu?'. Stvoriti neku 'apoteku' da bi u njoj bio. Sin mi ionako skoro svo vrijeme provodi vani s prijateljima. Zapustio je i školu i neki dan sam ga ispisao po drugi puta iz prvoga razreda srednje. Gubi pravo za ponovni upis, a nema volje nastaviti bilo što. Ne mogu ga siliti; ne mogu mu naređivati. A da i učinim tako, znam da nebi bilo rezultata. Bilo bi suprotno. Na dan ispisa iz škole sam mu kupio MP3 player. Jako si je želio to. Onako usput sam mu napomenuo, da bi on mene mogao razveseliti nastavkom školovanja. Ovo moje nije sjelo na plodno tlo. Doma nemam comp, da išta radim. I tako nedjelja bijaše, kao, bolje da je ni ne bijaše.
Pokušavam li sumirati svoje uspjehe; jadac. Raspala mi se obitelj. Starija djeca već krenuše u život i više nisu samnom. Stariji sin živi i radi u Puli. Drugi sin se snalazi u Zagrebu. Vodi klub i vježba djecu po zagrebačkim osnovnim škola u break danceu. Kčer se udala i tu sam i djed. Ostao je treći sin samnom, nakon što je njegova majka otišla. To što je mene ostavila nije bitno, već što njega. Znam kako mu je, a ja majku ne mogu nadoknaditi. Krenulo je kod njega nekako sve unazad. On ustvari traži svoj put među svojim vršnjacima, a tamo more gluposti. Doznao sam da je već oko godinu dana na travi. Zna da znam i razgovaramo. Tu su moja djeca drugačija od mene. Svo četvero su pušaći. Ja nebi pušio ni za šta. Različiti smo i u smislu potrebe posjedovanja materijalnih vrijednosti. I tako sjednem na rub kreveta i razmislim si malo i pustim se pasti na leđa i odem u svijet nekih misli što same sebe povlače kao u nekom filmu. San. I otplovim tako u ništa. Pitam se sada: 'Zar je to bolje?' Ili možda: 'Zar nije bilo boljega nastavka?
Drugi ću puta obući cipele i odjenuti se prikladno i izaći. Krenuti ću hodajući tko zna kuda. Kada se dobro ispušem, možda se uhvatim neke literature iz goa, pa proradim ponešto. Nisam tip za učenje iz knjiga. Tražim puteve sam, ali tako se lako zaluta. Tražili su i oni što pisahu, pa nije na odmet vidjeti što nađoše.
Znam da sam zadovoljan kada radim; kada stvaram. Problem je kada se nema što. Ima toga, ali se eto našla nedjelja kada nije bilo ništa. A, možda se to meni samo činilo. Drugi puta će tu biti cipele i sve kako već rekoh......
U toj trećoj dobi znadu doći trenuci besciljnosti, kada se vrijednosti dosadašnje drugim načinima ostvaruju. Odrađen je dio života. Još samo da mi Veki nađe neki smisleni put, a meni što Bog dade. Truditi ću se i ja. A porazi? Drugima pričam, da su tu, da nas ojačaju. Da, ukoliko nas ne unište. To im ne govorim, jer to je opcija s kojom se upravo sučeljujem.
Vidim, ima još puta. Kao mlad sam razmišljao o starosti. Evo je, dolazi. Po nekima je već i ovdje. I tako će po malo, kao noga pred nogu, put se prolaziti. Gledati ću očima što puno toga vidješe, ali i očima što već prave razliku od svijetlosti svijeta i svijetlosti duha. Balans ovoga činiti će moj put. Jedno je izvana, a drugo u duši.
A drugi puta ću cipele i .........
Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 12.12.2005. u 13:34 sati.