Kurashiki, grad u prefekturi Okayama. Stanovnika negdje poput Zagreba, ali većinom nekako zbijenog stambenog prostora, malih uličica uz malen broj većih prometnih. Grad je to koji odiše povješću, što simbolizira stari Japan.
Došla je skupina od oko stotinjak ljudi iz cijeloga svijeta. Zbivanja moga života dovela me u tu skupinu. Nalazim se ovdje kao jedan od dva predstavnika Europske Go Federacije. Svaki kontinenat daje po jednog predstavnika u organizacijski odbor prvenstva svijeta u gou za amatere. Kako je godinu dana ranije 2003. prvenstvo bilo neodržano zbog osiguranja uslijed tadašnje opasnosti širenja SARS-a, jedan je dodatni predstavnik bio pozvan kako se nebi desilo da bude nenazočan. Predstavnik Europe na tim prvenstvima je jedan od vodećih organizatora zemlje koja godinu dana ranije organizira Europsko prvenstvu u gou. 2002. smo odradili Europsko prvenstvo u Zagrebu i nekako mene odrediše, da budem predstavnikom Europe na WAGC (World Amateur Go Championship). I tako se to prebacilo godinu dana kasnije 2004. Drugi je predstavnik bio iz Rusije.
Smjestili nas u povjesnom dijelu Kurashikija. Bio je to dio poznat po samurajima koji su tamo obitavali, te ga nazivaše gradom samuraja. Moje obveze su bile u nadziranju tijeka i pomaganju pri osiguranju pravodobnog dolaska na partije predstavnika Europe. Zanimljivo je kako su Japanci veliki značaj dali sveprisutnosti natjecatelja na početku svakoga kola. Jednom sam tako morao tražiti predstavnika Rumunjske, koji je noć ranije imao nekontroliranu konzumaciju alkohola. Kasnili smo koju minutu sa startom, ali se to ipak smatralo incidentom, ali tek onoliko da se zna. S ljudima u organizaciji odnos je bio izvanredan. Osmjesi i nakloni redoviti. Pomalo mi prešlo u naviku lagano naklonjanje uz osmjeh. Divni ljudi. Čuo sam kod nas raznih priča o japanskom osmjehu. Mnogi misle da je on tu za sakrivanje i kao paravan. Ne, ni u kom slučaju. Onom koji nije viješt vidjeti dušu čovjeka tome bi moglo tako izgledati. Vidjeh kako ljudi idu dušom naprijed i ne pokazujući vidne znakove. I kada duši dušom odgovaraš, sve postaje prekrasan doživljaj.
U pretposlijednjem kolu nastade problem. Parove treba odrediti prije starta kola i to je bio zadatak ljudi iz Nihon-Ki-Ina, vodeće profesionalne go-organizacije Japana i najjačom u cijelom svijetu. Vrijeme je rano poslijepodne taman završenog ručka. Lagano krećem put dvorane u kojoj se igra. Vremena još ima, ali je već vrlo blizu. Dolazi pred mene predstavnik Južne Amerike, Argentinac, i kaže mi da me čekaju u organizaciji. Pitam ga što, a on, da je zapelo sa izborom parova. Razgovaramo engleski, jezikom u kojem sam kod kuće bio toliko nesiguran, ali ovdje sve ide, jer mora ići. Dolazim tamo i vidim kako drušvo Japanaca muku mući. Kazuju mi da nije moguće odrediti parove po programu koji imaju u computeru. Određeno je kako se biraju parovi i oni na svoju ruku ništa ne rade. Blokirani su i svakakve ideje im padaju na misao. Mene čudi što baš mene trebaju, jer ima još predstavnika kontinenata. No, ostavljam to po strani, jer to sada nije predmet. Pokazuju mi kako sistem bira i kako nema izlaza. Ja Balkanac pitam, po meni, vrlo jednostavno pitanje: 'Pa, u čemu je ustvari problem?'
'Program ne može dati parove i nema izlaza. Trebamo Vaše mišljenje.', izčitavam iz njihovog govora.
Razmišljam i nije mi jasno kako jedan computerski program može blokirati čitavo svijetsko prvenstvo. 'Znači program je problem.', glasno konstatiram ja.
'Da na neki način.', složili se oni. Ovdje se susrećem s načinom poimanja odnosa u Japanaca. Oni 'slijepo' poštuju dogovoreno i obećano. Pravilo je takovo i oni to nesmiju mijenjati.
Čudim se pomalo i kažem moje mišljenje: 'Mijenjajte program. Promjenite u njemu ono što sprijećava izbor parova.' To znači i premošćavanje problema.
Kako to izgovorih svi kao da su to čekali. U trenu su nestali i krenuli na izradu parova. Za par minuta na glavnoj ploči postavljaju se parovi i sa nekoliko minuta zakašnjenja kreće pretposlijednje kolo. Sticajem okolnosti našao sam se u ulozi onoga koji je po njihovom načinu suradanje u organizaciji mogao tako promjeniti njihovo pravilo. Osjetio sam ih kao radišnu cjelinu punu poštovanja organizacije u kojoj djeluju. I ispalo je sve najbolje, jer taj izbor parova je dao prave finalne borbe.
Tijekom boravka u Kurashikiju družio sam se uglavnom s Niđom iz Kragujevca i Draganom iz Sarajeva, koji su ovdje bili na prvenstvu natjecatelji svojih zemalja. Nakon popodnevnih kola odlazili bi redovno u šetnje gradom nastojeći što prisnije osjetiti duh ljudi. Zalazili smo među kućerke, po malim dućanima, u zalogajnice da pojedemo ponešto od ovdje tradicionalnih jela.
I tako jednom u šetnji krene razgovor o nama sada i nekada. Sjetili se Juge i tadašnjih svijetskih prvenstava. U Japan, gdje se skoro redovno prvenstvo održava, odlazio je samo tadašnji državni prvak. Bio je to samo jedan predstavnik. Sada smo s tih prostora petorica, računajući i mene koji sam u organizaciji. I kažem ja, kako je za nas dobro, da više nismo zajedno u Jugi. Divni su to dečki, Niđo i Dragan. I tako srdačno pričajući Niđo konstatira: 'Pa ovdje smo sada čitava reprezentacija' i kao malo zastade, ali nakratko, jer nastavi: 'Da reprezentacija, ali neznam čega.'
Sva trojica smo okretali misli svoje. Vidjeli da vrijeme mijenja puno toga u životu. Ima dobrote, samo je treba vidjeti i naći. Mi smo i dalje prijatelji, kao i ranije, bogatiji za neka iskustva.
Prijatelji dragi, među prijatelja nema granica i nitko nas ne može uvjeriti da smo na neprijateljskim stranama. Kotač nekih namjera, onih što interesima gledaju, zastirao nam je vidike. Prošao je između i ostavio tragove.
I da samo napomenem. Evo me ponovo u Zemlji izlazećeg Sunca slijedećga lipnja, ali ovaj puta kao predstavnika Hrvatske među natjecateljima.
A Vas dragi moji pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 29.12.2005. u 13:20 sati.