Ubacio mi je poštar prije par dana u poštanski sandučić u stubištu zgrade obavijet o prispjeću poštanske uputnice. Podići je mogu u vrijeme rada velikogoričke pošte u glavnom poštanskom uredu.
Tražim vrijeme kada bi mogao ići vidjeti o ćemu se radi. Kako se Vedran ispisao iz škole trebalo bi zaustaviti primanje njegove stipendije. Mislim da je to pristizanje prve rate, pa bi trebalo to tamo ne preuzeti, već dati da se vrati pošiljaocu. Vedran mi govori da bi to možda mogla biti uplata njegovog donedavnog majstora za vrijeme što je bio na praksi. Morati će i Vedran samnom da vidi o ćemu se radi. Na obavijesti o pošiljci ne piše o ćemu se radi.
Nalazim vrijeme u ponedjeljak prije školske go-sekcije.
Dolazim jučer kući (ponedjeljak). Vedran me čeka. Odlazim nešto ranije, da bi na vrijeme poslije pošte stigao na go-sekciju.
Stigli smo do pošte i stajemo u red. Predajem obavijest, a djelatnica na šalteru me upućuje u red za novčano poslovanje. Dolaskom na red odmah nastojim preduhitriti službenicu obavještavajući je, da ću možda vratiti uputnicu i novac. To činim neznajući koje ona radnje treba uraditi, kako nebi uradila ponešto što se radi kod isplate, koje možda neće biti. To tako da nebi bilo ono: 'Mogli ste mi odmah reči.'
Uzima neke korice i lista papiriče. Pita za prezime, a ja joj pružam osobnu kartu. Pripremam se vidjeti radi li se o novcu koji treba vratiti ili o onom kojega možemo uzeti. Službenica pak traži i misli što bi se to vraćalo. Nalazi i govori: 'To vam je od pošte.'
'Ma, znam ja da je od pošte, ali tko šalje?', ja kao ponavljam što me zanima.
'Pošta vam to šalje.', će službenica.
Prostruji mi kroz glavu: 'Nije valjda neka nagrada ili tko zna što. Možda mi greškom šalju neki novac.' Zbunjen sam.
'To vam šalje službenica pošte, koja vam je greškom naplatila više nego treba', zbunjuje me ona dalje, ali se već pomalo snalazim.
'Od koje pošte je to? Jeli možda ona u Prečkom?', pitam ja dalje.
'Pošta 10134', i gleda neki popis. 'Da, da, to je u Prečkom'.
'Tamo sam ovaj mjesec plaćao režije. Bio je muškarac.', sijeva meni.
'Evo, radi se o 5,15 kuna.', broji ona metalne novčiće.
'E, pa svaka čast!', zahvaljujem ja.
Uzimam novac i odrezak uputnice i nekako posebno zadovoljan napuštam poštu. Vedran je bio nezadovoljan. Nije bilo njegovog očekivanog novca.
Mijenja li se to nešto? Krenulo je. Možda će uskoro i tajkuni tako početi vraćati. Možda će i oni kojima sam jamac krenuti plaćati i ispričati se. Možda će i siroti penzioneri dobivati pošteno osigurane mirovine. Možda će se početi novostvoreno dijeliti po zaslugama, a i nužnim potrebama. Možda će mnogi konačno shvatiti da nije novac taj koji okreće svijet. Možda će ipak ovo biti svijet dostojan čovjeka. Hvala gospodi u Pošti Preko, jer mi bude nadu u bolje sutra.
Sve Vas pozdravlja i voli Vaš Mladen
Post je objavljen 13.12.2005. u 10:48 sati.