| < | prosinac, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Raportira vojnik Mladen Smud
- 23:08 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Prolazile godine i nakupilo se prošlih vremena što urezaše tragove o mom životu u meni. Od dječarca željnog spoznaja, nadmudrivanja, kojeg nazivaše filozof broj dva, nailazim na razdoblje nekog šireg gledanja. Školovanje se bližilo kraju, koliko ga voljom svojom uspijeh odraditi. 'Zreliji si braco. Već se mora 'misliti svojom glavom''. To je trebalo značiti odgovornost za svoje odluke i postupke. I ranije sam to tako gledao, ali tada bi se poneki postupci opraštali, a sada nekako to teže ide. Očekuje se više poduzetnosti, ali još uvijek to nije sloboda. Pa kako bi i bila kada se bude na hrani i stanu kod roditelja. Faks sam odpilio. Nastupa vremenski vakuum. Odgovorno to i ne dozvoljavam. Odlazim na općinu Maksimir, gdje sam pripadao, u vojni odsjek, da se prijavim za služenje vojnog roka. Regrutaciju sam obavio još za školovanja, po punoljetnosti. Regrutiran sam u veziste. Pričali mi frendovi: 'To ti je motaljica i kabel, pa piči.' Meni, starom akcijašu, koji ne bježi od posla, to neće biti neki problem. U vojnom odsjeku mi odmah izađoše u susret. Dobio sam Kičevo u Makedoniji. Tu su i papiri za odlazak za par dana. Vozna karta za vlak i obavijest kada vlak kreće sa Glavnog kolodvora u Zagrebu. Odlazim sam na kolodvor. Nisam imao nikakova opraštanja ni pijančevanja. Otišao sam da puno mojih prijatelja nisu niti znali. Nalazim vlak, ulazim i smještam se u jedan kupe. Dolaze mladići i vidim svi idu nekuda u Srbiju i Makedoniju. U isti kupe dolazi i jedan dečko s kojim stupam u razgovor. Kaže da ide u Kičevo. 'Idem i ja', kažem mu. Pogledamo si dokumente i obojica imamo istu vojnu poštu. On meni: 'Ja sam Davor', a ja njemu pružim ruku i kažem: 'Mladen'. Vani na peronu živo. Suza i poljubaca. Ja mirno gledam kroz prozor kupea i čekam kada će vlak krenuti. Odlazim u neku svoju zrelost. Vlak je krenuo, a onaj uplakani svijet kao da želi poput čičaka poljepiti se na vagone. Sudbina je bila jača i oni ostadoše na neko vrijeme bez svojih voljenih, a oni već sklapaju nova poznanstva. Ispratih istočni dio Zagreba, pa potom Medvednicu, što sve manjom bijaše. Osim majke, što sigurno skrivenu suzu spusti, nitko to zamnom činio nije. I to je dobro. Čudan sam ja neki stvor i bio i nastavio biti dalje, a i danas, čini mi se, jesam. Drugi često činjahu drugačije. Kupio je taj vlak još mladića putem i vagone dobivao. Tek drugi dan navečer stižemo u Skopje. Tamo se prelazi u autobuse, pa preko Tetova i Gostivara za Kičevsku dolinu. Malen grad podno Šare, s njene istočne strane. Gore u brdima Debar i još dalje Albanija. Prema jugu put je do Ohrida. Prvo što učinih bilo je šišanje. Brice su bili stariji vojnici. Uletih prvi. Ostali se brinuli oko prtljage, smještaja. Kao da sam želio izbrisati ono od prije, a kosa je tu bila bitna. Tu sam bio nekako suveren i kažem brici: 'Sve.' Pogleda me vojničina stara i onako u čudu pita: 'Što nebi nešto ostavio?', a imao sam toga na glavi za izvoz. 'Ne, ne. Sve skinuti. Samo će mi smetati.' 'Pa dobro', i skine on sve na nulericu. Dižem se sa stolca sretan. Volio sam, a i sada volim, te nulerice. Slijedi smještanje i čorka. Prolazili dani. Bila je to grupa nas iz Maksimira i svi se okupljasmo. Traže se neki razlozi za slanje u Kičevo. Meni bilo opet svejedno, jer tu sam gdje sam. Hrana mi nije loša, spavati imam gdje. Čuli smo da je među oficirima ovaj Kičevski garnizon poznat kao kazneni. Dugo su ovdje slani oficiri nakon raznih izrečenih mjera. A što je s nama. I tada svaki traži po svojoj prošlosti i nalazi svašta. Jedan je bio uhvaćen od milicije u Zagrebu kada je s prijateljima maloljetnicima ljepio kukaste križeve okolo. Drugi je imao oca sumnjive prošlosti, koji se mnogima zamjerio. I sve tako. Razmišljam ja, što je kod mene. I sjetim se kako sam bio uhvaćen u pola noći kod grobnice heroja na Mirogoju, nedugo nakon paljenja vijenaca na grobnici. Bila je to posebna priča. Pratio sam prijatelja, koji je išao izvršiti datu obvezu pokojnoj teti, dok je živa bila, da će joj na pola noći na grob doći. Uzeo je mene za pratnju i ostavio me na prostoru kraj grobnice heroja. I tako moj Mladen stoji sam na Mirogoju s rukama na riti i čeka. Dolazi milicajac i ja njemu lijepo: 'Dobar večer.' On meni: 'Lličnu kartu molim.'. Već sam zano sve što će biti, a i bilo je. Prvo ispričam priču njemu, pa onima u spremištu mirogojskoga alata. Prijatelja nema. Otišao na grob teti. Prođe možda sat vremena, kad vode i njega. Nema priče među nama. To su milicijske metode. Znam ih već, al o tome još nisam pričao. Odvode nas van, a vani već čeka 'mariola'. Zum unutra odostraga i piči niz Moše Pijade, pa u Vlašku i kod Petrove u milicijsku stanicu. Putem pokupiše još jednog zalutalog zaljubljenog pijanca, što je ruže krao. Valjda za ženu kod kuće, da je udobrovolji. Čekali smo do jutra dolazak načelnika. Slijede razgovori s njime i pušteni smo kući. Da, ali to ne bijaše kraj, jer i kartoteka treba biti popunjena. Eto, imam i ja dosije. Nikada to nisam provjeravao, a niti me interesiralo. Vratimo se sada vojnom roku. U početku najvažnija je bila strojeva obuka. Stare čizme čvrsto vezane i deri strojevim korakom po asfaltu mjesta za postrojavanje, a i po asfaltu cesta unutar velike kasarne. Predao sam se tome i pomalo počeo uživati u lupanju nogama. Ima nešto u tome. Često viđah smrknuta lica drugova, naročito onih iz gradova, kada se trebali puzati s puškom, uz tijelo vukući je, dulje komade puta. Znalo je biti i blata. Meni čudno, jer tu ne vidjeh ništa nemoguće. Puzim dok mogu, a ako padnem od iznemoglosti, već će me netko pokupiti. Pa tu su s nama oni stariji. Valjda su na našoj strani. Nekako me i to kroz život prati, da idem dok mogu, a kada neću moći, raditi će na meni netko drugi. Ostavilo je to i nekog traga. Bilo je i obuke općeg vojnog naobrazovanja, a i specijaliziranih radnji na uređajima veze. Prolazili dani i sve više postajah vojnikom. Zaboravio na izlaske u mjesto. Nije me to ni zanimalo. Ne baš neko dugo vrijeme, negdje oko mjesec dana, i stiže lista putnika za seminar za desetare u Skopju. Osvanulo i moje ime među njima. Pola godine provedoh u glavnom gradu Makedonije. Gazio sam prašinu prema Kačaniku. Bila je to 1967. godina. Bilo je puzanja prašinom i blatom. Bilo je atomska s lijeva i s desna. Bilo je strojevim i marševskim korakom s opremom i bez nje. Bilo je izgladnjelih čekanja s praznim porcijama. O kopanju zaklona da i ne pričam. Upoznao sam i crvenu makedosku zemljicu. Vardar plitak za pregaziti. Rijetki izlasci u grad. Vraćam se u Kičevo kao desetar. Nisam dugo bio i dobivam premještaj, ali ne i prekomandu. Znači ista četa, ali dio na drugom položaju. Bitola u zemunicama na Titovu brdu u sastavu kasarne. Bilo nas je dvanaestoro, a meni dužnost komandira voda. Odgovaram direktno komandi u Bitoli, ali to je bilo samo formalno. Tek jednom sam imao smotru iz komande. Komunicirali smo radio uređajima. Pratili smo avione, a i prenosili rezutate izviđanja vizuelnih osmatračkih stanica. Jednom smo javili let poljoprivrednog aviona uzduž grčke granice, a ona nam je bila u vidnom polju. Neko u komandi digao uzbunu za sve. Gledam tu silnu vojsku kako se sjurila, a mi tek najavili poljoprivredni avion. Jednom nas je iznenadio vojni avion. Izgleda zalutao iz Grčke, zaobišao Pelister i u nislom letu iznad naših glava i preko kasarne i Bitole i krug prema Grčkoj. Nitko ga nije mogao najaviti. Nije bilo posljedica za nikoga. Živjeli smo u zemunicama. Zanimljive su bile trke miševa. Jurili nam kraj glava svojim putevima. Kao da jure po tunelima vozeći trke. Odradio sam veliki dio vojnoga roka u Bitoli. Zvali nas redovni vonici raspuštenom bandom sa brda. Bio je tu s nama jedan, zvali smo ga Šuć, iz Subotice. Inače se bavio hrvanjem. Izradio si štap sa ekserom na vrhu. Išao je s time po krugu kasarne i nabadao pikavce, a kasnije ih rastavljao i sastavljao taj duhan u cigare. Imali smo više dalekozora i durbin i njime smo svašta promatrali. Na vrhu brda gdje smo bili, a nije bilo neko veliko, na padini kojega je bio gradski park i zoološki vrt Tumbekafe. Vojnik sa durbinom, a parovi u parku. Bili smo vrlo viješti u sakrivanju. Vidio sam da vojska koja nije pod strogom komandom može vrlo vješta biti. Obuku smo svu prošli. Koristili smo samo nama znane izlaze kroz žicu. Ma, kakva straža, ma kakva patrola. A ja bio šef posebne jedinice tzv. komandnog centra. Znali smo se i napiti. Donijela dvojica iz sela na obroncima Pelistera mastiku. Nekako, aroma prava. Pila bi se sama, ako je mi nebi. Napio sam se tu večer ko nikada. Sjećam se kako sam stajao pred zemunicom potpuno svijestan i trijezan. Zamislio se o dubinama svemira, kada odjednom vidim zemlja mi ide u glavu. I pade mi zemlja na glavu, a ne mogu je odlijepiti od sebe. Tek idu mi drugovi, onako čudno obrnuti i vuku me. Kao da za njih ne vrijedi gravitacija. Zaspao sam tu noć ko beba. Prolazili tako mjeseci i dobivam premještaj natrag u Kičevo. Tu sada bijah stara odslužena vojničina. Bilo je mlađih, pa došli još neki regruti. Zvali ih fazanima, a meni to bilo nekako glupo. Bližio se kraj vojnoga roka. Poslali mi moji i civilno odijelo. Neki već odoše, kad.... Nema odlazaka, u Češku upale Ruske trupe. Ljeto-jesen 1968. Sada mi motrimo pažljivije. Pada naredba: 'Na početne položaje!' Dobivamo podatke, bojevu municiju i pravac na položaj. Ja sa još pet vojnika u sastavu jedne osmatračke stanice imam položaj uz rub šume. Posjećuju nas tek tri puta dnevno raznosaći hrane. Odredio sam noćna dežurstva. Uvijek po dva, a i ja sam u jednom paru. Opasnost je iz šume veća, ali nam je ona i sigurnost. Moramo biti neprimjetni. Jednu noć me budi jedan od dežurnih. Kaže: 'Nešto se šulja uokolo'. Znam tako ne može ostati. Treba djelovati i makar ustanoviti o ćemu se radi. Kažem mu: 'Daj mi baterijsku lampu'- Otkočim automat koji mi je o desnom ramenu spreman u naprijed. Baterijsku lampu u lijevu ruku . Privikao sam se na noć i podosta dobro vidim i po mraku. Osluškujem. Čujem lom grančica. Nije valjda neki luđak. Da je čovjek drugačije bi to činio. Predugo se nešto mota okolo. Odredim po zvuku izvor i položaj predmeta i usmjerim baterijsku lampu u tom pravcu, ali tako da iza nje ne budem ja. Znači ispružena ruka u stranu i malo na koso, ali tako da svijetlost ne obasja i mene. Prst je na obaraču, ali bez nervoze. Zanima me što je tamo, a sve ovo je za slučaj obrane. Čudim se i danas kako sam smiren bio. Upalim svijetlost i vidim dva zelenkasta odbljeska. Pas! Došao je na mjesto gdje smo odlagali ostatke hrane. Iskopa se jama, gdje se bacaju ostaci hrane i to se kasnije zatrpa zemljom. Ostao je mališa živ, a da je bilo panike tko zna gdje bi završio. Zamislite da zbog upada Rusa u Češku strada sada jadan ker. Prošlo je i to. Dobio sam još kritiku od predstavnika komande garnizona, koji me je već par puta odpilio i naprosto odustao od mene, što nisam najavio jedan avion. Bio je naš transportni, koji je letio za Ohrid. Iznenada je došao iza brda i nismo ga mogli vidjeti. Sreća. On bi ga skinuo. Što se njega tiče tek pričica iz Bitole, kada mi je došao u smotru, iznenada. Pojavi se on na brdu. Ja neobrijan. Jedva nalazim kapu., Prilazim mu strojevim korakom i razmišljam. U svemu tome osjećam kao da se ljuljam od nesigurnosti. Izgovaram odrešito brojno stanje i sam nesiguran gdje mi je vojska. Prigovara mi na neobrijanost, a ja: 'Razumem druže kapetane!' Prigovara mi na neuredan krug oko zemunica, a ja 'Razumem druže kapetane.' 'Treba, to i to uraditi i urediti', a ja: 'Razmem druže kapetane!'. Tek stane on i gleda me nekako prkosno. 'Ti sve samo razumeš Smude.', a ja njemu ko iz topa opalim oštro: 'Razumem druže kapetane.' Više me ništa nije gnjavio. Otišao je. Prošao je moj vojni rok. Kapetan me u Kičevu, ne onaj sa smotre, pitao još za kraj, da li bi se učlanio u Savez Komunista. Ja si mislim: 'Gdje ja. Jedan obični čovjek. Ta komunisti su primjer ljudi', i rekoh mu 'Druže kapetane, nisam ja još za to zreo.' Stigao sam u svoj voljeni Zagreb. Bio, sam nekako drugačiji. Nekako tvrđi i odlučniji. Dragi moji, malo sam se raspisao. To, ako neznate što ćete. Možda netko i pročita. Pozdravlja vas i voli Vaš Mladen. |