Sada, kada su zamnom već godine što se broje, vidjeti je, da bilo je. Zanimljivosti je tu raznih, događaja maltene nevjerojatnih, uzbuđenja, radosti i tuge. I tako gledajući do dubina vidim da ima nešto što obilježava ovaj moj život.
Već kao dječarac, slabašan, ali željan znanja i spoznaja, odražavao sam nemiran duh. Duh, koji kao da uhvaćen bije u granice svijeta. Kao da došao je od nekuda gdje ni granica ni vremena nema. I tako u dubini svijesti, tamo gdje podsvijst počinje, odražavala se i razvijala želja viđenja stvarne stvarnosti. Već kao maleni osjećao sam, da sve ovo što vidim, jest tek ono što mi je građom dato i da jest i ono što vidjeti ne mogu. Ne bijaše smisleno, ni razloga, da glasno viknem: 'Privid'. Na svijetu ovome uvijek ima da ima i da nema; ima i ovdje i ondje; ima 'istina i neistina' za što mislim da su riječi neprimjerene; ima zlo i dobro; ima jesam i nisam; ima bilo je i nije bilo; ima pobjeda i poraz...... Prihvatih. Ta zar se i nešto drugo može.
Prolazili dani, tjedni, mjeseci, godine.....
Stojim u trenutku ovom, a pitanja još su ista. Pitanja? Jedan dječak još odgovore nema. Godine u tragovima ostaviše i odnose. Bez odnosa ni tragova nebi bilo. Gledam tu raznolikost što nekako vezanim nizom tvori jedan život. Život što bez drugih života nebi biti mogao.
Što te nosilo životom Mladene? Pokušavam doprijeti laganim uronom u čimbenike svoje sada i ovdje. Motorika, što drži sve aktivnosti života, tek je materijalni izraz postojanja. Tu, tik uz, je nešto što kao čudo mi izgleda. Nešto što kao da stvara neki nemir, nešto što traži, nešto što želi, nešto što voli, nešto.... I nema to ni tijela, ni misli, već kao da traži iz nekih dubina po kojima jesam. Tijelo i misao tek po tome se ravna ili možda i opire. Gdje su putevi onoga, što time nošeno, nalazi potvrdu i ostvarenje? Vezano bijaše to nešto sa spoznajom zatečenosti ovdje i sada u svakom trenutku života. Mogao bi razumno kazati: 'Živjeh s ljubavlju.' Volio sam život i razumom tražio veze što potvrđivahu ga.
Bijaše nešto što obilježilo je veći dio moga života. Doživjeh i neuspijehe u normalnostima života zbog tog predavanja putu tome.
Jednoga ljetnoga dana 1963. moj najbolji prijatelj Đorđe i ja igrali smo ko zna koju partiju šaha za redom. Znali smo tako igrajući odrađivati veliki dio školskih praznika. Zbrajali smo rezultate bez gornje granice. Ne sjećam se više do kojih smo brojeva došli. I desilo se nekako, da sam bio uspješniji. Već tri godine sam zalazio u šah-klub 'Mladost' i podosta o toj igri znao. On nije, ali se pouzdao u svoju inteligenciju. Ipak to nije bilo dovoljno, pred mislenom mašinom većeg iskustva u tome. Nisam bio neki jaki šahista, ali imao sam neku kategoriju. U ŠK 'Mladost' mi je ipak glavno zanimanje bilo u slobodnim trenucima igranje tamo već izlizanoga biljara.
Izgovori tada Đorđe riječi od kojih je krenulo nešto, što ostavi najjači trag u mom životu. 'Ajde da igramo neku drugu igru, pa da vidimo tko je bolji u misaonim igrama. Nije šah jedini, da po njemu odmjeravamo tko je bolji.', reče Đorđe.
Izgledalo mi opravdano takovo njegovo razmišljanje, ali šah je najjača misaona igra, koliko sam znao. Ipak pristadoh. Našao je on u 'Plavom vjesniku', tadašnjem listu za mlade, pravila igre Go. Bilo je to otisnuto na srednjim stranicama lista. Pročitah i vidjeh da ima nekakovih zarobljavanja kamenčića. Nisam vješt, a nije ni on. Tek je vidio to kao i ja, mada malo ranije od mene.
Dolazim drugi dan do njega doma, gdje smo igrali većinu naših partija, i imam što vidjeti. Izradio je on preko noći čitavu garnituru sam na 'šeles-hameru'. Umjesto kamenčića uradio je kružiće također od papira. Pola ih je tušem pocrnio. Sve bijaše već suho. Kaže: 'Ajde da probamo', i držimo otvoren Plavac s pravilima. Ubrzo smo uočili da nam svaki propuh ili povjetarac smetaju. Odpušu nam poziciju.
I prebije mene Đorđe. I prebije me još jednom. I uglavnom tako to bijaše neko vrijeme. Tada ja zatražih da igramo i šah. Mislio sam kako je našao nešto bezvezno, samo da se izvuče iz loše slike prosudbe snage među nama. I godinu dana ja bijah Đorđu 'kanta za nabijanje'. Moralo je tako biti, da bi on odigrao i pokoju šaha. Bilo je i slučajeva gdje pobjedih u gou, ali to bijahu baš slučajevi.
Mislio sam i dalje kako je to bezvezna igra, kakovih ima diljem svijeta. Šah je kruna svit takovih igara. Igrajući sam se i podosta izvještio. Imali smo u Plavcu i jednu zagrebačku adresu na koju se on obratio i povezali smo se sa još nekolicinom početnika. Tek jedan bijaše jači od nas i to upravo taj čiju smo adesu našli. Okupili smo još svojih prijatelja i naučili ih igrati. Doznali smo da su, nevezano za nas, moj bratić Krešo i njegov frend Milivoj također sami počeli igrati go.
Osnovala tako samosakupljena grupa mladih ljudi prvi go-klub u Hrvatskoj. Nazvali smo ga Go-klub 'Zagreb'. Neko kraće vrijeme smo se sastajali u prostorima pored današnje 'Tvornice' u prizemlju, a godinu potom u Klubu omladine u Gundulićevoj ulici i sve tako redom dalje.
Krajem 1964. u organiozaciji 'Plavog vijesnika' i izravnog zalaganja danas pokojnog novinara Milenka Srdića, organiziran je prvi turnir gradova. Igrali smo u Novinarskom-klubu na Preradovićevom trgu. Sudjelovale su vrste Rijeke, Sarajeva i dvije Zagreba.
Đorđe je bio na prvoj ploči vrste Zagreb 1., a ja na prvoj ploči vrste Zagreb 2. U prva dva kola su obje vrste Zagreba odigrale sa Rijekom i Sarajevom i pobjedile. U poslijednjem kolu je na redu odlučujući susret između dvije vrste Zagreba za prvo mjesto. Završile druga i treća ploča i rezultat je 1:1. Igramo još samo Đorđe i ja na prvoj ploči. Naša partija odlučuje o pobjedniku. I kako je to obično bilo on ima više i već obojica namjeravamo završiti partiju. U nadzoru turnira je bio jedan od tadašnjih majstora goa iz Ljubljane. Oni su dosta ranije krenuli s goom i već imali i dan-igrače. Kažemo nas dvojica 'pass', a ovaj sa strane kaže: 'Nije još gotovo.' Mi bi bez toga završili i prebrojali po svome, naravno krivo. A ostala je još kombinacija žrtvovanja kamena uz uništavanje očiju. Ne vidjesmo ni on ni ja to, ali stručno oko sa strane da i nalog je: 'Ispravno završiti partiju'.
Gledamo i gledamo nas dvojica. Ne vidje on ništa. Meni odjednom sijevnu. To je kao da vam netko upali lampicu. I sve vidjeh i odigrah i pobjedih. Bi njemu sada krivo, jer je to tek na intervenciju nekoga tko nije igrao. I moja vrsta Zagreb 2. odnijela je prvo mjesto. Pobjedio sam protivnika koji me skoro redovno pobjeđuje. Njemu ostade neka gorčina s osjećajem nepravde. Jesam li trebao ne odigrati i pokazati mu što treba? Bilo je razmišljanja u mene. Njemu ostade stav.
A što sada pokrete taj događaj. Od tada je to moja glavna igra. Igrah je s ljubavlju. Našao sam u njoj širinu i velike vrijednosti. Zar tako, jedna pobjeda, da okrene moj tako čvrsti sud o odnosu šaha i goa? Nekako zaboravih na šah. Sve te resurse svoje dadoh gou. Ojačao sam dodatno. Često sam kasnije igrao sa Đorđem. Nije to više bio onaj odnos snaga kao u početku. Teško je biti objektivan za takova odmjeravanja, ali kasniji ukupan rezultat je bio na mojoj strani.
Prošlo je uskoro već deset godina kako je Đorđe napustio svoj životni put. Otiša je u tragove i tamo odakle sve ovo crpi motivaciju i inicijative za postojanje. Ovdje je na taj način i on, a posebice i mojim životom. Đorđe hvala ti, mada sam nekoć bio protiv. Od tebe sam puno toga naučio, a najviše u trenucima kada si mi oštro ukazivao na ono što nije dobro u mene. Primao sam to na granici neprijateljstva. Počivaj u miru prijatelju, a ja nosim dalje dar što ga preko tebe dobih. Vrijedilo je!
Prijatelji dragi i nije sve baš tako kako Vam izgleda na prvi pogled. Vrijednosti se nalaze cjelovitošću, a često u nas živih ljudi za to treba vremena. Stoga ne odbacujete, jer puno toga se može oplemeniti ili oplemeniti i Vas. Srce i razum zajedno s ljubavlju stvaraju. Zar nije tu dvoje?
I bio je to još jedan dijelić mene po tragovima i uz neke sudove iz ovoga trenutka ovdje.
A Vas prijatelji pozdravlja i voli Vaš Mladen. Lijep je ovaj život. Pišem i na novogodišnju noć, jer ću je dočekati na compu, jer tu mi je u novije vrijeme važan dio života. Biti ću sam u prijateljevom stanu, ali uz Vas mislima i pisanjem.
Post je objavljen 30.12.2005. u 13:02 sati.