Potok42

petak, 28.08.2020.

prizor s čovjekom i njegovom kujom

grad je pozornica-podij s mnoštvom scena.
jučer sam na jednoj glumio s mojim poznanikom
i drugima u predstavi osvrni se potišteno.

ustvari bio sam statist sa zadatkom samo
u jednom prizoru s čovjekom i njegovom kujom.

olinjala kuja ostala je kod kućice, rekao je.
nije više za izlaske, jer hoće me ugristi pred svima.

ne znam što ću, nastavio je. uz očiju joj sijevaju
prezir i podsmijeh, i gnjev. naslućujem da se
uspoređuje s drugim kujama. reži, kao da kaže
kako joj pasja vjernost nije nagrađena putovanjima,
posebnom hranom, odlaskom u salone
za njegu i uljepšavanje, šišanjima, odlinjavanjem,
udobnim ležajem, uklanjanjem buha. kuja je u pravu.

što će ti povodac u ruci, pitam glumački uvježbano.
podsjeća me na uzajamnost i njeno lajanje. prisjećam se
time kako je ona zapravo mene vodila gradom od scene
do scene i mahala repom, završio je svoju repliku.

petak, 21.08.2020.

govorite, govorite

ponekad me poneke riječi katapultiraju
iz uljuljkujuće sadašnjice u uzbudljivu prošlost;
budu izgovorene poput praska topa u cirkusu.
letim u luku i spustim se padobranom pokoravanja
zakonima sile sjećanja na označena sletišta
na kojima je oblikovano moje postojanje.
govorite, govorite, nikada ne znam koja će me
riječ odbaciti iz melase navika u kojoj plutam
kao otupjela muha, u dane otimanja.
nitko ne zna kodove za moj let i prizemljenje.

u pozivu prijatelja da naberem verduru
u njegovom vrtu našla se ograda da ne
dolazim ujutro, jer tada je vrt pod rosom.
katapultirao me rosom u bicko selo gdje su se
rodili i umrli moja baka marija i djed ivan.
bio sam dječak koji je bos hodao po rosi u
njihovom vrtu. mokra su bila stopala, a suh užitak.
shvatio sam bolno da cijelo vrijeme otada ja živim
kao invalid koji rosu gazi na stranicama knjiga
i u monitoru svog užarenog kompjutera.
govorite, govorite...

utorak, 11.08.2020.

ćakulanje i otkantavanje

već dosta dugo vremena imam tajnu potrebu
sastaviti popis primjenjivih primjera
otkantavanja subesjednika i subesjednica
na viberu i facebooku. sustavnost olakšava.

dok ćakulamo ostavljamo neizbrisive tragove
nesmotrenih povjeravanja: previše se jadamo,
tražimo savjet kao lijek za prenosivu bolest,
ogovaramo svoj grad, predviđamo, brinemo,
hvalimo reckama na seks pištolju, potičemo
nesuzdržanost, intimne iskorake, žalimo
za propuštenim prilikama, ispredamo priče
o planovima, zavodimo; zaneseni, opušteni,
prosljeđujemo linkove, i sebe kao palimpsest.

u jednom trenutku stižu nam, ili ih otpremamo,
isprike o prekidu općenja. otrcane ili maštovite,
kolebljive ili odlučne, zaustavljaju prividno
putovanje; silazimo, istovaramo prtljagu,
a da se nismo pomaknuli ni za milimetar.
zlovoljan ili vedar, neizbježno shvatim kako je
obnoviteljski važno znati prikladno otkantatati.

utorak, 04.08.2020.

smjene

I

jedan oduševljeni otac okuplja glave svoje djece,
uokviruje mobitelom u kadar uznosite pripadnosti
jedinstvenom ishodištu, prekida razaranje vremena,
mijenja raspored nasmijanih lica, priziva svjetlo.
i nijedno ga ne pozove: pridruži nam se u okviru.

II

ostaje skriveno i udaljeno razdoblje u životima
saint-preuxa kada prestaju pisati pisma julijama,
kada patetične izljeve strasti i ljubavnih zanosa,
zamjenjuju sibaritskom ponudama skarednosti.
ostaje nerazjašnjeno što je zaustavilo krepost.

III

beskrajnim, uskim, polumračnim hodnicima tuge
korača se u koloni, pognuto, jedni iza drugih,
s pogledom u tuđe potiljke i na vlastite cipele.
u zagušljivoj tišini, na neravnini nespokoja nema
redova, ne mogu se pronaći ruke za pridržavanje.