Potok42

petak, 21.08.2020.

govorite, govorite

ponekad me poneke riječi katapultiraju
iz uljuljkujuće sadašnjice u uzbudljivu prošlost;
budu izgovorene poput praska topa u cirkusu.
letim u luku i spustim se padobranom pokoravanja
zakonima sile sjećanja na označena sletišta
na kojima je oblikovano moje postojanje.
govorite, govorite, nikada ne znam koja će me
riječ odbaciti iz melase navika u kojoj plutam
kao otupjela muha, u dane otimanja.
nitko ne zna kodove za moj let i prizemljenje.

u pozivu prijatelja da naberem verduru
u njegovom vrtu našla se ograda da ne
dolazim ujutro, jer tada je vrt pod rosom.
katapultirao me rosom u bicko selo gdje su se
rodili i umrli moja baka marija i djed ivan.
bio sam dječak koji je bos hodao po rosi u
njihovom vrtu. mokra su bila stopala, a suh užitak.
shvatio sam bolno da cijelo vrijeme otada ja živim
kao invalid koji rosu gazi na stranicama knjiga
i u monitoru svog užarenog kompjutera.
govorite, govorite...