Potok42

subota, 27.04.2019.

između dvije domovine

svako jutro, još sanjiv, osjednuto prelazim
granicu i ulazim u svoju drugu domovinu,
naizgled prividnu, odmaknutu od bolnih žarišta
rađanja, trajanja, nestajanja i uništavanja.
kao ekspatrijat s obje strane linije razdvajanja
uspoređujem zemlju internetsku u koju sam prispio
s tjeskobnom klopkom od krvi i tla koju sam napustio.
u vremenu i prostoru bez mirisa i bez dodira dopisivanje
se podrazumijeva. odsutvo tjelesnog i obvezujućeg
oslobađa. uronjen u strujanje podataka i sam postajem
plutajuća poruka u potrazi za podudaranjem, u traženju
nenalikovanja. na povratku se nespokojno upitam:
potkopavam li klopku, umanjujem li svoju tugu?
međusobno izrabljivanje onemogućava odgovor.

četvrtak, 18.04.2019.

pitanje će visjeti u zraku

pitanje će neizbježno visjeti u zraku, ali
on neće čekati da bude glasno postavljeno,
da postane zvuk koji primorava na uzvraćanje.
ne želi mariti za zakonitosti znatiželje,
njihovu mehaničku primjenu, samoispunjenje.
ispred svih tih pristojnih, blagonaklonih
ljudi na predstavljanju knjige njegovih pjesama
nitko ga ne treba izgovoriti, upitati:
- što želite izraziti svojim pjesmama?
ja sam pjesnik koji piše poeziju kao priču
o osamljenom čovjeku koji pokušava
razumjeti svijet, navest će riječi charlesa simica.
i dok to bude izgovarao kao priču o priči
bit će osamljen pred publikom pozvanom da shvati
njega u svijetu i svijet u njemu. osamljenost
će biti, zna, još uočljivija kada dovrši citat:
ne volim patriotsku poeziju na bilo kojem jeziku.
svi ti takozvani nacionalni pjesnici koji uzdižu
kolektiv nauštrb pojedinca uopće me ne zanimaju.
njih vole generali. vole ih i svećenici,
učitelji i svi oni koji mrze pravu poeziju.

srijeda, 10.04.2019.

vagon s prljavim prozorima

budiš se, prazan i zagubljen
kao dotrajao putnički vagon
na sporednom kolosijeku.
ipak manevarka volje
ubacit će te u dugačku kompoziciju
očekivanja i zahtjeva da samo
jednom se putuje. još nije trenutak
da se ne pomiriš sa samim sobom.

oprezno ustaješ. gibaš se
po šinama sudbine; u tvoje
kupee ulaze kondukteri, putnici
s kartom i šverceri. voze se
s tobom, u tebi. čitaš novine.

prozori kroz koje se gledaju
krajolik i postaje,
dobili su neprovidne mrlje.
držiš da uprljanost,
prije no što dospiješ u rezalište,
treba biti očišćena. ali tko će
zgužvati novine i obrisati stakla?
nagnuti se van? ne pomiriti se?

četvrtak, 04.04.2019.

za nesigurne

kada sretne ljude kojima je najvažnije
što su se pobrinuli za sebe zgrtanjem imetka,
primjećuje kako se preko volje nasmiješe,
jer im na pitanje kako živi, s predumišljajem
izjavi da broji dane do sahrane. podsjeti ih tako,
ohole i uskotračne, da će u grobove otići bez ičega
što su stekli, da smrt ne uvažava posjede i račun u banci;
napomene da su glupi, ako misle da su bolji, zato što imaju.
uzmi što možeš, živi za sebe, oprezno se suprotstavljaju.
za sunčanih dana ponavlja pouku iz svog repertoara
pružanja utjehe melankoličnima i bolesnima,
kako je i na groblju veselo dok sunca sja.
zgrčeni, požutjeli, zgužvani, trgnu se oni, i naprave
korak od sedam milja prema zaboravu tmine i hladnoće,
približe se rukohvatu radosti, ljepšoj polovici života.
a stajao je je tamo gdje prolaze nesigurni.