Potok42

četvrtak, 28.03.2019.

bez dima, bez gareži

sunce je danas, već oko devet dopodne,
pobjeđivalo oholi hladni vjetar
kao u onoj pričici o njihovoj svađi.
obasjavalo nas je, naviknute na
neumoljivu studen, dobrostivo, rasipnički.
raskopčali smo jakne, upijali njegovu
milostivu prisnost, radovali se odlasku zime.
a ona je u toj slavljeničkoj vrevi,
među ljudima kojima je smjer davao
duh trgovine, bila zakopčana do grla,
plavih usana, u rukavicama i kapi.
imam sreće, rekla mi je. izašla sam
ugrijati se. ložim na drva i nisam mogla
zapaliti vatru; dim se iz peći vraćao
valjda zbog pritiska. dimnjak nije vukao,
pa sam se samo nadimila, kao suho meso.
dok pričamo o cijepanju drva, čuvanju žara,
troškovima grijanja, o ljudima koji
druge koriste kao drva, o našoj djeci
koja nisu baš uvijek naša sunca –
razgorila se na otvorenom, u peći susreta,
srdačna vatrica razgovora, bez dima, bez gareži.
pucketala je veselo razmjena sudova i savjeta,
jer nije bilo pritiska ni zapušenog dimnjaka.

petak, 22.03.2019.

nakon nas

nakon nas će ostati fotografije, dnk
u otpalim vlasima u češlju, i knjige.
putovanje koje je u sretnijim razdobljima
bilo lutanje – završit će. poći ćemo tada
prema podzemnim poljanama, u vječnu tamu,
u tišinu, u smirenost, u dovršeni krajolik pustoši.
bez žurbe, neometani hodit ćemo ravnicom
prekrivenom asfodelom, bez obzora, bez nasipa,
granica i puteljaka, bez povjetarca. lišeni kajanja,
briga i nadanja, džepova punih neplodnog sjemenja,
bez tuge i radosti – čeka nas neopozivo samotništvo.

nezasitni mravi vremena glođu naše tijelo,
raznoseći naše meso, našu srž daleko od susreta,
do dubokih udubljenja u suhom tlu predaje.
iza nas će ostati smrznuti trenuci trajanja
na tvorivima osjetljivim na zrake svjetlosti,
knjige u kojima smo nalazili obrambene snove,
i genetički izvještaj o precima za potomke.
iza nas će ostati dokazi da smo putovali.

četvrtak, 14.03.2019.

zaborav i uspomene

kao u nemilosrdnoj poslovici o dvojstvu
nužnosti, o dobru i zlu, u kojoj
krava daje mlijeko, a zmija otrov,
iako piju istu vodu,
i njih dvojica su pili
istovjetnu životvornu vodu
djetinjstva, prijateljstva,
učenja i rada,
uzajamnosti i snošljivosti,
prijateljstva i ljubavi,
radosti mladosti - vodu opstanka,
vodu za okrijepu čovječnosti.
jedan je, usklađen s ključevima
smisla povezanosti braće i sestara,
davao hranjivi dio sebe,
a drugi je vodu života sebično pretvarao
u tvarnost koja zaustavlja postojanje drugih.
jedan je darežljivo hranio druge,
a drugi se drugima hranio.
prvi je davao, drugi je uzimao.
prvome su bili zahvalni,
a drugoga su se bojali i napadali.
drugi je bio prijetnja drugima,
iz vode nije zadržavao pouke sjećanja.
jer, zaborav je otrov, uspomene su hrana.

petak, 08.03.2019.

istovremeno

u jednoj polovici mene
traje neprestani sajam,
blještavilo i ringišpili.
sve je živo, neukrotivo, nabrano,
žamorno, magično, zvjezdano, ozareno.
osjećam se prostrano, neuhvatljivo
ma kolika god bila ograničenja
priredbi, vremena, prolaza i placeva.
prevladava provizorno, rasplamtjelo,
a lože ih polet, ushit, žud.
blagdanski sam čist,
obilje je vidljivo, sigurno,
iako je zadovoljstvo pristupačno,
beskrajni su horizonti iščekivanja.
pogotovo oni.


u drugoj polovici mene,
istovremeno s trajanjem sajma,
širi se poluisušena močvara,
blato i vonj ustajalosti.
sve je sparušeno, nepokretno, prazno,
ispeglano, bezvoljno, opustošeno.
zalihe su ograničene, tlapnje namnožene,
a jačaju ih uznemirenost, potiskivanja,
potamnjelost strasti na rubovima
kao u lošem orgazmu.
stihovi kao da nastaju u ovoj polovici:
polupokretni su, s potkožnim bolnim drhtanjem,
ispod oblaka i sumnji, varavi, potišteni.
te ispovijedi osjećaja pod utjecajem – određuju.
pogotovo one.