Potok42

petak, 27.10.2017.

režanje

nepredvidiv kao ljubomorni muž,
glup kao starleta,
svadljiv i drzak kao adolescent,
ohol kao turist s kruzera.
očaran sobom kao glumac,
gospodar svog područja kao šerif –
nikada ranije nije ustuknuo pred
žegom, snijegom, nuždom, dužnošću,
kišom, prijetnjama, igrom, zovom strasti.

a sada je taj uobraženi, silni, hrabri, siti,
revnosni, pažnjom kuja zaluđeni zabavljač –
kaljav, jadan, zlosretan, u strahu od beskućništva,
u očekivanju sportule s hranom, nježan, zlosutan,
zabrinut za volju pastira, tih, nepomičan.
Sve je kao i prije – samo je život prošao,
u sebi reži dremljivi, umorni pas.

srijeda, 18.10.2017.

Isprekidano sanjanje

Koja naporna noć. Isprekidana brojnim buđenjima.
Jutro je donijelo osjećaj ublažene boli, ali ne i spokoj.
U sobi se miješaju miris kave i vonj plošnog privida;
nadire iz monitora kao laž da istina ima tisuće lica.

Izlazim u četverodimenzionalni svijet. Trebam ga
kao oslobađanje od grafike i priča (sve je postalo priča).
Na vratima si rekla vrati se brzo. Kao da ti nisam rekao
kako se nemam gdje zadržati. Niti bilo s kim ostati.
Zaključaj se. Znaš da nitko nije vrijedan mog vremena;
prošlo je doba obilazaka i istraživanja sebe u drugima
i drugih u sebi. Vraćam se odmah da nastavimo skupa,
da šutimo zajedno. I strahujemo da i to neće prestati.

Motam kružnim tokom, a kad podignem pogled s asfalta
i skrenem ga desno prema podvinjačkom brdu,
vidim načičkane kuće za odmor. U mašti vozim tamo, iznad
potoka, pruge i cesta. Ponad sam gnijezda, ali ne slijećem.

Kupit ću joj u naselju svježe kifle. Naziva ih slanim kolačima.
Volim ispunjavati želje onima koji ne žude da im se ispunjavaju.
Po povratku i sam ću pisati priče i oblačiti ih u ilustracije,
i sam ću povećavati moć laži. Istina je isprekidano sanjanje.
A nas dvoje pružat ćemo si utjehu razmjenom linkova.

petak, 13.10.2017.

moj brat po riječima

kada se u ispovijestima
moj bespomoćni gnjev
stopi s razornom tjeskobom,
kada brana rasuđivanja popušta
pred nadiranjem blatnih poplava
straha i stanja bez nade,
kada mi se čini da je kasno za evakuaciju,
ladislav b. iz čakovca, moj brat po riječima,
prosljeđuje mi djelotvornu spokojnu molitvu:
bože, daruj mi spokoj da prihvatim
stvari koje ne mogu promijeniti,
hrabrosti da promijenim stvari koje mogu,
i mudrost da prepoznam razliku.
raspolažem s milion podataka o njemu
iz naše prepiske, a izabirem tek općenitosti:
da je u kolumnističkom pokretu otpora
protiv žilavih zabluda ljudske pameti,
da njegove rasprave mogu stati u dvije teme;
obrana slobode i posljednji dani fašizma,
i duh neoliberalizma i etika konfesija.
otpadnički živi sam i ponekad strahujem
da ne doživi sudbinu stevea marriotta,
iako ne puši. rashlađuje se spomeničkim pivom
(pije ga ispod nekog spomenika u gradu!). i tko zna
u kome još potiče mudrost da prepozna razliku?!

četvrtak, 05.10.2017.

slikar, freska

teško je prosuditi koliko ti je još preostalo
metara mokrog zida oslikati bojama koje
iscjeđuješ iz svoje kože, koliko još imaš
vremena za stizanje do ruba, do kraja.
uživaš u neusiljenoj igri nanošenja spektra
na bijelu plohu neumitnosti, i podatnu i opiruću;
umjetnik si, zid si, boje si, kist si, nacrt si.
a kada dođeš do konca, do svršetka, kada
ponestane farbe, kada zaustave se pokreti,
ostat će dovršena suha freska bez slikara,
zadržat će se slikar, ali bez vlažnosti.