Potok42

subota, 30.09.2017.

Oko slike

Okružujem odsjaj, poredak, nizove, sklad,
Bez plohe, linija i kolora ja sam prazan;
Prizor unutar mene utažuje duhovnu glad,
neispunjen njime tek sam rub bezizrazan.

Opsjene, sraz svjetla i sjene mogu bez mene;
Čvrstim površinu da oko s njom ima puni dodir,
Ali nisam važan niti nužan, spadam u napomene,
Potporanj sam dojma i ugođaja, ja sam samo okvir.

četvrtak, 21.09.2017.

kiselo volim te kiselo

u rujnu svi putevi vode na tržnicu;
gomilu snubi i usmjerava voće & povrće,
kao psi kuje koje se tjeraju. miriše grad
po potpuno poznatom pozivu na ponavljanje
iskustva utaživanja gladi i užitka.
doba je zimnice kada gomila
sprema gomilu plodova jureći k njima
kao žedna stoka na vodu. vonja grad
po strahu i pohlepi, po potrebi za preživljavanjem.
klate se žene usahlih dojki, prorijeđene kose,
izobličenih usana, kvrgavih ruku s najlonima,
salovrate matrone sa slonovskim nogama, nezgrapne,
ugojene kućanice, umorne majke, kubistička lica,
odsutna tijela s preširokim hlačama, napirlitane ženke
u preuskim suknjama, starice bez glasa,bez smijeha,
tuljac figure u pratnji pivskih stomaka, neobrijanih,
hromih, umornih, uz nadrkane muževe,
umirovljene doktore, pravnike, klonule starce,
prolaze pored invalida, prosjaka, besposličara,
vivuera podrugljivih osmjeha i živinskih pogleda.
U metežu spremaju se za spremanje zimnice,
dolazi doba kiselo volim te kiselo.

utorak, 12.09.2017.

Tri s pogledom na svijet i jedna sa svijetom u pogledu

* * *
U popodne kasno početkom jeseni
Kad boje blijede, a zvuci su sneni,
Nevidljivu stazu za kolonu mrava
Mladićeva prepriječila je glava.
Leži na travi, pogledu se nebo otkriva,
Ne ćuti ništa, ugoda je neizreciva.
U poretku svijeta i on je mrav u koloni,
Glava nekog sanjara put mu zakloni.

* * *
Da je most među mostovima na Tibru ili Seni
Dali bi mu naziv, ne bi bio bezimeni.
Jedini je preko Save između dva grada,
Označitelj se daje kad ih je više komada.
Nalikuje na sjekiru – djed ju kupio brižljivo,
Otac zamijenio dršku, sin otupjelo sječivo.

* * *
Za vrijeme gnjevno tama svjetlost kroti,
Žestina prethodi dolasku spokoja i toploti.
Ili: kad je puno sunca tmina je nevidljiva,
Vedrina je početak kraja vremena svadljiva.
Rat oblaka i vjetra, svjetla i mraka, vode i krvi
Prestat neće, i svejedno je tko je započeo prvi.

* * *
Ona bi se oslanjala, njoj treba podrška,
Ima svoja stanja tjelesna, biološka.
Uznemirenoj trebaju joj poboljšanja,
Nužni su joj pomoć, snaženje i osjećanja.
Viče – moraš mi vjerno pomagati zbog nas,
Prečuje njegove riječi – nisam terapijski pas.

četvrtak, 07.09.2017.

jona u njemu

preživljava iznevjeren od samog sebe;
nije uzeo ono što mu pripada –
priznatu iznimnost, vrh, nadzor.
plašio se i pobjeda i poraza
u ostvarenju svoje sudbine,
poziva da izgradi vlastita krila.
izgovori su ga oblikovali,
gađenje nad rugobnim svijetom
opravdavalo nepoduzimanje,
strah od nagomilane životne snage
gradio je ispred njega zidove,
struje gorčine pred ribom nepostojanja
u njena usta su ga gurala.
u dubokoj tami proteklih godina
uočava rijetke goruće čestice
ukradenog zadovoljstva letom
nad ponorom činjenja, sanjanja,
volje, kajanja, dobrote, otpora.
i pojmi da je baudelaire imao pravo
rekavši da je ljubav potreba
da se izađe iz sebe. ljubav je
preziranje straha, radosna jeza,
vrtoglavica dok se penje na zadani vrh.

petak, 01.09.2017.

depresija

I

još uvijek si na okupu. stayronova vidljiva tama
još u tebe nije ušla kao nesanica. čeka na ulazu
koji si zatvorio nepouzdanim ključem lirskih opisa
straha, klonulosti, bezvrijednosti, smušenosti.
budan, mrzovoljno i potišteno čekaš svoje rasulo.

II

ne znaš gdje i kako si udario u tlo. ne krvariš,
koža je cijela. nitko zapravo ne shvaća da si pao.
ali unutarnje povrede, gubitak ravnoteže, trpljenje
izazivaju osjećaj sramote. gušiš se utapajući se
u poplavi besmisla, nošen vrtlozima komadanja.

III

mogu li se opisati osjećaji roditelja otetog djeteta,
jad dok se suočavaju s isključenim mobitelom,
može li se zamisliti neopisivo, zamagljenost uma?
to je ta nepodnošljiva praznina, napuštena normalnost,
izdaja je života, a ti nisi izdajnik. zato te život boli.

IV

osjećaš odbojnost i gadljivost prema putovanjima
koji ljuljaju tvoju utrobu, od kojih povraćaš muku.
ne polaziš na put, ne trpiš prigovore, savjete i nasilna
svjetla, nepodnošljiva za tvoje oči stvorene za jutra.
iscjeljuju te vrijeme, samoća i obveza da preživiš.