Potok42

petak, 25.08.2017.

Susret

Uspomeni oca

I

Prašnjave predmete koje je koristio,
I popadale jabuke iz zapuštenog vrta,
Duh prošlosti kao da je premjestio
u darežljiva sjećanja iz zaborava škrta.

II

Pred zalazak najveće bude jarko sunce,
Svjetlost mu blijedi i slabi mu toplina,
Ali u nama je odložilo snagu i oslonce,
U nama je sačuvana njegova vrelina.

četvrtak, 17.08.2017.

kolaž

život je slika složena od raznobojnih dana,
dani su slijepljeni od komada događaja i susreta.
a što je kolažu podloga?

I

u jednoj svojoj pjesmi, istrgnutoj
stranici iz njegovog debelog,
nezadrživog, besprekidnog dnevnika,
i zalijepljenoj na zid facebooka,
sae, najpoznatiji nepoznati pjesnik
(on je nepoznat netko, sam svoj projekt)
sluti dolazak smrti i skori kraj
(čak je i on smrtan).
pjesma te podsjetila na kuharski recept
kako prirediti susret s vlastitim svršetkom,
sa svježim sastojcima od straha i pomirenja,
i začinima od ispovijedi, žalopojki i vječnosti.
htio si započeti s njegovom primjenom, izliti
žitke sastojine u saeovski mimikrijski kalup,
staviti sve u pećnicu privatnosti.
ali recept više nisi mogao pronaći; ubrzo je pao
u arhivu zbog pretjerane proizvodnje
novih stranica dnevnika - o vječnom životu.


II

prijatelj, elegična duša, bezazleni nezadovoljnik,
koji blagonaklono razumije tvoj gnjev,
ponovio ti je i danas dok ste u naselju pili pivo
i razmjenjivali razočarenja gradom u kojem
prevlast imaju servilnost i ljudi bez reljefa,
da ga rastužuje to što se još uvijek nije
udala nijedna od njegove dvije kćeri.
melankolija koja je isticala iz suštine tuge
odlijepila je sa zidova kafića panorame grada.
pokušao si ih opet zalijepiti tvrdnjom da su
mu kćeri pametne, uspješne, da imaju karijere.
nisi uspio, zidovi su ostali goli, jer je odgovorio
da bi više volio da su glupe, bez položaja, ovisne.


III

bio si došao do zida, osjetio njegovo
nepokolebljivo mirovanje, a iza
tebe bila je prijeteća potjera nužnosti
opstojanja što rađa strah i tjeskobu.
nisi imao više ni snage ni ideja
i obratio si se nekolicini utjecajnijih.
nisu se izgovarali oni, ali ni pokazivali
bezuvjetnu spremnost. a priznao si im sve.
onda si ipak shvatio da ti je jedino ostao glupi
ponos, žbuka tvog održanja, jer ti si zgrada.
oslobodio si ih obveza, a oni su s olakšanjem
u inboxima facebooka zalijepili
plavu šaku s podignutim palcem.

petak, 11.08.2017.

bunar

ti si sam iskopao bunar,
ali htio si da voda pripada svakome.
ipak prolaznici i znanci
rijetko prilaze napiti se.
na početka si mislio kako oklijevaju
jer prosuđuju o postojanju ograničenja,
da ne pristaju na podčinjavanje,
da odsustvo zasluga baca sjenku
na njihov ponos slobodnih ljudi,
da način prevladava svrhu.

položaj na kome si iskopao jamu
za hvatanje podzemnih voda
pronašao si sljedeći prave ljude,
sklone dugim usamljeničkim
lutanjima u potrazi za svojim mjestom
u ljudskom kraljevstvu.
nisi naslućivao da su se u samoći
razmimoišli s nalozima života –
natjecanja koje se igra u društvu.
prekasno primjećuju kontraste
u gomili, vjeruju u cjelinu bratstva
i u svijet pomirenja i sklada,
ne uočavaju okrnjenosti, poderotine,
ne razlikuju otvorena lica od nakaznih maski,
ljubav od sebičnosti, mudrost od zavisti,
privrženost od smiješne uslužnosti,
plemenitost od ukrašenog prostaštva.

i kada stanete i iskopate zdenac
s hladnom, čistom vodom za sve,
ne razumijete zašto ne dolaze piti.
ne primjećujete, vi usamljeni,
da gomila boravi u plićacima,
naviknuta na baruštinu, na blato,
na zagađenost, ružnoću, smrad.
prezire izvore pročišćenja, bezazlenosti,
razloge stremljenja prema dubinama.
oni će pristupiti ako zatrpate bunare.

četvrtak, 03.08.2017.

Mučnina

Impulzivno i do zavisti priželjkuješ
da se barem jedno popodne
nađeš u koži
commissair Maigreta
iz romana Maigret s'amuse,
napisanog stilom koji ne stari.
On svoj prisilni odmor,
iz zdravstvenih razloga,
koristi radno,
istražujući tajno
nasilnu smrt liječnikove žene,
usput, čitajući novine,
isljeđujući izvana, bez posjeta
uredu u Quai des Orfevresu,
nezadrživim instinktom
anonimnog istražitelja.
Sa sramežljivom madame Maigret
šeta, obilazi pariške ulice i bulevare,
jede u restoranima, prisjeća se
poznatih mjesta iz ranijih dana…
i dovodi istragu do uspješnog završetka.

Zapravo hoćeš pokrenuti
svoju istragu ubojstva
očekivanog smjera vlastitog života,
šetati korzom,
proći gradskom avenijom,
sjediti na keju, biti spokojan
kao Sava, prisjetiti se suučesnika,
smijeha i razgovora.
Ali ne uspijeva ti.
Ti si Antoine Roquentin,
ti nisi policijski isljednik.
U dodiru sa stvarnošću osjećaš
besmislenost i mučninu,
košmarno gađenje, paniku, samoću,
neodlučnost, zidove slobode.
A u daljini čuješ, kao kod Sartrea,
jednu laku jazz melodiju,
poziv na osmišljavanje neuspjeha.