Potok42

četvrtak, 17.08.2017.

kolaž

život je slika složena od raznobojnih dana,
dani su slijepljeni od komada događaja i susreta.
a što je kolažu podloga?

I

u jednoj svojoj pjesmi, istrgnutoj
stranici iz njegovog debelog,
nezadrživog, besprekidnog dnevnika,
i zalijepljenoj na zid facebooka,
sae, najpoznatiji nepoznati pjesnik
(on je nepoznat netko, sam svoj projekt)
sluti dolazak smrti i skori kraj
(čak je i on smrtan).
pjesma te podsjetila na kuharski recept
kako prirediti susret s vlastitim svršetkom,
sa svježim sastojcima od straha i pomirenja,
i začinima od ispovijedi, žalopojki i vječnosti.
htio si započeti s njegovom primjenom, izliti
žitke sastojine u saeovski mimikrijski kalup,
staviti sve u pećnicu privatnosti.
ali recept više nisi mogao pronaći; ubrzo je pao
u arhivu zbog pretjerane proizvodnje
novih stranica dnevnika - o vječnom životu.


II

prijatelj, elegična duša, bezazleni nezadovoljnik,
koji blagonaklono razumije tvoj gnjev,
ponovio ti je i danas dok ste u naselju pili pivo
i razmjenjivali razočarenja gradom u kojem
prevlast imaju servilnost i ljudi bez reljefa,
da ga rastužuje to što se još uvijek nije
udala nijedna od njegove dvije kćeri.
melankolija koja je isticala iz suštine tuge
odlijepila je sa zidova kafića panorame grada.
pokušao si ih opet zalijepiti tvrdnjom da su
mu kćeri pametne, uspješne, da imaju karijere.
nisi uspio, zidovi su ostali goli, jer je odgovorio
da bi više volio da su glupe, bez položaja, ovisne.


III

bio si došao do zida, osjetio njegovo
nepokolebljivo mirovanje, a iza
tebe bila je prijeteća potjera nužnosti
opstojanja što rađa strah i tjeskobu.
nisi imao više ni snage ni ideja
i obratio si se nekolicini utjecajnijih.
nisu se izgovarali oni, ali ni pokazivali
bezuvjetnu spremnost. a priznao si im sve.
onda si ipak shvatio da ti je jedino ostao glupi
ponos, žbuka tvog održanja, jer ti si zgrada.
oslobodio si ih obveza, a oni su s olakšanjem
u inboxima facebooka zalijepili
plavu šaku s podignutim palcem.