Potok42

petak, 19.05.2017.

Ulomci bez naslova

Njihove zviždaljke:
glasonoše uzavrele krvi,
zvučni oglas da je gotovo.

Njihova odjeća:
odmak od pokoravanja,
šareni podatak da je počelo.

Ponada se: maturanti su vječni.

...

Godišnjice podsjećaju
na sve veću udaljenost između
topline iskrenosti
i studeni zaborava.
Zato ne želi vidjeti
njihova okupljena ukočena lica
ni slušati kakvi su bili u razredu.

Siguran je: o nekad ni ponekad.

...

Padne s bicikla
sa svoje visine
na beton.
Slomije rebro;
gotovo svi mu natuknu
priču o prvom čovjeku i ženi.
Utiskuju Knjigu postanka
i u ovaj događaj.
U redu, ali on nije Adam,
on je Job.

...

Nema dugova,
nema potraživanja;
to je cijena njegove osame –
ne biti trgovac,
ali i ne biti roba.

...

Jučer za stolom,
punom mirisnih jela,
osvjetljenih svibanjskim suncem,
po prvi put osjeti
zahvalnost za darove.
I kaže to naglas.

...

Kaže mu ako prestane
kako će sve razočarati,
kako će sve obesmisliti,
kako će smanjiti očekivanja,
kako će napustiti bitku...
Kaže mu ti si kao morski pas
koji ugiba kada prestane plivati.
Pomisli: nisam morski, ali jesam pas
koji reži, bez lanca, gladan.

...

Ponekad ih izaziva govoreći
da se slaže s Voltaireom
koji je o ženi pisao da je
biće koje se oblači, brblja i svlači.
Jedne izaziva dok brbljaju,
a druge pomažući im da se svuku.