Potok42

petak, 26.05.2017.

skrivanje

ne skloniš li se u dubine,
na dno bistrog potoka vlastitosti,
ispod zaobljenog kamena rasuđivanja,
obraslog mahovinom opreza –
ulovit će te, oguliti kožu,
iskoristiti za nova dostignuća.
trzat ćeš se poput žabljih mišića
između tvrdih metalnih razmatranja,
kao sredstvo kao dokaz
za nekog političkog luigi galvanija.
prenosit ćeš podražaje ideja,
bit ćeš nabijen stranim smislom,
bit ćeš napet i prisiljen svjedočiti,
kroz tebe će strujati naboj dobrobiti za sve.
ne skriješ li se ispod površine utjecaja,
bit ćeš razdvojen od samog sebe,
kao žablji kraci od žablje glave.

petak, 19.05.2017.

Ulomci bez naslova

Njihove zviždaljke:
glasonoše uzavrele krvi,
zvučni oglas da je gotovo.

Njihova odjeća:
odmak od pokoravanja,
šareni podatak da je počelo.

Ponada se: maturanti su vječni.

...

Godišnjice podsjećaju
na sve veću udaljenost između
topline iskrenosti
i studeni zaborava.
Zato ne želi vidjeti
njihova okupljena ukočena lica
ni slušati kakvi su bili u razredu.

Siguran je: o nekad ni ponekad.

...

Padne s bicikla
sa svoje visine
na beton.
Slomije rebro;
gotovo svi mu natuknu
priču o prvom čovjeku i ženi.
Utiskuju Knjigu postanka
i u ovaj događaj.
U redu, ali on nije Adam,
on je Job.

...

Nema dugova,
nema potraživanja;
to je cijena njegove osame –
ne biti trgovac,
ali i ne biti roba.

...

Jučer za stolom,
punom mirisnih jela,
osvjetljenih svibanjskim suncem,
po prvi put osjeti
zahvalnost za darove.
I kaže to naglas.

...

Kaže mu ako prestane
kako će sve razočarati,
kako će sve obesmisliti,
kako će smanjiti očekivanja,
kako će napustiti bitku...
Kaže mu ti si kao morski pas
koji ugiba kada prestane plivati.
Pomisli: nisam morski, ali jesam pas
koji reži, bez lanca, gladan.

...

Ponekad ih izaziva govoreći
da se slaže s Voltaireom
koji je o ženi pisao da je
biće koje se oblači, brblja i svlači.
Jedne izaziva dok brbljaju,
a druge pomažući im da se svuku.

četvrtak, 11.05.2017.

trg vodoskoka

trg vodoskoka pamti šetnje
naše nezapriječene mladosti
kao lavu koja je nadirala
iz devet ulaza i nezaustavljivo
se razlijevala po njemu –
koridorskoj pozornici grada.
bili smo članovi bratskog amaterskog
ansambla kazališta u kojem smo
igrali komade o nezadrživim nastojanjima odrastanja,
svi u pozama sudaca starima i staromodnom.
vladar neobuzdanih sila životnosti,
promatrao je sa svog prijestolja
prodorne igre naše životne snage,
poklanjajući bukete obećanja,
rasipajući žovijalnu dobrostivost,
razvezujući našu suzdržanost.
a iznad glava, ispod neba lebdio je
duh neugrožene jednakopravosti,
duh pravedne razmjene darežljivosti.
pozornica je drhtala u groznici
preobrazbi i mi smo je koristili
kao poletnu stazu, modno sudište,
zakrivljeni prostor fatalnih susreta,
učionicu bez zidova, prozora i sata...
na trgu vodskoka – duhovnom središtu grada,
postavljenom na samom njegovom obodu,
na istoprostornom početku i kraju,
uz rijeku, gdje beton završava i doživljava
privremeni poraz – mi smo opčinjeni,
uznemireni do vibrantnosti,
omamljeni, inicijacijski upijali u sebe
anatomske, kemijske i fiziološke činjenice
koje su u nama sazrijevale (gubile neusiljenu radost)
u mitsko-ritualno značenje života i postojanja,
u spremnost za ostvarenje pothvata i snova
u njegovoj hiperfizičkoj pozadini.
trg vodoskoka pamti kako smo gubili i dobivali
svojstva – stjecali iskustvo kako steći iskustvo.

petak, 05.05.2017.

manufakture proživljenosti

svako toliko iz slijepih ulica povijesti
na nezaštićene trgove otvorenih umova
vraćaju se nečasni intriganti, fabulisti,
krijumčareći krivotvorena, strojem izrađena
svjedočanstva – izmišljotine o pothvatima
lažnih junaka tek privremeno nepristupačnih
zbog guste magle onemogućenog biranja.

njihova sklonost k isticanju i obmanama,
njihova potreba da zarade na kopijama,
to što su smetnuli s uma da su originali
nastali u manufakturama proživljenosti,
i da imaju tragove uvjerenja i pristajanja,
ne pogoduju trgovini, ne dopiru do srži,
ne izazivaju uzdahe, ne rasprostiru se.