Potok42

četvrtak, 11.02.2016.

okidači depresije

od mog stana (u bezličnom kutijastom naselju)
u čijem je razmjernom sklopu prijenosna radionica
kao legura stopljena s internetskom platformom
za izradu prividnih skica koje nestrpljivo čekaju
puštanje kroz ulaz na pročelju nezbiljske stranice,
do središta grada na samom njegovom obodu,
ispruženog uz rijeku kojoj se jebe za povijest šetnje i ljubav,
vožnja autom dvostrani je odbojnik između dva košmara.
prelazim tu malu umetnutu razdaljinu što razdvaja
dva polja gusto nakićena okidačima depresije
kao telma i louise u potrazi za oslobođenjem od karme.
odmah nakon što sam izašao iz knjižnice do rijeke
raznijela me do mučne klonulosti dobra znanica plačipička.
u njenom zanosu traženja pravde, tužakanja, podmetanja
razabirem kako u mailovima nevidljivom tintom ispisuje
pozive upomoć da osjeća tugu jer njen muž nijednom
nije posjetio njenog oca u starčkom domu i kako žarko želi
imati psa kratke dlake malenog pametnog strpljivog nježnog.
na povratku odlučujem da ću ući u prodavaonice cimetove boje
posjetiti schulzove snovidne svjetove - zadržavajuće
čekaonice ispred zbunjujućih minskih polja depresije.