Potok42

petak, 12.06.2015.

i sve se raspe i odskoči kao zrna papra

jutro ti je pružilo ruku,
prihvaćaš poziv
i ljeporječivost njegovih hirova.
izlaziš izvan radionice priča
u svježinu fermenta mladog dana;
preobrazba je trenutna
postaješ jutro samom sebi.
a onda sunce započne
pretjerivati s gostoljubivošću,
isparavati tvoje bazene
planova, izdržljivosti i strpljivosti
dok ih nosiš ulicama bez drveća.
u susret ti dolazi pogureni poznanik
čiji je sin bez milosti ubio dvojicu.
pomisliš da je nesretan i da ga trebaš
pozdraviti nepristrano bez otkrivanja
sućuti ili osude ili poneseno. kao uvijek.
približi se i ti ga nesvjesno podsjetiš:
kako si, ubit će nas ovo jako sunce.
napraviš još korak dva i sve se
iza i ispred tebe raspe
i odskoči kao zrna papra po tamnim
keramičkim pločicama u kuhinji.