Potok42

subota, 30.05.2015.

Žudnja

I

Neplanirano bježiš iz zatvora pravila,
srcem piliš rešetke nadzora;
namjeravaš posjedovati slobodu
a izlaziš u novu ćeliju.

II

Voziš se cestom za nepovrat
po etapama i s prometnim znacima;
neočekivano ubrzaš tražeći prijeki put
do mjesta gdje možeš stati i hodati.

III

Izgubljen si u svojoj tami i zbunjen,
i odjednom iz tebe kao mlaz svjetlosti
izbijaju nestrpljenje i nemir;
uputiš se prema onome što si osvijetlio.

subota, 23.05.2015.

predodređenje djevojka i pas

u zavojitoj liniji predodređenja
svaka točka je bez povratka.

davno je to bilo kada je dolazila
bezbrižna svojoj udatoj sestri
prenoćiti nakon provoda u gradu.
imala je tu utočište i prednost
pred vršnjacima sedamnaestgodišnjacima.
jedne subote nakon što su svi usnuli
i ona i sestra i djeca
prikrao se budni sestrin muž
probudio je i silovao.

kao bijesna gladna psina
namirisao je prestrašenost
i bez otpora rastrgao svoj plijen.
budio ju je u svom stanu više puta
a ona je šutjela i izručivala se
u priležnost bez opravdanja
jer poniženje razmekšava otpor
a pomiješani strah prezir i žudnja
gužvaju pravila i savjest.

prošla su mučna desetljeća i ona
se nikada nije udala. propala je
i samo ponekad dolazi u grad.
a ustrajni bezočni pas zgužvanih obzira
govori onima koji hoće slušati gadosti
da je oduvijek bila kurva
i da ju je snašla zaslužena sudbina.

u zavojitoj liniji predodređenja
svaka točka je bez povratka.

petak, 15.05.2015.

dok te hrane samo još riječi

dok ti život rominja
dok plešu sjenke odbacivanja i
dok te hrane samo još riječi
da se slab i pognut ne srušiš
sjetiš se proloma oblaka mladosti
grmljavine energije nerazboritosti
dana u ratničkom svijetu lakomislenosti
noći zanosnih oduševljenja
isticanja bratstva i slobode
presudnih odanosti i vjerolomstava
strasti od kojih te je bolio želudac
smionih pothvata i čudnih fetiša
sijevanja sanjarenja na javi i
tisuća nedovršenih skica za osvajanje svijeta.

poželiš se vratiti u doba herojstva i mašte
jednakopravnosti i spontanosti
u vrijeme vreve kojoj si doprinosio;
osjetiš očajnu potrebu smesti rasuto vrijeme
hoćeš vratiti svoju uspravnost i
sve učiniti drukčije i bolje i s drugima.

ipak odustaneš od duhovnog povratka
u doba vječnih kiša i potopa
napuštaš misao o novom početku
odričeš se patetike i samooplakivanja
nostalgije i pogleda u retrovizor
jer oni su te i doveli do ovog romora i
dosadne radnje drame koju znaš napamet.

petak, 01.05.2015.

Čarni i moja daleka rođaka Sarah Cole: Drugi tip ljubavne priče

vidio sam ih na tržnici. probijali su se
kroz ljudsko komešanje,
zamršenim prolazima koje su sami
istovremeno stvarali i pronalazili.
hodali su zagrljeni, bezbrižni, nasmijani.
on visok, privlačan, čarni,
dječjeg lica koje nikada neće ostarjeti,
a ona, moja daleka rođaka, košćata, niska
ružna kao unakažena.
on kao Ron, a ona kao Sarah Cole
iz priče Russela Banksa.
njegove nepomične oči nisu se smijale,
a njene su isijavale toplinu opraštanja.

tukao ju je nemilosrdno. u mladosti. davno.
svi smo vidjeli plavu patnju na njenom licu.
jednom joj je slomio vilicu. tjednima se
hranila na slamku. taj čarni kučkin sin
ubijao ju je da bi možda preživio svoj stid.
i evo ih poslije tuge i bola, i evo ih
poslije nemira i nezadovoljstva
u miru i prijateljstvu, u zaboravu i lakoći.
a govorio joj je, siguran sam,
kao Ron svojoj Sarah Cole:
ostavi me, ti odvratna, ružna kujo.
ali, ona nije otišla kao Sarah Cole.