Potok42

subota, 11.02.2012.

Melankolija

I

Ranu što prijeti zarastanjem
ćutimo kao nestajanje istinskog.
Nespokoj godi,
bodri potragu za zbiljskom zbiljom.

II

Na otoku smo okruženom ispraznim.
Tugujemo za izgubljenom obalom,
a most smo sami srušili.
Nemogućnost povratka naknađujemo čežnjom.

III

Roškova smo riba koja ne zna da živi u vodi
dok ju neko iz nje ne izvadi.
Izvučeni tumačimo vodu,
oplakujemo ju suzama koje se sada vide.