Potok42

srijeda, 05.10.2011.

NA PUTU PREMA OTOKU KOJI PLUTA

Bježiš od pohlepe današnjih kanibala
prema sigurnom utočištu od nevolja –
zelenom otoku djetinjstva,
prepunom otisaka tvojih bosih stopala,
otoku što pluta uzburkanim morem sjećanja,
sve daljem,
sve manjem.

Spasonosni predah do odredišta
do kojeg zapravo nikada nećeš stići,
potražiš u dokolici uz rijeku,
iznad unutranje strane njenog meandra,
na nanosima pijeska i mrtvih školjki
koji uklanjaju malignu tugu,
gangrenu usamljenosti i
zarazu panike.

Dok se odmorište hipnotički njiše
kao nježna draperija obješena o nebo,
ti, bjegunac od ljudožderske potjere,
zanijemiš u idiličnom spokojstvu
poput ljudi i životinja
na slici Gergesa Seurata
Nedjeljno poslijepodne
na otoku La Grande Jatte,
i postaješ radosno svjestan da se tvoj duh
našao na najmanjoj mogućoj udaljenosti
od nedostižnog cilja prema kojem si pošao
u uzaludnoj potrazi za izgubljenim sobom.
I glasno, neporažen, to izgovoriš.