Do You Love Me?
Absolute Beginners
Perfect Day
I
Reljefni otisak vlastitosti
na zgradi tijela,
vodoriga na
zidu uzdisaja.
II
Odlučujući oblik
za korisnost nadzornih kamera,
izdajnička ponuda i potražnja
u katalogu sumnjivaca.
III
Ispravno rješenje
u zbirci zadataka iskazivanja sebe,
računalni grafički problem,
animacija 3D modela duše.
IV
Postaja i luka
za poglede, ruke i usne,
stovarišna i pokazna zona
proizvoda jastva.
V
Propovjednik sebičnih pouka,
ispovjednik iz dubina nesvjesnog,
zapovjednik oštrovidnima,
zrcalo je tebi, zrcalo je meni.
Mama
Psycho Killer
Bobby Brown Goes Down
ne savija se više pod težinom svjetske boli
kao tijesto u krušnoj peći sve je tvrđe kore
koja ga štiti od nepravde
osvaja neistražena područja žalosti i besmisla
njegov tabor raste u grad sa zidinama razuma
koje ga brane od zabluda
smjesta planira i gradi sistem cesta za opskrbu,
ustanke i otpore slama prezirom i podsmijehom
koji ga štite od oholosti
sa sentimentom se prisjeća svoje sentimentalnosti
na tren otvara vrata grada trgovcima straha i nade
koji ga brane od predaje
Ana je Ana
Naj ti poljub nariše ustnice
Nedostaje mi naša ljubav
I
Voljno izabireš samoću kao utvrđeni ključ
za smanjivanje složenosti pravila.
Godi ti tišina, mir, ispražnjenost igrališta.
I neometan daješ pogotke na oba gola.
II
Samoća dolazi nepozvana i kida suodnose.
Trudiš se isplesti nove niti za povezanost,
ali ometaju te tvoji nevješti prsti i njen pogled.
Ostaješ odvojen, čudan kao otkriveni voajer.
Inside Looking Out
Still Alive And Well
Good Morning Little Schoolgirl
Don't Look Around
Slobodni ste ako vam je savjest čista.
(Goethe)
Umjetnici se uvijek vraćaju na mjesto zločina nad njima,
u svoj rodni kraj,
kao Janis Joplin u Port Arthur ili kao Filip Latinovicz u Kaptol.
Tako se dva dana pred Dan neovisnosti po drugi put
vratio i slikar u svoj i njihov grad kojeg je napustio prije 19 godina.
Sa sobom je poveo i izložbu svojih slika.
Iako je slikara dobro znao, znao je i to da neće doći na otvorenje,
jer to bi bilo još jedno bolno suočenje
s godinama koje su mu pojeli Pekićevi skakavci.
Snimcima mjesne kroničarske televizije zabilježeno je
otvorenje izložbe u Likovnoj galeriji
smještenoj na trgu imena Ivanina, pored kuće u kojoj je udana živjela
i pisala o čudnovatim zgodama šegrta Hlapića.
Čuje se svečani žamor mnoštva i vide se event-lica.
Lica su, kako i priliči, razdragana, i daju u kameru izjave o bliskosti
sa slikarom naše gore listom,
umjetnikom koji, svi to znaju, danas živi i stvara u Rovinju
i koji svojim jarkim apstrakcijama slavi Istru, Mediteran, život,
s kojim su jeli i pili, s kojim su bili djeca, s kojim su bili mladi i ludi.
Galerist iz kataloga čita pokušaj-apologiju definiranja ljepote opusa,
s općenostima koje bi pristajale svim slikarima svijeta.
Umjetnik, vidno ganut guta knedle, govori da smo svi negdje posijani,
da je umjetnost povezana s tlom, da je najvažnije pobratimstvo ljudi.
A mnoga lica s izložbe, ta izložbena lica,
okretala su se na drugu stranu i šutjela kada su nasilnici
umjetniku prije 19. godina tromblonom spalili stan,
spalili toliko da nije mogao, pričalo se, pronaći u paljevini
niti jednu fotografiju s kojom bi kao s dragom uspomenom
otišao iz svog grada.
Stan je gorio, ali bilo je tada paklenski hladno.
Šutjeti o nasilju nad drugima tih godina bio je ispit odanosti
najhladnijoj nemani od svih nemani, našoj nemani.
A nekako i danas.
Poznanavao ga je od klinačkih dana,
od ljetovanja u odmaralištu u Trogiru.
Kasnije je bio dio publike dok je
budući slikar majstorski svirao bubnjeve u Eggsima i
osječkom Hadu u kojem je pjevao Pejaković Žlica.
Nekoliko godina pred rat našli su se pod istim krovom,
u velikoj metalskoj komapaniji, velikoj kao zalazeće sunce.
Zajedno su umjetnik i on napravili
plakat-budnicu za sindikat koji se nikada nije probudio,
ni do danas kada očibodeća pohlepa kapitalizma spaljuje
ljudske živote bez obzira na njihova imena.
Ponovo je, nakon 17 godina, vidio slikara,
malo pognutog i osijedjelog,
kako noću, uz zidove, prolazi Ulicom žrtava rata,
dan pred sahranu svoga starijeg brata.
Izrazio mu je sućut sutradan, u mrtvačnici pored groblja, uz lijes,
u ulici Svetog Lovre.
Životi se ne mogu resetirati,
i zbog toga je zaborav zla novi početak za zlo.
Ne spomenuti zlo nastavak je zla.
Zato nije došao na otvorenje izložbe, jer je imala svoj prešućeni kontekst
koji su mnoga licemjerna lica 19 godina antibaudrillardovski potiskivala u
bespuća svoje sjebane memorije.
Promijenio se duh vremana, lica su u javnoj tranziciji, žele se uklopiti
u legendu o protivljenju prodoru barbara u kojem su stradali nevini,
i ne ćute sram. I dolaze nasmješeni na otvorenje izložbi.
I umjetnik je u tranziciji, oprostio je licima s hemangiomom na savjesti.
A on je slikarevu izložbu pogledao sam
kad si vani
naš stan postaje čekaonica
bez glasa spikera
koji najavljuje polaske i dolaske
bez zvukova perona
bez vreve i kufera
bez strpljivih putnika
kad nisi u njemu
naš stan postaje muzej
bez polica u staklu sa
složenim eksponatima
bez tematskih zbirki
bez čuvara i alarma
bez posjetitelja
kad si odsutna
naš stan postaje groblje
bez nadgrobnika
bez vijenaca cvijeća
bez lijesa i crnine
sa mnom umrlim od
čekanja tebe u muzeju bez postava.
Gnossienne No1
Gnossienne No3
Gnossienne No5
Buđenje pristiže
kao sjedinjeno nasilje
nepozvanih zvukova s ulice,
prodora neumoljive svjetlosti
kroz žmirkajuću blendu očiju i
zrnaca pijeska u suhim ustima.
Svi smo mi afrički kontinent
na kojem se sve više širi Sahara;
mladost su džungle i kiše
oko ekvatora,
a nagomilane godine
pustinjski pijesak i žeđ.
Jučer je to bio žamor učenika
na putu prema Ekonomskoj školi.
Glasno su se dovikivali,
savijenih leđa od torbi.
Jedni su jeli kifle,
većina je imala cigarete u ustima.
Djevojka, vitka kao garčinska crkva,
opsovala je
nasrtljivom jutarnjem cugeru.
Svi su žurili, uskoro će zazvoniti.
Njihov se smijeh penjao do zadnjeg kata
i budio.
Šetnja uz potok
koji razdvaja grad na dva dijela,
jutarnja studen, psi koji zatežu povodce i
ostavljaju svoj izmet po stazi.
Njihovi vlasnici vole svoje ljubimce,
jer vjeruju da su i terapija za njihovo načeto srce.
U stanu traje tv dokumentarac o istragama.
Debeli, iskusni isljednik psiholog
pred skrivenom kamerom
navlači ubojicu na priznanje.
Dat ćemo mu dovoljno užeta da se sam objesi,
komentira svoju metodu.
I tako prolazi slava jutra.
Shot By Both Sides
Paralysed
Walk On By
Bježiš od pohlepe današnjih kanibala
prema sigurnom utočištu od nevolja –
zelenom otoku djetinjstva,
prepunom otisaka tvojih bosih stopala,
otoku što pluta uzburkanim morem sjećanja,
sve daljem,
sve manjem.
Spasonosni predah do odredišta
do kojeg zapravo nikada nećeš stići,
potražiš u dokolici uz rijeku,
iznad unutranje strane njenog meandra,
na nanosima pijeska i mrtvih školjki
koji uklanjaju malignu tugu,
gangrenu usamljenosti i
zarazu panike.
Dok se odmorište hipnotički njiše
kao nježna draperija obješena o nebo,
ti, bjegunac od ljudožderske potjere,
zanijemiš u idiličnom spokojstvu
poput ljudi i životinja
na slici Gergesa Seurata
Nedjeljno poslijepodne
na otoku La Grande Jatte,
i postaješ radosno svjestan da se tvoj duh
našao na najmanjoj mogućoj udaljenosti
od nedostižnog cilja prema kojem si pošao
u uzaludnoj potrazi za izgubljenim sobom.
I glasno, neporažen, to izgovoriš.
I
Podižem zavjesu
i puštam zarobljene
ostatke noći.
II
Bacam dan kao novčić,
i on padne na svoju
svjetlu stranu.
III
Dočekujem Sunce
na samom uzletištu,
dok izlazi iz hangara.
< | listopad, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Ja u svijetu, svijet u meni