sven adam ewin

Bila je pčela. Bila je osa na tučku.
I ekstra slatka kad bješe ekstra ljuta.
Kamera svaka ljubila tu je kučku.
Prelijepa bješe iz bilo kojeg kuta.

Ma kakva Brigitte! Zvala se Kamil Java.
Za nju nije vrijedio memento mori.
Bježala je, no stizala ju je slava,
Bila je zvjerka, oko nje predatori.

Željela je muškarca sa zlatnim metkom,
I kao ona, da blista istim sjajem;
Al njeni, mjesto - da krenu sa početkom,
Njeni su htjeli da odmah počnu s krajem.

Taj simbol seksa sad ocvala je roža,
Što nježno stari… Bez botoksa i noža.
.

Bio sam mesar i klao sve što hoda,
Na zemlji, stolu, koritu, il na panju;
I čim bi moju savjest oprala voda,
Klati i klati - bijah opet u stanju.

To moj je zanat. Za drugi nisam znao;
A nisam bio ni posljednji, ni prvi.
No iznenada, ja sam na loptu stao:
Ne želim ruke do lakata u krvi.

Sad čistim radnju. Još blista koja kuka;
Skorenu dlaku radnici špahtlom stružu.
Izlijevam krv u jamu. A sve mi muka.
Jamu pokrivam zemljom. I sadim ružu.

Eno je, cvate! No zašto mi je mrska?
(Možda jer kroz nju crvena boja prska.)

(Iz Četiri godišnja doba, SAE)

O svetom Mihaelu štrpkam bobice muškata u vinogradu.
Sagnem se, kad tamo pod trsom vidim, hrče pijana Jesen.

Izvalila se na leđa,
Sise joj ispale iz bluze,
Bedra bestidno razgolitila.

Kakva ženska!

Kraj nje demižon vina
I dvije-tri kante s bojama.
Spava. Ne zna za se.
Priđem i viknem:
Bu!!!

Ona skoči ko šilom ubodena!
Joj moja glava!, zaljulja se, posrne,
I padajući nagazi na kante!

Boje prsnu po okolnom lišću vinove loze i po breskvama.
Vidim, radi uglavnom s crvenom, smeđom i žutom u kombinaciji.
To je u redu. Bacim još jedan pogled na ljepoticu... pa idem.
Njoj malo neugodno. Zbog golotinje.
Još se nije stigla posve zakopčati
Pa gole grudi pokriva laktovima.

Kakva ženska, ponovim
I krećem ravnom crtom prema Zimi.

Wystan Hugh Auden: NEK STANE SAT

Nek stane sat, telefon nek ušuti,
Kost dajte psu, ja lavež neću čuti.
Klavir nek umukne, a bubanj stane tući
Prigušen, kad lijes iznesu tugujući.

Avion tužno nek propara tišinu
Vukuć natpis ˝Mrtav – nema ga – preminu˝,
Traku tuge grlici, nek metnu ispod glave,
Prometnici crne rukavice nek stave.

Bje Jug i Sjever – sve čet'ri stane svijeta,
Moj radni tjedan i nedjelja sveta,
Bje govor, pjesma, podneva i noći,
Vjerovah krivo – da nikad neće proći.

Zvijezde sad ne želim, nek padnu s visine,
Mjesec nek se smrači, Sunce nek se skine;
Nek se more prospe i šuma nek pada.
Jer srce se moje ničemu ne nada.

(prepjev: Dražen Dragović)
.

Sven Adam Ewin: ULIČNA DOSADA

Ovdje, na zapadu, baš ništa nova.
Ulica. Cesta. Dvije prazne trake.
Grlica guče sa susjednog krova.
Stojim kraj ceste i prodajem zjake.

Prođe kamion. On je krcat nečim.
Ne vidim čime. Teret razne boje.
Što li to vozi? Ja bih da ga spriječim.
I da ga vratim pa da vidim što je.

Mašem mu znakom sa komandom „stati“.
On me ne vidi. Nastavlja da vozi.
Dok zamiče za „Podni laminati“,
Rezigniram. Pa svrnem oko k nozi.

Gle, mali mravak. S čime se to hrve?
Posrće, pada, kao u ekstazi.
Prignem se, a on ispod krušne mrve.
Onda ga pustim da i dalje plazi.

Ali ga pratim okom. Da ne duljim,
S teretom svojim on u rupu uđe.
Podignem oči. U što sad da buljim?
Ja tako brižan za terete tuđe.

Nikoga nigdje. Pa dohvatim dvogled.
Skeniram jednog. I on dvogled drži.
I gleda u me! Obaramo pogled,
Bježeći okom. Ja sam bio brži.

Ulica opet u dosadu tone.
U svijetu isto: tko će koga satrat.
Tko li je pao? Kome zvona zvone?
Ovdje je fjaka… Dosada na kvadrat.

A onda niski nalet… Gle, avion!
Njegova križna natkrili me sjena.
Odjednom sve je crno. Crn je i on.
I vuče crnu traku: „RIP ZA SVENA“.

Koji sad Sven?... Na nebu vrane kriče.
Odmahnem rukom. Neko pseto laje.
Zirnem bolje. Pa to se mene tiče.
Na kraju trake piše: ZBOGOM, SAE.
.

Wystan Hugh Auden (York, 21. veljače 1907. - Beč, 29. rujna 1973.), engleski pjesnik i kritičar, godine 1939. emigrirao u SAD.

Isprva je pisao lirsku i satiričku poeziju i pjesničke drame u kojima izražava svoj stav protiv buržoazije i fašističke prijetnje te predstojećeg poretka.
Aktivno je sudjelovao u Španjoskom građanskom ratu.

stojim na rivi u zadru
sunce zapada
jugo valja valove
orgulje mumljaju primordijalnog bacha

ja bulaznim u ognjici neke divlje prariječi
šamanski sam lijep kose mi vijore
padam na koljena
ekstaza stiže kao nužnost zalaska uma

ustajem
i trenutno evaporiram

na pločicama gdje sam klečao
ostaju dva duboka udubljenja
s utisnutim riječima na staroilirskom:

„ovdje je buncao veliki SAE
bože kakve je koljenske čašice imao taj“

(Jamesu Brownu)

Krenem k autu,
Kao obično.
Otvorim vrata,
Kao obično.
Sjednem u kola,
Kao obično.
Krenem u rikverc,
Kao obično.
Tik uz ogradu,
Kao obično.
Stisnem po gasu,
Kao obično.
Isuse, vrata!!!
Kao obično.
Pucaju šarke,
Kao obično.
Zakočim, stanem,
Kao obično.
Zaklopim oči,
Kao obično.
Otvorim jedno,
Kao obično.
Bolje da nisam,
Kao obično.
Odvalih vrata,
Kao obično.
Jebem po spisku,
Kao obično.
Radio svira,
Kao obično.
Mlatnem ga šakom,
Kao obično.
Bebek se ne da,
Kao obično:

Što je slatko, ram-tam-tam,
Tata-rata,
Lele-što-je-slat-ko...

Tata-rata,
Ram-tam-tam, ljuuuuuubit tajno...

Bože,
A da malo poštucaš tu svoju bradu?
Priznaj, malo je neuredna i prljava.
I suviše ti se kovrča!

A i preduga je. Sličiš pomalo na Tolstoja,
Koji je opet pod kraj života pomalo sličio na tebe.
Nemaš zrcalo, veliš?

Pa ne treba ti. Zovni Lilith. Zovni Lilith, Bože!
Neka ti njene uplakane oči budu zrcalo. Ozbiljno ti govorim.
Ona ionako ništa drugo ne radi, nego tuguje za Adamom i smišlja osvetu Evi.
Hajde, zovni je. Ona još uvijek sjedi pored izvora raspuštene kose
I bugari o izgubljenoj ljubavi.

I molim te, kad dođe,
Pogledaj je blago i pomiluj njene plave uvojke
Postavi je preda se, neka ti njene oči budu zrcalo,
Dok radiš sa škarama.

Dok bude gledala u te reci joj da prestane treptati trepavicama,
Onim istim svilenim i zanosnim koje je Adam jednom strasno ljubio,
Jer bi joj se oči mogle iznenada orositi tugom, a ti znaš, Bože,
Kako se danje svjetlo varljivo lomi kroz ljudske suze,
Toliko varljivo da ti se učini da je uho daleko,
Pa škarama časkom: cvak!
I ode uho!

Dakle tako joj reci. I utješi je pobogu, imaj srca!
Utješi tu prelijepu ženu!
Ti bar znaš
Kako iscjeljuje tvoja riječ.

I da:
Budi nježan, neka tvoje ruke budu
Nevinije od Adamovih. I ako može (a što kod tebe ne može?)
Dopusti joj, Bože, da vidi njegovo lice, lice svoga ljubljenog Adama,
Sada, kad su na njega sišle okrutne godine, s očitom namjerom,
Da od lica njegova načine ruinu. I reci joj nešto o njemu,
Da ne mora pitati strance, kao Parunica,
Ti barem, Bože,
Znaš sa ženama.

Lilith je ostavljena i nesretna,
Potakni je da ti ispriča svoju zlu kob,
Vidjet ćeš iz njene priče koliko si lošega kreirao u mladosti
I kako si bio neupućen u stvari između prvih bića,
Između muškog i ženskog koje stvori,
I koje si tako ljubio
Pa prokleo.

Ali komu ja to govorim!

Ti si sada star
I već si pola stvari zaboravio. Ruke ti se tresu,
Tlak ti je konstantno tisuću petsto kroz osamsto,
Aneurysma aortae abdominalis vidljivo progredira,
Svija te skolioza,
Hriplješ, kašlješ,
Tuga ti se naselila među obrve.
A tvoja nekad nenadmašna skulptorska vještina
Sada je na razini onih smiješnih glava
Sa Uskršnjih otoka,
Ili u najbolju ruku
Drvenih kipova Petra Smajića iz Ernestinova.

Od mene nećeš imati koristi ako na to misliš,
Ni ja nisam najbolje, demencija, da ti ne pričam.
Za svaku bolju prispodobu iz Starog Zavjeta
Moram konzultirati Daničićevo Petoknjižje,
A onda korigirati Kaštelanovom Zagrebačkom, zbog jezika.

Malo sam se zapričao, a ti me gledaš. Zašto me tako gledaš?
Ne gledaj u mene!
Ne gledaj u mene, zaboga,
Ja sam ovdje posve sporedan,
Gledaj u Lilith, u te prelijepe oči pune bola!
U njima zrcali svoje božansko lice, dok sređuješ svoju famoznu bradu.

I pazi na uho, dok žvicaš škarama oko bekenbarda, znaš kako je,
Škarice časkom: cvak! A ti moraš u svakom trenutku biti savršen
I lijep kao Bog.

Moj Bog.

Pod starom šupom
Drvena klupa,
Na klupi baka
Pile čerupa.

Ja molim baku:
- Bakice mila,
Daj meni malo
Da čupam krila.

- Dobro, al' prvo
Otiđi djedu,
S djedom mi nešto
Nije u redu.

Nisam ga čula
Već pola sata
Pa me polako
Panika hvata.

To svašta, dušo,
Biti može,
Da nije umro,
Ne daj Bože?

Skoknem do dide,
A on se davi.
Ja trčim baki
Da joj javim.

- On kašlje, bako!
Hvata zraka.
- Onda je dobro,
Kaže baka.

Marija Čudina: OTKUDA OVA ČUDNA LUDOST

Otkuda ova čudna ludost, ovaj smisao i simbol
sa suncem što vrije nad glavom ptice crknute usred ljeta,
otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema,
plamen je crna močvara, riječ je močvarna trava koja drijema,
u polusnu nečije svijesti opet su našli umorenog čovjeka,
on mjesečinom ide, a ni mjesečine nema.
Otkuda ova žudnja kad ni žudnje više nema.
na mene pas jedan laje i kaže, svanut će,
ali kako će svanuti kad ni svanuća nema
na trotoaru što se sjeća svoje muke u slavi plahog sivila
jedna se mala kitica objesila o stup i neće da kaže tajnu
što se krije u nosiljci svijeta.
Pa otkuda onda ova svetost, kad ni svetosti više nema,
pazite zato malo novorođenčadi, glasom drhtavim što dolazi iz podzemlja
javit će se tek na kraju ova zemlja,
ali otkuda zemlja, kad ni zemlje više nema,
na ovim rubovima što se vraćaju to nitko ne zna, a uveo cvijet,
putokaz u neboder reče, sagnut ću se dok prođe vrijeme,
ne pitajući se, otkuda vrijeme kad ni vremena više nema,
ni vremena ni zlatne naslade sna među nama nema,
među nama puta nema, jer je završen tu između nas.
O strašna golotinjo užasa, penji se, penji se brže s mravima,
da barem ti budeš među nama u času ovom kad se pitamo,
otkuda pitanje kad ni pitanja više nema.
ni riječi više među nama nema,
ni riječi, ni uzdaha, što nijemo teče niz metal i varnice vatrometa
među nama nema,
a otkuda mi kada ni nas nema,
ni nas večeras među nama nema,
nema.

(Razlog, br. 3., Zagreb 1961.)
.

Sven Adam Ewin: DRVO ZA VJEŠANJE

Ludosti čudna, reci, iz kojeg stižeš kraja?
Šutiš… To nije čudo, kad kraja više nema.
O, luda ptico moja, prokljucaj svoja jaja.
Let više nije motiv. A još je manje tema.

U fibri tresemo se. I puni smo viroza.
I nema pravednika da posrnulom sudi.
I sve što sveto nam je - u profano se sroza.
I savjest nam je crna. I puna mrtvih ljudi.

I nema narikača. I nema tko da grca.
U tarotu se vidi da slabo nam se piše.
I zapili smo kuće. Ispraznili smo srca.
I čemu ovaj psalam? Kad ni nas nema više.

Na povjetarcu linča, da slikom na nas sjeća,
Na trgu obješena, klati se kita cvijeća.
.

Marija Čudina (Lovinac, Lika, 21. studenog 1937. - Beograd, 25. rujna 1986.), hrvatska književnica i pjesnikinja.vnica i pjesnikinja.

dogodit će ti se da sretneš oči
s odsjajem taljenog stakla s murana
oči u koje su ugrađeni mini brisači u kvaru

i javit će ti se neodoljiva želja da im otkloniš kvar
jer ti si vrhunski automehaničar elektrousmjerenja
ali oči koje si sreo
gledat će te mutno
u tebi će izazvati jezu
i ti ćeš definitivno odustati

tvoje poznavanje uzroka i posljedice ovoga svijeta
za te oči bit će jednako besmisleno kao voda

ali primijetit ćeš
da se te oči vrte oko svoje osi kao pulsari
i samo povremeno – ako si u ravnini njihovih polova
bljesne tupost koja do tebe stigne prije nego je vidiš

zaključit ćeš
da su to oči druge vrste kojoj ti ne pripadaš
a koje će te jednog dana progutati nezajažljivom rožnicom
i to metodom običnog jednačenja suglasnika po zvučnosti

što je u stvari gramatička trivijalnost kojoj ti nisi dorastao
jer samo kukac zarobljen u jantaru posjeduje tu snagu uma

Gdje god ti noga kroči, u tebe muški zure;
S komadom dobrim ti si - uvijek spremna na trampu;
Odavno bijah čuo za tvoje avanture,
Ti žderačice muških. Ti nezasitni vampu!

Sav s tobom zaokupljen, nestrpljiv kao Hitna,
Ja dočeko sam jedva tu večer našu plavu;
Na sudar ti si došla tjelesno eksplicitna,
Tako reći tek s mini - pokrivalom za glavu.

Nismo okolišali. I bjesmo već pod razno;
Mene si odmjerila s jednim pogledom dugim;
I plešuć meku salsu progovorila mazno,
No čudno… Moje ime zamijenila si s drugim?

Zbog moga muškog ega, ja pozvah te na stranu,
Tu gdje je više svjetla i gdje je manja sjena.
Tad zapešće ti stisnuh… I na tvom bijelom dlanu,
Ja vidjeh šalabahter s deset muških imena.

Htjela si biti, draga, od mene veća zmija.
No to si samo htjela. Nisi bila ni blizu.
O, bila si na glasu, al bjeh na glasu i ja:
Ja pokazah ti svojih… čak trideset u nizu.

sve tvoje uvrede
padale su na moje lice
kao na lice sfinge
ne ostavljajući nikakva traga

to bi te dodatno razbjesnilo
pa si na me lansirala sve teži kalibar
uključujući lutajuće bolide i asteroide
no lice moje ostajalo je i dalje nepovrijeđeno

onda si načinila neoprostivu grešku
otvorila si moje prsište i ostala skamenjena:

duša moja
kugla od srebra
bila je nalik mjesečevoj površini
sva izbrazdana tvojim uvredama
a iz svježih kratera pušio se otrovni cijanovodik
kojim si impregnirala baš svaki svoj projektil

prije nego si udahnula smrtonosnu dozu hlapiva
još si uspjela prošaptat:
bože

zar sfinge imaju dušu?

Dan je nikakav… Petak.
Dan kojem fali nivo.
Ni uže, ni malj, ni metak.
Ni crno, ni bijelo… Sivo.

Dan što dođe i prođe.
U njem umrli nisu.
Niti je itko rođen.
Koji fulali svi su.

Datum što se ne broji,
Što je... onako više.
Koji u nizu stoji.
Nit smrdi, nit miriše.

Pa ipak, baš je sjajan,
Ovako beznačajan!

moje su pjesme bili bijeli tartufi
ukopani u zemlju
ali ni do jedne nisam mogao

zato sam unajmio najboljeg radiestezistu
kad njemu zaigraju rašlje čisto sotonino djelo
on udari kopitom i kaže
tu kopaj

otada sam izvadio gomilu skupocjenih gomolja
ali je zato moja katastarska čestica ostala izrovana
kao verdunsko polje 1918.

ljudi prolaze
i kao obično zlobno komentiraju
oni nemaju pojma o bici kod verduna
zato primjenjuju autohtonu metaforu

„ovdje mora da su rovale krmače“

moje su pjesme bili bijeli tartufi
ukopani u zemlju
ali ni do jedne nisam mogao

zato sam unajmio najboljeg radiestezistu
kad njemu zaigraju rašlje čisto sotonino djelo
on udari kopitom i kaže
tu kopaj

otada sam izvadio gomilu skupocjenih gomolja
ali je zato moja katastarska čestica ostala izrovana
kao verdunsko polje 1918.

ljudi prolaze
i kao obično zlobno komentiraju
oni nemaju pojma o bici kod verduna
zato primjenjuju autohtonu metaforu

„ovdje mora da su rovale krmače“ vale krmače“

ivana ivana slabo te čujem
hajde izađi iz sobe siđi niz stube strašno krči
prošeći do vinograda s muškatnim hamburgom
stani pod breskvu sa žutim mesom
e tako
sad te bolje čujem…

i ti mi pričaš
kako te služinčad potkrada
kako nadničari uglavnom bježe u hladovinu
kako ti trgovci špecerajem u vitriol ulijevaju vodu
pa ti se gasi plamen u petrolejki a ti moraš pisati noću
novaca nemaš drva ti nisu dovezli a zima kuca
kašljucaš
kašljucaš
to je od ovih hladnijih jutara kažem
popij čaj od troskota utopli se pokrij se sa svojih 64 godine
ti se smiješ a ne smije ti se uvijek si prema meni pokazivala
vedru stranu zato te tako volim

govoriš mi da si
svu zalihu modre galice utrošila na bolesni vinograd
a kad su tebi oboljeli živci nisi više imala niti grama
pa si svoje nerve prskala paničnom potrebom
da budeš voljena bilo je uzalud u oba slučaja
vinogradu je opalo lišće a tebi nada
nikome se nije dalo baktati
sa staricom
koja je htjela biti neophodna da je se pita da je se uvažava

vajkaš mi se
da su ti obijesni dripci iz gromačnika
opet poharali stolno grožđe s onu stranu dvorca
da ti se tvoji a da ne znaš zašto više uopće ne javljaju
da ti prvi dani jeseni obećavaju samo tamni timbar u grlu
da si čitavu noć prizivala domaće ali da su se oni naselili
u druga ognjišta a ti ne znaš u koja i da to te izluđuje
da si uzela svoj stari drenov štap
zataknut
ispod strehe
i odlučno pošla u potragu…

tu mi je htjela još nešto reći
nešto važno
presudno
glas joj je zvučao zlokobno
bože kamo je to namjerila poći u potragu?

no čini se da su joj crkle baterije u mobitelu

a lijepo sam joj rekao jučer ivana ivana
baterije su ti pri kraju stavi ih na punjenje kad ideš spavati
znaš koliko mi toga još imaš reći a i kome ćeš drugom
od svih tvojih samo sam ti ja ostao

eh zaboravno žensko

Ateas ja sam. Kralj od sviju Skita.
Da kanibal sam - mene bije fama.
Sad ležim pijan usred polja žita
I teška tuga moje srce slama.

Za ručak žderem izdajice roda;
Noću bančim sa ženom nerotkinjom.
Tko god mi priđe klanja se do poda,
A čim sa oka - naziva me svinjom.

I svaki od njih urotu mi sprema;
Oči im gledam kako vrat mi režu!
Da prikoljem ih?... Muči me dilema;
Ili da smislim neku muku težu?

O, Bože, kako, ispod maske grube,
Da budem ljubljen. I da mene ljube?

bit će ovako

prošetat ćeš pored moje kuće
spotaknut ćeš se o kamen
past ćeš i uganut gležanj
ja ću pritrčati
stavit ću ti udlagu od mekih lipovih daščica

normalno da ću te potom kolima odvesti na hitnu
normalno da ćeš mi dati broj svoga mobitela

drugi dan ću te posjetiti u tvojoj kući
donijeti voće i slatkiše
moju knjigu pjesama
cvijeće
a ti ćeš mi reći:
dragi sve bi ti bilo uzalud
da me nisi osvojio mekim lipovim daščicama

zaboga kako je znala da je lipa meko drvo?

Ona pakosno zaključa vrata sobe,
A ja kroz bravu virim u mrklom mraku.
Ona se seksi rješava garderobe
I zadnji komad drsko kači o kvaku.

Ona me noću veže uz nogu stola;
Tako mi pasju vjernost in vivo prati;
Pa se proteže i prevrće se gola;
I tu i tamo… povodac malo skrati.

Budi se noću. Lasciva struji sobom.
Ja jasno čujem da s nekim drugim živi.
Uzdiše, jeca… Pitam, tko je to s tobom?
Tko te to grli? Kaže, ah, jurodivi.

Onda me zgrabi i poljupcima davi.
Ne vidi da sam... već mrtav od ljubavi.

Zbrisala si sa svojom flotom
U jeku bitke kod Akcija,
I pustila me da pod plotom
Ko zadnje pašče skončam i ja.

Kad si već pošla s onim skotom,
U toj igri ljubavnog trija,
Ja ne znam, draga, što si potom
Dala da te ugrize zmija?

Ako si htjela u tom trenu
Ljubavnu strast u grču tijela
(Da on te pamti kao ženu),

A zašto onda nisi smjela
Vidjeti sebe unakaženu
Strašnim otrovom iz koktela?

Siva, pljesniva, breskva mala,
Leži na zemlji. Truli. Gnjije.
S rodne grane davno je pala
Za ništa više ona nije.

Stvari srećom drukčije stoje:
U njenom blatu, njenom kalu,
U lakoj bluzi roza boje,
Ja vidim breskvu rascvjetalu.

Uz malo sunca, malo kiše,
U ovoj našoj šporkoj zdjeli,
Dogodit će se stari kliše:
„Padne li zrno… i umre li…“

Pada čovjek!... Da mi je znati,
Dat mu da padne?... Il ne dati?

Vlado Gotovac: HTIO SAM NEŠTO UČINITI ZA DOMOVINU

Htio sam nešto učiniti za domovinu,
Ali probudio sam se
Izgovarajući slučajne riječi...

- Bolje je sanjati, nego biti budan za Hrvatsku;
A najbolje je to ne otkriti.
Onda skinuti zastavu
Potpaliti vatru nad glavom
Bezbrižan prema plamenu otići
Tamo gdje tragovi ne ostaju
I u jedru vlada crna tišina vatre.

Nema više ludih, ni mudrih ljudi;
Ničega više nema, što čudi ili se žudi.
.

Sven Adam Ewin: TAKO PROLAZI TVOJA POVIJEST

Polako svršava tvoja povijest,
Točnije, finiš povijesti... Grozno.
Objektiv hvata nevažno, to jest
Sporedno, ali pretenciozno.

Nema ni mudrih, ni ludih ljudi.
Ni Goetheovog kralja iz Tule.
Nevjeran vjernom danas sudi.
Sve je u prosjeku ispod nule.

Zalud si mnoge u krilu nino;
Zvao da žive pod tvojim krovom;
Ti si im nudio med i vino,
Vratili su ti sa otrovom.

Sad itko ičem da se čudi,
Nit itko ičem da još žudi.
.
Vladimir "Vlado" Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. - Rim, 7. prosinca 2000.), hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar.

Dodirnem krošnju, padne lišće.
Dodirnem drugu, padne drugo.
Treća se krošnja stišće, stišće,
(Nije se mogla branit dugo).

Prolazi žena. Krenem na nju.
Sa žene padne sve što ima.
Kako je lijepa u tom stanju!
Skinem i druge. Plešem s njima.

Prolazi laž (a mene luda!),
Puhnem! Padne više od pola.
Puhnem još jednom… I gle čuda:
U me gleda – istina gola!

Sad ona puhne u me. Traži,
Da s mene padnu moje laži.

Otrgni me od zaborava;
Zazovi triput moje ime;
Izbavi me iz kandži lava;
Od zaborava otrgni me.

I razlabavi stisak zmije
(Koja me davi, davi, davi)
Poljupcem nježnim. Ali prije
Milosti kap u cjelov stavi.

Pa spasi tijelo ovog skota,
Razveži moju dušu palu,
I pitomini svoga plota
Privedi ružu podivljalu.

Oživi naše sretne dane,
I privi me na svoje rane.

Olja Savičević Ivančević: IGRE SITNOG TIJELA

Pokazat ću ti jednu igru. pokazat ću ti jednu sisu.
ona je mala kao orah i boli.
a sad ti.
.
Sven Adam Ewin: A SAD JA

Gledaj u oči starom tigru,
Zaigrat ćemo drevnu igru.

Ti, Olja, više nisi mala,
I moja igra nije šala.

Igrat ćemo se pršljena-stršljena.
Igrat ćemo se žabice-labice.

Stršljen je kukac. Crn kao tmica.
Žabica cvijet je. Zijevalica.

Stršljen bi meda, pa svoje rilce,
Gura u usne zijevalice.

Prije neg sviješ cvjetnu laticu,
Obliži usnu. Nek je rumena.

Pa svojom usnom složi žabicu,
A ja ću svojom crnog stršljena.

Jesi?

znao sam da će me skupo koštati tvoje glupe igre
rekla si skini mi zvijezdu s neba (kakav jeftini kliše!)
dobro
stani na onu čistinu rekao sam

zapeo sam strijelu
ruka mi je zadrhtala na čas
i ja sam samo okrznuo zvijezdu nad tvojom glavom

tren poslije
po tebi poče padati fina zvjezdana prašina
i nazvaše te djevojka sa zlatnom kosom

na mene je pak pala oštra krhotina s bijesne zvijezde
i odnijela pola čeljusti
zbog brazgotine
nazvali su me opasnim čovjekom s dubokim ožiljkom

tebe je potom ugrabio zlatni lav i odvukao u pećinu
a ja sam postao obična lovina: konsolidirane zvijezde
raspisale su tjeralicu da me svaka šuša šeste veličine
može nekažnjeno ubiti zlatnom strijelom u grlo

vidiš li posljedice? zavladao je strogi zlatni standard
ti ne smiješ iz pećine ja ne smijem u zvjezdanu noć

a onakvi ljubavnici
lele
a onakvi ljubavnici

Riču mladići u tijelu starca;
Šuma je puna skrivene ševe;
Lome se rogovi kapitalca
Zbog vrata Ljudmile Saveljeve.

Od rike muške šuma se krúti;
Zar ja da pritom ostanem s mirom?
I glupoj bukvi razum se muti;
Djetlić joj usta zatvara žirom.

Previše bluda! Ja bedra stiščem;
S Dionizom se valjaju vile;
Hrast je pokrio oči lišćem,
Da bi se košute jelenile.

Od strasti drhti čak i trska,
Po kojoj voda prska, prska.

život svoj u usta stavljam
kao što kušač
stavlja gutljaj vina

okrećem ga i prevaljujem jezikom
ne bih li otkrio tragove mudrosti i plemenitosti
kojim bih volio da obiluje

dugo to radim
stalo mi je

ali osim prejake kiseline u svim godinama berbe
i izrazite hlapivosti
jedva da u okusu preživljava
okus meda okus propolisa i nešto muškatnog mirisa

ono što doista intenzivno osjećam
je snažno bockanje na jeziku i pod nepcem
kao memento na propuštene šanse
i ništa ne pomaže saznanje
da sve to dolazi od CO2

pri kraju osjećam udar visoke harmonije
od čega mi jezik ulazi u fazu astrigencije
u fazu taninske trpkosti i tu uglavnom ostaje ukrućen
kao nerazloživa dijagonalno dominantna matrica

bilježim:
nije osobito pitak taj moj život
ali ima poseban i pomalo luckast bouquet
na duhan benzin zemlju vjetar i sijeno

i na još nešto
i na još nešto
što se ne da opisati
a imaju ga samo vrhunska vina bez geografskog porijekla

tek sada
kad si me napustila zauvijek
vidim razmjere katastrofe koju si ostavila za sobom:

sve oko mene si ti.

pitam se kako nisam primijetio
da svakoj stvari na ovom svijetu
vještim skulptorskim pokretima
utiskuješ geografiju svoga lica
reljef svoga poprsja
tektoniku usana
toplinu vrata
riječ
šapat
dah. kako da nisam sve to vrijeme.

no sad je kasno: sva si već izlivena u bronci
a ni cvijet ni san ni stopa ni jesen ni nož
sva si već skrutnuta u granit
i sve stvari koje si jednom takla
imenom tvojim se zovu po linneu
i to se na da izdržati.

a mogao sam noću dok si spavala mogao sam
dok ti se poprsje ravnomjerno dizalo i spuštalo
dok su sve stvari svijeta poprimale oblik tvoga lica
ali još uvijek imale mekoću svježe gline s tragovima tvojih prstiju od sinoć
mogao sam ih jednostavno izgaziti nogama nitko ne bi vidio
a ti bi ujutro rekla: jesi li noćas opet mjesečario dušo?

ne nisam
ja bih odgovorio
bili su to psi lutalice
ili vještice ili odbjegli konji
ili čopori dlakavih noćnih ljudi koji te mrze
i koje ću ja jednog dana ubiti.

ti bi se nasmijala i opet nastavila modelirati sve oko sebe
prema svome obličju
obličju mojega pakla.

samo noć
crna noć
bila je pošteđena tvoga poremećaja. moga poremećaja.

u tu noć
sada se sklanjam.

Povijest voli ogledalo. Voli crni smokey eyes.
Voli Chanel No 5. Povijest se timari. Povijest
Glanca cipele. Povijest gladi svoje krzno. Ono
Pucketa pod dlanom. Povijest voli izbijene varnice
Statičkog elektriceteta. To ju podsjeća na mladost.
Povijest si usađuje implantate u desni. Povijest
Botoksira usne, grudi i vulvu. Ona je sva to.
Povijest škarama izrezuje nepodesne figure
Sa svojih grupnih fotografija. Posvaja pale
Anđele. Povijest laže. Povijest povraća svoju
Nesvarenu djecu. To zove čišćenjem organizma
Od kancerogenih kontroverzi. Povijest poziva
Na kavu i kolače. Povijest bi se rado vjenčala sa
Sadašnjošću kao nevina kurva. Prešutila bi to
Na ispovijedi. Povijest spaljuje svoja stara pisma
Đavolu. Ona me zove otplešemo čuveni beguine
Histoire d'un amour. Bili smo ljubavnici. O da.
Svjedočio sam o njenoj boljoj strani. Kaže mi,
Hajde, primi me pod ruku kao nekad. Zavrtimo
jedan nježni đir. Samo jedan. Primiče se mazno.
Nešto mi šapće: čuvaj se, budalo, zar ne vidiš,
To je Povijest jedne ljubavi. Ja onda kažem
Odlučno:

Odbij, Dalida!

ne znam što ti bi
tebi tako praktičnoj i prizemljenoj
da uzdahneš sinoć gledajući u nebo
ah dragi voljela bih kad bi mi skinuo
onu malu hrpu
zvijezda
i pružio mi ih na dlanu kao znak svoje ljubavi

ja opet teški romantičar jedva dočekah
i na licu mjesta obećam joj taj grozd
(a radilo se o roju sedam vlašića)

sljedeće noći sagradim ljestve visoke petsto svjetlosnih godina
popnem se i precvikam grozd škarama za lozu
on padne u moja vrtna kolica
točno kako sam i izračunao

siđem gledam
a zvjezdica ko u priči
kakvih sedam ima ih najmanje dvije stotine
žare se i isijavaju toplinu metrima uokolo
bojim se
rastopit će mi kolica

zovnem dragu
ona se prekriži
rekoh što je sada jesi li to tražila?

ona me poljubi ovlaš
i odmah pokaza svoju praktičnu stranu
uze kantu punu vode i da će izliti po njima

neeeeee! zavikah
u njima traje fuzija lakih elemenata
doći će do eksplozije mini supernova
raznijet će i nas i pola kugle zemaljske
jesi li normalna

štooooo? ona iskolači oči na mene
i mirno baci vodu u kolica
zvijezdice zapištaše zašištaše
i bogami
ugasiše se

ona im priđe
uze jednu u ruku a ugarak crn i porozan
ko ćumur što bi rekli bosanci

odlično reče ona
sutra roštiljamo
a ti nemoj o ovome blebetat
ko baba iz bolesti kad nam dođu gosti

imao sam cijelu noć za rastavljanje ljestava
moram
vidjeli bi gosti da nešto tu nije normalno

Na krilu držiš mrtvog Sina,
Ti strašni Oče svih nebesa!
I ruka Tvoja sada nina
Običnu, mrtvu hrpu mesa.

A Ti Mu reče: iz tog mraka
Dođi sa štitom - il' na štitu!
No isturenog Tvog Pješaka
Oni uzeše u gambitu.

Sad hiniš tugu. Hiniš suze.
Možda razmiljaš kao i ja:
Misija što Ti Sina uze,
Bila je čista utopija.

Oče, zar Ti srce ne zebe,
Dok mrtvog držiš - Samog Sebe?

Utopli se draga kada budeš legla
Pa da tako vruća,
Kad zapušu vjetri, hladne kiše, megla,
Budeš moja kuća.

I pomisli na me kad se budeš takla,
Raznježi se, mila,
I na rubu raja, i na rubu pakla,
Da mi budeš bila.

Ako drugog sada tvoje srce ljubi,
Iskreno u duši,
Uspomenu na me ti u srcu ubij,
Kuću moju sruši.

I pošalji meni tu nevjernu građu,
Da sagradim sebi hacijendu slađu.

- Dosta je plesa. Haj'mo sjesti!
(Sve joj je ovo teško palo!)
Već umorna je od bolesti,
Ali se ne da... Još bi malo.

Ja je priljubim. Kažem: hodi!
Još uvijek igram mušku rolu
I kao nekad nježno vodim,
Ali sve bliže… našem stolu.

Tako je lijepa. Vidim, plače.
Kažem, moramo malo stati!
Ona ne čuje… Viknem jače,
A njoj s haljine padaju lati.

Dečki u bendu ko da znaju,
Privode stari šlager kraju.

prohodao si bez ičije pomoći
i sad po mojemu voćnjaku tapaš nespretno
kao mali čimpanza u hlačicama u-u a-a

svaki čas nađeš nešto u travi
što valja kušati
to su uglavnom otpali plodovi voćaka
cvjetovi glavočike pokoji opušak cigarete
grumenčić zemlje bijeli kamenčić sa staze
ili sasušeni pseći izmet
sve to staviš u usta zagrizeš pa ispljuneš
i ne dopuštaš da te se u tome spriječi

sad odjednom hoćeš da te dignem na stablo
sa slatkim šljivama i kruškama koje obožavaš

dižem te u krošnju
posjedam te na čvrsto deblo i kažem
drži se mali
drži se čovječe
drži se unuče moj

usput ozbiljno razmišljam
o ovom tvom atavističkom povratku na granu
i zaključujem u sebi: neka
bolje sada
nego kad jednom budeš mogao razlikovati dobro od zla

Ti bereš šipak. A u vrtu, u kom
Kraj mogranja si prošla časak prije,
U naru svakom što si takla rukom
Zaredale su tihe eksplozije.

Ta rubin-zrnca što se gola vide,
Ta prsla kora koju ruka hvata,
Ta voda od nje na usta što ide,
Je l’ ti to prskaš – il’ prska granata?

Ta bosa noga. Odsjaj golog bedra,
Granate dvije pod rozali-bluzom,
U mome grlu divlji lelek sebra,
Ulazim u te zlatnim kalauzom.

Ulazim u te, nježno otvaram te,
Dok bereš slatke, raspukle granate.

U čamcu mi smo. Moja njedra
Bježe u bluzu, a ti spretan.
Bio si sidro. Kompas. Jedra.
Kratke plovidbe moj kapetan.

Zapisala sam tad u teku:
„Naša je ljubav bila kratka.
Otplovio si niza rijeku,
Niz hladnu rijeku bez povratka.“

Sada u čamcu punom vode
Žive žabe… Roda u letu
Zaviri okom. Onda ode,
Da zadnji puta mahne ljetu.

A ja još uvijek mislim na te
I pored čamca utapam te.

Zid se sori. Presuši zdenac.
Zipka. Komin. Pepeo. Drača.
Hodam pognut kao plamenac;
Moje usne na rubu plača.

Što to krvari ispod bora?
To mrtvi moje srce grizu;
Jabuke, smokve, zlatni orah;
Usne se grče. Plač je blizu.

Dok metafora, krvi žedna,
Očnjakom kolje pjesmi grlo,
Iz pjesme strši tuga ledna,
Usne su blizu plača, vrlo.

Uz bolni napor, više puta,
Usna se stisne. Bol proguta.

U vrtu mome neven cvate,
Cvate ko naša ljubav mrtva.
Berem neven i mislim na te
(On je kolateralna žrtva).

Još uvijek sam u tvojoj vlasti,
U vlasti srca kamenoga;
Pa berem neven. Spravljam masti
Za opekline srca moga.

- Oživi naše sretne dane!
Al neven neće ni da čuje.
I što ja više liječim rane,
To on ih više pozljeđuje.

A da ti nisi, moja mila,
U neven možda preselila?

na vrhu trske
konjska smrt vodi besramnu ljubav sa svojom dragom
u obliku slova c kako to već ide kod reda vretenaca

njih dvoje ne znaju za sebe
od strasti za vlastitim potomstvom

slučajno ili ne
na obali rijeke leži truplo konja
s izokrenutim bjeloočnicama

kopita uredna
brat bratu
osam stotina kila mrtve vage

dva raka vuku ga u vodu
ne ide

zastaju
brišu znoj s čela

Jutros je u me ušetala
Jedna crvena ptica mala;
Sve dok mi sjena ne okrača,
Ja pjevam pjesmu crvendaća.

Danju iz vrta i iz šume
Crveni rujan uđe u me;
Pa mi u suton grlo baca
Na simfoniju zrikavaca.

Noću pak u me nešto uđe
Mnogo veće i mnogo luđe;
Pa mi iz grla (dok sve spava)
Zaori strašna rika lava.

No ja to sve za verse čenđam
I vama ovdje pjesme ređam.

Drhte nozdrve konjske. I ose slute;
Mačak pod kruškom pazi gdje staje šapom;
Ljetu se oči hepatitisom žúte;
Kolovoz spašava lice sa make-upom.

U oblacima umiru ljetne munje;
Topliju vestu jutrom oblači vjetar;
Coco Chanel je već naselila dunje;
Sjever osvaja svoj prvi milimetar.

Prvi se žuti listić skriva od stida;
Ljeto vrši još uvijek strogu raciju.
Zbog strašnog napada karotenoida,
Lišće sluti žutu kapitulaciju.

A slavuj gdje je? Ah, njega više nije.
Slab je letač pa mora poći prije.

Iz medne kruške izlazi pijana osa.
Sljepić je šmugnuo u travu ispod žbuna.
Još nisu nestali tragovi kolovoza,
A već se vide stope mladoga rujna.

Na dalekovodu načičkane laste.
Kukuruz vošti. Šaraju vinogradi.
U vinskom podrumu očekivanje raste.
Zrikavac krilašce kolofonijem gladi.

Miš se propeo za bobom divlje kupine.
Za plastom sijena čuje se lepet oroza.
Iz vrapčjeg gnijezda ispalo pola lupine.
Suncokret svila teška osteoporoza.

Prelcu pauku pukla najtanja očica.
U selu cirkular uporno pili drva.
S vrha travke polijeće božja ovčica.
Mravka prevrnula golema krušna mrva.

Moj dida šljive u kaci muljačom mulja;
Sunce još uvijek nemilosrdno žeže;
Guši me kiseli zapah octa i ulja;
Baka na tegle celofan gumicom veže.

Dosadna zunzara ne da se otjerati.
Ja gledam prstiće pa me panika hvata:
Prokleti orasi baš se ne daju sprati!
A škola?... Škola samo što nije na vrata!

P.S.

Budim se… K vragu, koliko je to na satu?
Isuse, sedam! Prekasno!... No možda, ipak?
Silazim. Letim. Na trinaestom sam katu.
Tramvajska stanica... A tramvaj pun kao šipak.

Minute idu. Semafor. Jedan, pa drugi.
Pa peti. Sedmi… Milimo brzinom puža.
Isuse, kako su jutros zastoji dugi.
Izvadim lipstick. Na usne nanesem ruža.

Vraćam ga… Odjednom vidim, prsti mi žuti.
Ne žuti. Crni. Pa to su orasi, bože!
Na mojim prstima još uvijek otisnuti
Tragovi djetinjstva. No može li to?...

Može!

(Ivi Andriću)

Ona obično dođe, mirisana sjevercem,
Ali bez dopuštenja ne želi preko praga.
On prestane da piše i igrajuć se s percem,
Bez riječi, kretom glave, kaže joj: uđi draga!

Ona nije Jelena. I nikad došla nije.
I nikad neće doći… A ono što ga muči,
Preostalo je jedva u podsmijeh svoj da skrije,
I super sentiš naslov. Što tako dobro zvuči.

Uz ženu koje nema, uz malo persiflaže,
Uz retuš tajnih fotki, uz pratnju dvorske lude,
On stoji pored Drine, pali lulu i kaže:
„Ne biva ništa prije, nego treba da bude.“

A onda opet šuti. I od tišine tiši.
I opet bude visok. Od samog sebe viši.

Reci mi, reci, draga,
Zašto je tvoja sjena
(Dok ti si posve naga)
U crno obučena?

I tvoje tijelo, mila,
Vidim u sjenu bježi.
Čednost bi svoju skrila
U sjenu koja leži.

Ja slijedim svoju munju,
Ja hoću tebe. Ženu.
I skriješ li se u nju,
Obljubit ću ti sjenu.

Da šikne iz tog mraka
Rod svjetlih potomaka.

J. L. Borges: DANAS

Danas bih mogao…
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko…puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.

Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušuljavši se izmeđ´ zavjesa
nošen mojom željom…
i srebrnom trakom mjeseca
.

Sven Adam Ewin: VJENČANJE

Danas si stara. Danas sam i ja star.Mogao bih te voljeti
Kao jučer. Ne kao sutra. Mi nemamo sutra.

Putujemo na dalek put. Put bez povratka.
Ja sam svoj kofer spakirao. Ti u svoj trpaš
Neke drage stvari svoje mladosti.
Pomažem ti.
Pritiskam ga koljenom
Da ga možeš zakopčati.

E, tako!

Brišem znoj s čela i kažem:
Mila, čuj zvižduk. To naš vlak
Upravo ulazi u stanicu. Odvest će nas
U nepovrat. Vjenčajmo se!

Ti se trgneš,
Ti se prekrižiš,
Ti me dugo gledaš.

Znam,
Slijedi podrugljiva primjedba o malograđanštini,
Ali ti me Iznenađuješ i kažeš: a zašto ne?
Zar se Jose Saramago i Pilar del Rio
Nisu vjenčali godinu dana prije njegove smrti?
Pa Borges!
Sjećaš se kako je to prokomentirao Danilo Kiš:

“Borhes se oženio pred sam kraj života, što je veoma lepo.
To je gest metafizički. Spojiti te dve stožerne tačke jednog života,
Venčanje i smrt, to je skoro kao neka Borhesova novela.“

Uradimo to, mili,
Pođi do koša za smeće,
U hodniku je,
Izvadi naše
Osobne dokumente,
Mislim da su
U plavoj najlon vrećici,
Prekopaj malo,
Hajdemo k matičaru!

Odjednom, bila si sva u bijelom. Odjednom,
Bila si poput anđela. Odjednom sve to skupa
Nije imalo nikakvog smisla.

Ali ja ipak pristajem.
Žurim.
Kad je mogao Borges, može i SAE.
Skidam sa sebe pogrebnu konfekciju.

Ljubavi, je li ona moja košulja na cvjetiće popeglana, pitam je.
Bože, pa nećeš valjda onu s cvjetićima, imaš u ormaru klasičnu.
S prugama.

Uzimam tu. Uvijek je imala više ukusa od mene.
Za vlak se ne bojim, on će nas čekati kao sudbina.
Ionako prometuje po specijalnom voznom redu,
Isključivo za nas dvoje.

Odgodili smo polazak za sat i pol.
Toliko nam treba
Za službenu ceremoniju
I pola sata medenog mjeseca u krevetu.

Pola sata?
Za ime boga!

Da.
Pola sata.
Bit će dosta.

Suludo!

Oduvijek željan zlatne poetske krune,
Ja posve nejak, kositi nisam znao;
Ali sam znao gdje se klasovi trune,
Pa sam za dobrim koscem paljetkovao.

Svako sam zrno pospremio u libru,
A kad je za mnom ostalo polje golo,
Kako već biva – padoh u zlatnu fibru,
I pokosim si sva žita uokolo.

Moja se dobit zbrojiti nije dala.
Nikoše dvorci (moji, a nego čiji?)
No iznenada cijena je žitu pala,
Žitu i zlatu… Ali i poeziji.

Sada uglavnom živim od nesuglasja:
Umjesto zlatne – nosim krunu od klasja.

zavirio sam u tvoje prenapučeno srce
isuse koji se šljam nakotio u njemu
to tako ne može draga
ja ulazim

prvo sječa mačem
pa lukom i strijelom
pa difozgen
pa sve u krematorij na 1500 stupnjeva
jedna minuta i sve je gotovo

ovo s krematorijem bilo je odurno
dva puta si se zakašljala tjerajući rukom
slatki dim koji ti je kuljao ispod lijeve dojke
a onda si prošaptala

zar je moguće dragi da je to bio
tvoj čuveni pokolj pretendenata na itaki?

hm hm
bilo je sve što sam rekao
a što sam drugo i mogao reći u jarećoj koži odiseja

Uz mirnu vodu (noć se sprema),
Šećemo tako Nietzsche i ja;
Pitam, što će nam biti tema?
Pa neka bude – poezija.

U redu, kažem... Gledam vodu.
Velik pjesnik, s krunom na glavi,
Prolazi vodom, i u hodu
Od bistre vode pjesmu pravi.

A drugi malen. Stoji. Šuti.
I diže mulj dok pjesmu sriče.
Nietzsche, što ovaj vodu muti?
Da bude dublja, reče Nietzsche.

Ja netremice gledam brku,
On netremice vodu mrku.

tišina je moj izbor
osamljenost je iznuđena posljedica
nastranost je postala interna norma

težak neki dan

u mojemu vrtu ptice preklanih grkljana
nastupaju prema meni
u streljačkom poretku
njihovi napjevi atakiraju
na moj srčani bajpas s orguljama
slavuj drži sekstu kao farsa labudu

u mojoj osami često se dogodi da ono čega nema
nestane prije nego nestane
da bi se vratilo čišće
u vrijeme prije nego nestane

iz očaja sijem organske aksiome
rosa je uvijek suprotivo trpkosti nepca
čeljust skakavca glođe glad
primam ali ne vraćam

velika je povika na me
što oblačim prnje proroka
zbog toga jednooko dijete
sadi divovsku akaciju na koju će me
zbog nečistih rima razapeti mali bušmani

upamti
ako odeš od mene
s kodnim znakom na leđima
unijet ćeš nemir u moje vitalne organe
oni će u zodijaku oblikovati škorpionov znak
s tri zvijezde ispod svake muške bradavice
koje će progovoriti tamnim ženskim altom
i ti ćeš po njima nazvati opake tragače
za sae zlatom a nije zlato
nego izotop bizmuta 209
kad ga pronađu zapucketat će gajgerov brojač
neutroni će popiti tešku vodu a smrt u uglu tvoga oka
izvest će plesnu točku
maskirana u kraljevsku kobru
s bijelim grlom merlinke u zubima

kamo sa sobom
kad imaš dvjesto pedeset kila žive vage?

tišina je moj izbor
osamljenost je iznuđena posljedica
nastranost je postala interna norma

težak neki dan

u mojemu vrtu ptice preklanih grkljana
nastupaju prema meni
u streljačkom poretku
njihovi napjevi atakiraju
na moj srčani bajpas s orguljama
slavuj drži sekstu kao farsa labudu

u mojoj osami često se dogodi da ono čega nema
nestane prije nego nestane
da bi se vratilo čišće
u vrijeme prije nego nestane

iz očaja sijem organske aksiome
rosa je uvijek suprotivo trpkosti nepca
čeljust skakavca glođe glad
primam ali ne vraćam

velika je povika na me
što oblačim prnje proroka
zbog toga jednooko dijete
sadi divovsku akaciju na koju će me
zbog nečistih rima razapeti mali bušmani

upamti
ako odeš od mene
s kodnim znakom na leđima
unijet ćeš nemir u moje vitalne organe
oni će u zodijaku oblikovati škorpionov znak
s tri zvijezde ispod svake muške bradavice
koje će progovoriti tamnim ženskim altom
i ti ćeš po njima nazvati opake tragače
za sae zlatom a nije zlato
nego izotop bizmuta 209
kad ga pronađu zapucketat će gajgerov brojač
neutroni će popiti tešku vodu a smrt u uglu tvoga oka
izvest će plesnu točku
maskirana u kraljevsku kobru
s bijelim grlom merlinke u zubima

kamo sa sobom
kad imaš dvjesto pedeset kila žive vage?

Svratim na blog. U rodno mjesto.
Je li sjećanja išta znače?
Davno sam bio. Davno presto.
Pa ne dam da mi srce plače.

Puste ulice… Pođem brže.
Trule tende... Nema ni kera.
Dva-tri obrta još se drže;
Kako je tužna Blogosfera.

Neki još uvijek pjesme pišu,
Hajde da bacim pjesmu i ja.
Uđem u svoju staru nišu,
Kako je tužna Venecija.

Pjesma je bomba. Sad ti shvati:
Već tri dana nitko da svrati.

Sully Prudhomme: SLOMLJENA VAZA

Tu vazu gdje vrbena mrije
Lepeze jedan udar nače,
I niko zvuka čuo nije
Jer udar jedva nju dotače.

Ali puklina laka ova
Grizla je kristal dana svakog
I nevidljiv i neminovan
Njen hod napravi krug polako.

Da svježe vode njoj nestade,
Kaplju po kaplju, da ne traje
Cvjetni sok, niko još ne znade:
Ne dirajte je, slomljena je.

Često voljena tako ruka,
Taknuv ga, srcu ranu zada,
I cijepa ga zatim muka,
Cvijet ljubavi u njem strada.

I, daleko od tuđeg oka,
Ćuti rast, uz plač tihi, svoje
Rane: fina je i duboka;
Ne dirajte ga – slomljeno je.

(Preveli: Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas)
.

Sven Adam Ewin: REZERVIRANO

Penjemo se. Nas svega dva-tri;
Antički bozi kraj nas šeću;
Božanska glazba puni atrij;
Gole nimfe plećima kreću.

Prelijepi momak čeka na nas,
Sa devet ljupkih ženskih guza;
To Apolon na brdu Parnas
Na par nas čeka s devet Muza.

Kažemo: Apy, mi bi htjeli
(Nama nije stalo do novca),
Već, ako može, mi bi sjeli
Na mjesto PRVOG nobelovca.

No, dragi dečki, hajte doma:
Rezervirano za Prudhommea.
.
Sully Prudhomme [syli' p€ydT'm] (pravo ime René François Armand Prudhomme), francuski pjesnik i esejist (Pariz, 16. III. 1839 – Châtenay-Malabry, 6. IX. 1907). Studirao pravo. Javio se melankoličnim stihovima zbirke Stance i pjesme (Stances et Počmes, 1865). Potom je prišao parnasovcima; zbirka Samoće (Les Solitudes, 1869), težnjom da pjesničkim oblikom prikaže misli a ne osjećaje označava prijelaz prema filozofski intoniranomu pjesništvu. Ideja poezije kao stihovne figuracije filozofskih koncepata, objektivni ton i metrička dorađenost vidljivi su i u zbirkama Sudbine (Les Destins, 1872) i Prizma (Le Prisme, 1886) te poemama Pravda (La Justice, 1878) i Sreća (Le Bonheur, 1888). Pisao i kritičke eseje među kojima se izdvajaju Poetska oporuka (Testament poétique, 1902) te Prava religija po Pascalu (La Vraie Religion selon Pascal, 1905). Dobitnik je prve Nobelove nagrade za književnost 1901.

Pogledaj crtu: ti si šoto.
U tebi nema ničeg mladog.
Ali ti hoćeš, pošto poto,
Na jednočinku „Modrobradog“.

Za starost tvoju nema lijeka;
I što još reći? Ništa. Ništa.
Ti nemaš pojma što te čeka
U foajeu kazališta.

Ljepote davne ti si skica,
A pratit će te muški lobi.
Možda godine sa svog lica
Da ostaviš u garderobi?

I meni škripe stare kosti
Zato i jesam pun pakosti.

Spadaš među opasne žene,
A ja sam strašno brz na koltu.
Ne znam zašto bježiš od mene,
Kad si lovina po defaultu?

Ako te stignem, ti se boriš;
Ja budem medvjed, a ti osa;
Ti se potom u kobru stvoriš,
A ja se stvorim u mungosa.

Katkad mi zbrišeš sto eona
I očijukaš tamo s drugim;
Ja se stvorim u kameleona,
Pa te jezikom zgrabim. Dugim.

Onda te gladim, gladim, gladim,
I jezikom ti svašta radim.