|
ne znam što ti bi
tebi tako praktičnoj i prizemljenoj
da uzdahneš sinoć gledajući u nebo
ah dragi voljela bih kad bi mi skinuo
onu malu hrpu
zvijezda
i pružio mi ih na dlanu kao znak svoje ljubavi
ja opet teški romantičar jedva dočekah
i na licu mjesta obećam joj taj grozd
(a radilo se o roju sedam vlašića)
sljedeće noći sagradim ljestve visoke petsto svjetlosnih godina
popnem se i precvikam grozd škarama za lozu
on padne u moja vrtna kolica
točno kako sam i izračunao
siđem gledam
a zvjezdica ko u priči
kakvih sedam ima ih najmanje dvije stotine
žare se i isijavaju toplinu metrima uokolo
bojim se
rastopit će mi kolica
zovnem dragu
ona se prekriži
rekoh što je sada jesi li to tražila?
ona me poljubi ovlaš
i odmah pokaza svoju praktičnu stranu
uze kantu punu vode i da će izliti po njima
neeeeee! zavikah
u njima traje fuzija lakih elemenata
doći će do eksplozije mini supernova
raznijet će i nas i pola kugle zemaljske
jesi li normalna
štooooo? ona iskolači oči na mene
i mirno baci vodu u kolica
zvijezdice zapištaše zašištaše
i bogami
ugasiše se
ona im priđe
uze jednu u ruku a ugarak crn i porozan
ko ćumur što bi rekli bosanci
odlično reče ona
sutra roštiljamo
a ti nemoj o ovome blebetat
ko baba iz bolesti kad nam dođu gosti
imao sam cijelu noć za rastavljanje ljestava
moram
vidjeli bi gosti da nešto tu nije normalno
|
