život svoj u usta stavljam
kao što kušač
stavlja gutljaj vina
okrećem ga i prevaljujem jezikom
ne bih li otkrio tragove mudrosti i plemenitosti
kojim bih volio da obiluje
dugo to radim
stalo mi je
ali osim prejake kiseline u svim godinama berbe
i izrazite hlapivosti
jedva da u okusu preživljava
okus meda okus propolisa i nešto muškatnog mirisa
ono što doista intenzivno osjećam
je snažno bockanje na jeziku i pod nepcem
kao memento na propuštene šanse
i ništa ne pomaže saznanje
da sve to dolazi od CO2
pri kraju osjećam udar visoke harmonije
od čega mi jezik ulazi u fazu astrigencije
u fazu taninske trpkosti i tu uglavnom ostaje ukrućen
kao nerazloživa dijagonalno dominantna matrica
bilježim:
nije osobito pitak taj moj život
ali ima poseban i pomalo luckast bouquet
na duhan benzin zemlju vjetar i sijeno
i na još nešto
i na još nešto
što se ne da opisati
a imaju ga samo vrhunska vina bez geografskog porijekla
Post je objavljen 15.09.2017. u 10:46 sati.